Шта је Путинова кривица?

Šta je Putinova krivica?

29 juna 2015

vladimir-putin 45Navršilo se godinu dana od uvođenja oštrijih sankcija Zapada prema Moskvi. Njihov produžetak, do 31. januara iduće godine, Evropska unija tempirala je baš za 22. jun, kada Rusija obeležava Dan sećanja i žalosti, odnosno datum kada je nacistička Nemačka sa svojim saveznicima napala SSSR u Drugom svetskom ratu. Prostije rečeno, 22. jun je Hitlerov magijski datum, kada je pokrenuo plan „Barbarosa“ za uništenje Rusije, verujući da će mu sile tame pomoći da ostvari svoj naum. Ako se kaže da je i sadašnji pohod Zapada na Rusiju započet svrgavanjem ukrajinskog predsednika Viktora Janukoviča februara prošle godine samo nova verzija stare „Barbarose“, mnogi se ne bi iznenadili, imajući u vidu da se posle pada Berlinskog zida istorija iz Drugog svetskog rata ponavlja i na Balkanu i na drugim mestima. Ali, ako se vidi da EU, predvođena Nemačkom, ide toliko daleko da preuzima čak i Hitlerove okultne datume poput 22. juna, onda je to zaista za žaljenje.

Pročitajte još:

PUTIN kao Zapadna babaroga

Ova žena je najbliža Putinova saradnica, a zaslužna je za spas ruske ekonomije!

PUTINOVA PRIČA: Kako su moji roditelji čudom preživeli rat

PESIMIZAM ANALITIČARA

Sa druge strane, navršilo se i godinu dana od kada su „zabrinuti analitičari“ počeli da buše Vladimira Putina sa navodno ruskih nacionalnih pozicija. Te Putin je izdajnik, te kukavica, te zapadni agent… I mnogo toga još, dokle god seže bujna mašta. Predviđali su, tako, skori pad Novorusije, pa revoluciju u Moskvi, ekonomski kolaps Rusije i milione gladnih koji tumaraju u potrazi za hranom, pa čak i njen raspad, odnosno kapitulaciju. I da će Putin okončati kao Milošević ili Janukovič. Mada pojedini među ovim „prognozerima“ imaju relativno zvučna imena u Rusiji, a poneki i u svetu, njihove mračne najave ostale su samo mrtvo slovo na papiru. Ipak, to ih nije sprečilo da se ovog juna – kao da i oni slede neku nevidljivu agendu – iznova pojave sa svojim jezivim prognozama. Opet su im krivi Putin i Kremlj, opet sve rade naopako, opet prodaju, opet izdaju… „Zabrinute patriote“ su na vreme, i sve ovo vreme, upozoravale da Putina treba ukloniti za dobrobit Rusije!

Kao i pre godinu dana, opet oni bolje znaju kako treba. I kažu: sve je izgubljeno, ili će tek biti, pa zato treba napasti i osvojiti Ukrajinu. Ponavlja se ista priča – „dobronamerni analitičari“ ukazuju Putinu da greši što potpisuje i poštuje mirovne sporazume iz Minska, već treba da udari vojskom na suverenu državu, članicu Ujedinjenih nacija. To bi, navodno, zaštitilo Donbas od bombardovanja i uništenja. Ako se za trenutak ostavi po strani činjenica da Donbas ipak još uvek nije uništen, niti ima naznaka da će biti, ovi analitičari kao da namerno previđaju činjenicu da iza Ukrajine stoji još tridesetak najmoćnijih zapadnih država, izrazito neprijateljski nastrojenih prema Moskvi, na čelu sa SAD. I da svi oni jedva čekaju da Rusija napadne Kijev kako bi konačno imali ono što dugo čekaju – opipljiv i neoboriv dokaz ruske agresije! Imali bi konačno prave ruske tenkove u Ukrajini, a ne nacrtane u fotošopu ili iz arhiva rata na Kavkazu.

Zato ove patriote kažu da je Putin poludeo jer ne sluša mudre savete, odbija da realizuje njihove duboke zamisli. Jer, kako bi Rusija bolje branila ruski narod nego tako što bi protiv tog istog naroda okrenula ceo svet, pa čak i one zemlje koje su Rusiji naklonjene, poput članica BRIKS na primer? Putin, kažu oni, stalno taktizira i igra po zapadnim pravilima, sklapajući čak i nove ekonomske i druge sporazume sa omraženim Zapadom. Oni smatraju da Rusija treba potpuno da se okrene prema Istoku, ali kao da previđaju dve stvari. Prvo, ako Rusija otvoreno i brutalno izvrši agresiju na Ukrajinu, bez obzira pod kojim izgovorom to učinila, mnoge nezapadne zemlje koje su danas neutralne dobiće povod da se priključe kažnjavanju Moskve. Ne treba sumnjati da bi Vašington, preko svojih emisara, tome zdušno doprineo. Tako bi se krug oko Rusije zatvorio, a to Putin već godinu dana uspešno blokira diplomatskim manevrima.

RUSIJA UZVRAĆA UDARAC

Drugi problem je u tome što bi Rusija u takvom razvoju situacije bila još podložnija pritiscima tih istih država sa kojima danas gradi partnerske odnose, čak i ako se one ne priključe formalno sankcijama. Kina, Indija, Turska, Iran, Belorusija, Kazahstan – sve one bi u tom slučaju ispostavile još višu cenu svog „prijateljstva“, shvatajući da im se ukazala jedinstvena prilika da iskoriste nastalu situaciju za realizaciju sopstvenih interesa. I ne bi moglo na tome da im se previše zameri: zakon ponude i potražnje još niko nije ukinuo. Drugim rečima, ako bi sledovala savetima „zabrinutih analitičara“, Moskva bi samu sebe dovela u gotovo bezizlaznu situaciju, gde bi joj jedino na raspolaganju ostala očajnička vojna sredstva, a izgubila bi skoro sve saveznike.

Ako se odbaci ekstremni pesimizam koji provejava iz ovih analiza, realna situacija pruža Rusiji još mnogo mogućnosti da ostvari svoje ciljeve ne pribegavajući krajnjim metodama, što Putin zapravo i radi. Treba imati u vidu da modernizacija ruskih Oružanih snaga još nije dostigla tačku posle koje se može reći da su boljke postsovjetskog perioda ostale u prošlosti. Brojnost, opremljenost i obučenost ruske vojske i dalje zahteva ozbiljne napore i ulaganja kako bi dostigla nivo neophodan za dugotrajnu oružanu konfrontaciju, posebno u uslovima totalnih sankcija, kakve bi sigurno usledile u slučaju rata. Zato Putin mora da taktizira, što „patriote“ žele da tumače kao slabost i kukavičluk. I upravo to taktiziranje najviše ide na nerve zapadnim rusofobskim krugovima. Što bi narod rekao: ne mogu Putina da uhvate ni za glavu ni za rep.

Međutim, ako se pažljivije sagleda, osim realnih gubitaka koje je Rusija pretrpela, ni njeni udarci nisu bili slabi. Kriza u EU koja traje od 2008. ni sada se ne stišava, već poprima još zlokobnije razmere. Detonator eksplozije mnogi vide u Grčkoj, Mađarskoj, ili čak Finskoj. Nekontrolisana migracija iz ratom zahvaćenih područja, teret sve većih dugova koji lomi kičmu mnogim evropskim ekonomijama, katastrofalan pad dugoročnih investicija, samo su neki od problema sa kojima se suočava EU. Nemački dnevnik „Velt“ tako je već izračunao da će gubici evropske privrede zbog ruskih sankcija iznositi sto milijardi evra i oko dva miliona radnih mesta.

Reklo bi se, ipak, da će najpre pući u Grčkoj, koja mora do 30. juna da izmiri ratu 1,6 milijardi evra prema MMF. Da bi to učinila, mora od istog tog MMF da dobije novi kredit u iznosu od 7,2 milijarde, što se neće desiti ako Atina ne pristane na dalja kresanja plata, penzija i povećanje PDV na električnu energiju. Kako je grčkom narodu svega toga već preko glave, čak i da Atina pristane na sva uslovljavanja, problem će biti samo odložen. Eksperti procenjuju da bi izlazak Grčke iz evrozone, a moguće i iz EU, zadao snažan udarac čitavoj konstrukciji evrointegracija, od kojega se Unija verovatno nikad ne bi oporavila. Sa druge strane, ako činovnici iz Brisela i Berlina popuste Atini, to će podstaći i druge zemlje da odustanu od mera štednje i logično zatraže ustupke i za sebe, što bi takođe dovelo do kraha zajedničke evropske politike i valute.
KREMLJ BIO SPREMAN Nema sumnje da je Putinova Rusija spremna na svaki razvoj situacije i da događaje posmatra kompleksno, globalno, a ne samo kroz lokalnu ukrajinsku prizmu, ma kako se ruski narod u toj zemlji suočavao sa teškom situacijom. Rusija se ne bori protiv Ukrajine, nego protiv Amerike i njenih satelita, gde je Kijev samo jedna od kockica u mozaiku. Svaka greška u koracima može skupo da košta Moskvu. Zato treba realno sagledati činjenice iz kojih se vidi da se Kremlj spremao za zapadne sankcije mesecima i godinama pre nego što su one uvedene. Inostrani dug je planski sveden na minimum, država se oslobodila velikog dela američkih obveznica, započeta je deofšorizacija privrede. Drugim rečima, Putin je preduzeo sve one mere koje su bile neophodne u globalnom ratu, koji se među današnjim supersilama vodi ekonomsko-finansijskim oružjima, a ne tenkovima.

Prošlonedeljni ekonomski forum u Sankt Peterburgu samo potvrđuje ove tvrdnje, jer se na njemu okupilo 30 investicionih giganata iz 16 zemalja, koji zajedno upravljaju kapitalom od 5.000 milijardi dolara. Samo tokom tri dana ovog ekonomskog samita, potpisani su ugovori vredni pet milijardi evra, ali se pravi rezultati tek očekuju u narednom periodu. To je dobro objasnio Putinov gost na forumu, najbogatiji Kinez Džek Ma, vlasnik megakompanije za internet trgovinu „Alibaba“ vredne 250 milijardi dolara. „Mi tražimo partnere u Rusiji. Ne tražimo pristalice američkog globalnog biznis modela, već one koji umeju zaista uspešno da rade“, poručio je Ma.

I nije samo on prepoznao Putina kao jednog od onih koji uspešno rade. Na petrogradskom forumu ugovori su sklopljeni i sa nekim od vodećih zapadnih energetskih kompanija, poput „Britiš petrola“, „Šela“, „Totala“… Postignut je dogovor i oko proširenja kapaciteta „Severnog toka“. Sa druge strane, dovoljno je reći da je ruski nesirovinski izvoz skočio za 17 odsto u prvom kvartalu 2015. godine, uprkos svim sankcijama. Rusija je očuvala devizne rezerve gotovo neokrnjene, kao i stabilnost budžeta i spoljnotrgovinski suficit. A to su pokazatelji koje malo koja zemlja u svetu danas ima. Sa druge strane, Moskva se vojno i geostrateški učvrstila na Krimu i sačuvala Donbas, ne primenjujući direktno vojnu silu. Korak po korak, Rusija se približava totalnoj pobedi u Ukrajini – bez ispaljenog metka. Zbog svega toga, Putin je zaista kriv i treba ga smeniti pod hitno. To kažu i Amerikanci.
_______________________________________________________________________________________

SILOM NEPRIJATELJI

O Vladimiru Putinu i Americi

Piše: Lav Osipovič Aljburt

Američke elite danas su ujedinjene u svom preziranju Rusije („regionalna sila“, „benzinska pumpa sa raketama“ itd.) i u svojoj mržnji prema predsedniku Rusije Vladimiru Putinu. Takvo jedinstvo krajnje je neobično za SAD: na primer, kada je predsednik Karter zabranio izvoz pšenice u SSSR, tu akciju oštro su kritikovali i s levice i s desnice.

Vladimir Putin = KGB? Ne bih rekao Vladimir Putin = KGB; Boris Jeljcin = nomenklatura; Andrej Saharov = staljinska hidrogenska bomba. Formalno je sve u redu; pa ipak, izlizane vremenom, ove tvrdnje vode nas u ozbiljne zablude.
Početkom 1990. Putin je počeo da radi u timu budućeg mera Lenjingrada Anatolija Sobčaka, i uskoro postao njegov prvi zamenik. Sobčak je tada bio jedan od petorice vođa antikomunističkih, antigorbačovskih „međuregionala“. To što je Putin od svih mogućnosti odabrao Sobčaka, a Sobčak – Putina, mnogo govori. Sobčakovo poverenje u Putina potpuno je opravdano u danima avgustovskog puča – još jedan ozbiljan Putinov izbor. Godine 1996. Sobčak je izgubio „merstvo“ od svog bivšeg pomoćnika Vladimira Jakovljeva. Gnevni Putin odbio je predlog „jude“ Jakovljeva da ostane na svojoj poziciji i kroz nekoliko meseci zauzeo je položaj srednjeg nivoa u Jeljcinovoj administraciji. Posle godinu dana, kada je protiv Sobčaka pokrenut krivični postupak, Putin je svog prijatelja koji je pao u nemilost odveo u Francusku (potpuno suprotno sovjetskoj tradiciji: gurni onoga koji pada).

Godine 2015, povodom godišnjice jermenskog stradanja, Putin je izgovorio tu „zabranjenu“ reč – „Holokaust“, mada je znao da se to uopšte neće dopasti Turcima, s kojima tek što je potpisao nekoliko za Rusiju važnih sporazuma. Kao i u slučaju spasavanja Sobčaka, Putin je i ovde postupio onako kako je smatrao da je ispravno, a dalje – biće šta bude.
Postavši predsednik, Putin je uspeo da zaustavi raspad zemlje i da namučenom narodu pruži osećanje stabilnosti i nadu u budućnost. Nastavio je sa razvojem tržišne ekonomije i čak ustanovio porez na prihode od 13 odsto, tako omiljen (opravdano) kod američke desnice. Prihodi države i ekonomija u celini počeli su brzo da rastu (naravno, tome su pomogle i visoke cene nafte).

Rusko-američka drama: neuzvraćena ljubav Bez obzira na sveopštu propagandu, stanovnik Rusije/SSSR uvek se dobro odnosio prema Zapadu i smatrao sebe delom Zapada. A Ameriku su jednostavno voleli. Kasnije, već u godinama kraha SSSR, pojavile su se čak teorije koje su objašnjavale srodnost Rusa i Amerikanaca u karakteru, geografiji i istoriji. Amerikanci su takođe voleli sve rusko: književnost, šah, balet; susreti na vrhu, zajednički projekti, TV-mostovi, naučne razmene… Izbavivši se najzad od komunizma, Rusi su potpuno razumno očekivali istinski procvat rusko-američkog prijateljstva. Nažalost, većina Amerikanaca zaboravila je na Rusiju istog časa kad je nestao strah od nuklearnog rata. A „levi“ su se čak uvredili: let u Moskvu prestao je da bude putešestvije u svetlu komunističku budućnost.

Da bi ugodila Americi, Jeljcinova vlada je odbacila sumnjive klijente SSSR, tipa Kube i Severne Koreje, i začuđenim Amerikancima čak predala mapu sa rasporedom prisluškivača u njihovoj moskovskoj ambasadi. Kao odgovor – praktično ništa. Karakterističan primer: Ispravka Džeksona-Venika iz 1975. godine, koja je trgovinu između SAD i SSSR povezivala sa uslovima ‒ emigracijom iz Sovjetskog Saveza. Godine 1992. emigracija iz Rusije bila je apsolutno slobodna, ali je Ispravka ostala zakon SŠA i deset godina posle vremena Buša Mlađeg.

Rusi najrazličitijih pogleda bili su zapanjeni razbijanjem Jugoslavije, koje je sprovedeno uz aplauze i ne bez pomoći Zapada – očigledna analogija s raspadom SSSR. Šokirala ih je takođe surovost Amerike prema Srbiji, vernoj saveznici Rusije (i saveznici SAD) u dva svetska rata, tim pre što to nije odgovaralo ni samim američkim interesima. Nije čudno što većina Rusa nije odobravala dejstva Amerike. Putin je nameravao da to izmeni. On je verovao u zajedničke interese dve zemlje i lično mu se dopadao novi predsednik SAD Džordž Buš (Mlađi). Putin je prvi telefonirao Bušu 11. septembra 2001. i predložio mu ne puste reči, nego nešto sasvim realno i vrlo potrebno: pomoć „Severnog Saveza“ za uništenje Talibana; slobodni tranzit za američke vojne (i druge) terete; baze u Srednjoj Aziji; izviđanje – ukratko, sve što je bilo potrebno ili bi moglo zatrebati Bušu u borbi s terorizmom. Putin je održao svoja obećanja, iako su neke stvari, na primer ustupanje baza, morale izazvati protivljenje njegovih pomoćnika u armiji i obaveštajnim službama.

Putin je bio spreman da pomogne svom prijatelju, čak i kada je to protivrečilo interesima Rusije i lično Putinovim. Putinu i ruskim elitama dopadao se Dogovor ABM (Anti Ballistic Missle) umnogome zbog nostalgije za vremenima američko-sovjetskih susreta na vrhu i podrazumevajuće ravnopravnosti supersila. Kada je Buš rešio da napusti Dogovor kako bi izgradio reganovsku stratešku protivraketnu odbranu, većina senatora-demokrata i čak nekoliko republikanaca iz reda starih „kontrolora“ naoružavanja istupili su protiv. Oni su se nadali da će uz pomoć Rusije zaustaviti Buša. Sećam se kako je jedan od TV komentatora, otvoreni pobornik Dogovora, postavio Putinu „navodeće“ pitanje: ako Amerika napusti Dogovor, Rusija će, naravno, odgovoriti povećanjem broja raketa i bojevih glava, kao i drugim asimetričnim dejstvima? Ukratko, nazad u trku naoružavanja!

Nije to tako – odgovorio je Putin. Da, mi bismo hteli da sačuvamo Dogovor, ali SAD ima pravo da ga napusti. A druga dejstva Amerike, računajući i ona u oblasti strategijske odbrane, nas ne zabrinjavaju. Pa Amerika i Rusija – to su prijatelji. Dakle: nikakvih protivdejstava u trci naoružavanja; i opozicija Bušu rastopila se kao sneg na suncu. Zahvaljujući prijatelju Vladimiru, Džordž je dobio svoju Strategijsku Odbranu. Nažalost, Buš Rusiju nije video kao strateškog partnera Amerike, nego pre kao objekat stalnih moralnih pridika. A na ličnom nivou: može li se zamisliti da Buš kaže nešto slično onome: „U njegovim očima video sam njegovu dušu“ – o Toniju Bleru ili o princu Saudijske Arabije?

Novi „Hladni rat“ – skuplji i opasniji od prvog Pre deset godina u njujorškom restoranu „Ruski samovar“ jedan ruski diplomata mi je rekao: „U našem diplomatskom korpusu i u vladi postoji samo jedan čovek koji veruje u mogućnost rusko-američkog partnerstva. Pošto je taj čovek Vladimir Putin, onda i svi mi radimo u tom pravcu. Ali ako Putin jednog dana izgubi svoj interes za Ameriku, rusko-američki odnosi oštro će se izmeniti.“

Putinu je očigledno dosadilo da trpi američko delovanje usmereno protiv Rusije: proširenje NATO na Istok, uprkos obećanjima da se to nikada neće desiti; američku podršku svakoj zemlji, svakom političaru koji sebe predstavlja kao neprijatelja ili moguću žrtvu Rusije. Dosta je dvojnih standarda – kaže on.

Godine 2008. Amerika je dala (naravno, na kredit) oružje Gruziji, u vreme kad su rusko -gruzijski odnosi bili krajnje zategnuti. Posle nekoliko meseci Rusija je prodala oružje Venecueli, takođe za sumu oko milijarde dolara, na šta je Stejt department s čuđenjem protestovao. Odgovor Rusije bio je: Ako SAD može dati oružje Gruziji, zašto mi ne možemo prodati oružje Venecueli?

Danas su američko-ruski odnosi u opasnoj zoni. U obraćanju Kongresu predsednik Obama naveo je samo jednu državu kao neprijatelja SAD – Rusiju. Drugi neprijatelj je Islamski kalifat (u ranijem govoru pomenuo je i trećeg – virus ebole). Obama se pohvalio da su od strane SAD organizovane antiruske sankcije dovele do „političke izolacije“ Rusije i do „propasti njene ekonomije“ i obećao „da će toga biti još“.

Avaj, stvarnost se jako razlikuje od onoga što predlaže predsednik Obama. Ruska ekonomija mnogo je bolja nego što je ikad bila ekonomija Sovjetskog Saveza. U nedelji Obaminog obraćanja Kongresu, Putin je potpisao važne ugovore u Turskoj i Egiptu, a ministar odbrane Sergej Šojgu u Indiji. Čak i u Latinskoj Americi Rusija ima više prijatelja nego SAD.

Ako se nastavi antirusko delovanje Amerike, u nekom momentu Rusija može početi da podržava neprijatelje SAD u čitavom svetu – to je stara sovjetska praksa. Za sada se Putin odupire izazovu i pozivima svojih pomoćnika i većine stanovništva da udarcem odgovori na udarac, da neprijatelju plati istom monetom. Možda se on još uvek nada – ako ne u prijateljstvo, pa čak ne ni u partnerstvo s Amerikom (tipa američko-kineskih odnosa) onda makar u „Prohladni mir“.

Amerika treba da ohladi ničim objašnjive i nikome potrebne usijane strasti i da zatim otpočne međusobno razumevanje s Rusijom, zasnovano na poštovanju interesa obe zemlje, pre nego što sadašnja mržnja očvrsne i obraste ustanovama koje je podržavaju po obrascu prvog Hladnog rata.

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

Napomena:

Autor teksta, Lav Osipovič Aljburt (1945) znameniti je šahovski velemajstor. Prvu polovinu života proveo je u Sovjetskom Savezu, drugu – u Sjedinjenim Američkim Državama. U Sovjetskom Savezu je velemajstor iz Odese postigao značajne uspehe – tri puta je bio šampion Ukrajine. Pobednik mnogih važnih međunarodnih turnira. Godine 1979. Aljburt je, kako se tada pisalo, „izabrao slobodu“ – ostao je na Zapadu i od tada živi u Njujorku. Jedan od vodećih američkih šahista, trostruki prvak SAD, Aljburt je uvek važio za borca protiv sovjetskog komunizma. Dopisivao se sa Bukovskim i Solženjicinom, bio član mnogih organizacija koje su podsticale promenu režima u njegovoj bivšoj domovini. I danas se zanima politikom. Ovaj njegov tekst izazvao je pravu buru polemika, ne samo u šahovskom svetu.

(Bogdan Đurović, Pečat)

KOMENTARI



2 komentara

  1. mija says:

    Lako bi Zapad sa Putinom kad bi mogao da pronadje bilo kakvu njegovu krivicu za svoje neuspehe. Tad bi oni tukli po tom mestu danonoćno iz svih medija širom Amerike i Evrope. Bila bi to sjajna propaganda. Pravi američki spektakl! Ali Putin je potpuno izneverio sve njihove nade. Polako i strpljivo obnavlja Rusiju, a medjunarodnu politiku drži u prvoj brzini, ne zaleće se, ne popušta ni svom ni ruskom nacionalnom egu, već preko svih uvreda prelazi ćutke, precizno razdvajajući bitno od nebitnog. Očigledno mu je najbitnija Rusija i njeni gradjani, njihova dobrobit i razvoj. On ne želi sukob ni sa jednom zemljom, ali ga se ni ne plaši. Ne znam da je Rusija ikad imala takvog čoveka na svom čelu. Mudar, brz, vredan, hrabar, odlučan, ali istovremeno i čovečan i skroman.

  2. teletabis says:

    Čitajući ovaj članak još u prvoj polovini sam zaključio da je autor objektivan, mirne glave sagledava poteze koji su povučeni i rezultate od istih. Tek na kraju taksta vidim da je u pitanju šahista, i to vrhunski. A takav čovek mora da bude hladne glave i da svoje loše poteze oceni i dobre poteze protivnika pohvali. Mislim da je ovo jedan vrlo dobar, ma odličan, tekst o situaciji u Rusiji. Tek za pet do sedam godina Rusija će biti neprikosnovena sila svesna svoje moći i odgovornosti. Nadam se da će pravoslavni duh njenih vođa dati im mudrost da tu silu ne koriste ko Amerika danas. Nada poslednja umire.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *