Шта је Трамп хтио постићи ракетним нападом на војну базу Асадових снага и како ће реаговати Путин

Šta je Tramp htio postići raketnim napadom na vojnu bazu Asadovih snaga i kako će reagovati Putin

27 aprila 2017

Piše: Predrag Ćeranić

Raketni napad na vojnu bazu u Siriji, iz koje su, prema američkoj procjeni, poletili avioni koji su koristili hemijsko oružje tokom borbi u Idlibu, upućuje na doktrinu America First, odnosno na stav da SAD moraju ostati jedina vodeća sila. Specijalnim odjeljenjima američkih bezbjednosnih agencija i magovima društvenih mreža u sajber prostoru polazi za rukom da skoro cijelu planetu ubijede u svoju istinu. Ono što pri tome užasava je da svijet ne reaguje na fake news. U suštini, korporacije u vidu nadnacionalnih kompanija pokazuju interakciju i moć. One stvaraju „istine“ u koje treba da povjerujemo, a ujedno određuju na koliko kilometara od naftovoda i gasovoda ne smije biti naselja. Nadnacionalne kompanije uvode nadnacionalnu vlast. One plaćaju petokolonaše u Rusiji, imaju na raspolaganju silu, imaju i vremena. Važno je saznati bilo šta, a onda se prave konstrukcije, te mejnstrim mediji od Putina prave monstruma, koji je „i veći monstrum od Asada“. Šta je postignuto raketnim napadom na Asadove snage, koje se istinski bore protiv Frankeštajnovog čudovišta, stvorenog u laboratorijama Zapada i Zalivskih zemalja? Spašavanje tzv. Islamske države od konačnog sloma, i izvlačenje El Bagdadija i njegovih saradnika iz okruženja.

Odluku da se ispale rakete na Asadove snage američki predsjednik Tramp je donio rukovođen s nekoliko motiva. On pokušava programirati politička dešavanja kao nekad svoj biznis na berzi, ali se sada umjesto poslovnim bavi političkim rizikom. Jasno je i da želi nadoknaditi ono što je Obama propustio da uradi u Siriji. Trampu, kao poslovnom čovjeku, poznato je koliko Alepo i sjeveroistočna Sirija znače za naftne gigante. Ujedno, htio je „zaposliti“ pažnju političkih protivnika u SAD, kao i pažnju Moskve i Pekinga. U tom kontekstu treba posmatrati raketni napad na Asadove snage koji podsjeća na strategiju „red bombardovanja, red politike“. Napad je predstavljao i upozorenje Moskvi. Dozirani napad je prenio poruku, a „biznis Tramp“ je profitirao, jer mu je na domaćoj sceni rejting porastao za preko 40 %. Tramp želi zaustaviti Putina u Siriji i šalje mu poruku da „ostatak posla“ sa Islamskom državom prepusti američkoj koaliciji, iza koje stoji sedam naftnih giganata.

Kako će Putin da reaguje, da li će promijeniti spoljnu politiku? Neće. Putin je strategiju spoljne politike predočio posljednjim govorom na sjednici Generalne skupštine UN, kada ga je Obama ignorisao i ismijavao. Obama nije shvatio Putinovo izlaganje, a Trampa očito niko na to izlaganje nije podsjetio. Naime, Putin je tada iznio doktrinu od koje ne namjerava da odstupi, a to je očuvanje bipolarnosti u svijetu i povratak osnovnim normama ljudskih prava i međunarodnih standarda, koje se zasnivaju na nemiješanju u unutrašnje stvari drugih država i poštovanje međunarodnih granica.

Trampov pokušaj da kinetički udar preusmjeri na političko polje, gdje bi dobio pažnju i ostvario prednost, osuđen je na neuspjeh. Jedini efekat koji će postići je da će Moskva dopremiti nove sisteme S-300, pa i S-400 u Siriju, poneku podmornicu i dodatne trupe specijalnih snaga. Putin ne bi slao rusku vojsku u Siriju da nije imao u vidu da se u Siriji brane Balkan i Kavkaz. U diplomatskim krugovima postoji uvjerenje da će u slučaju „puštanja Rame s lanca“ Rusija u roku od nekoliko časova uspostaviti kontrolu nad Bosforom i ostvariti apsolutnu vojnu dominaciju u regionu, uz zatvaranje ulaska u Crno more.

Vjerovatno je Tramp ubijeđen da je Tilerson imao uspješan nastup s pozicije sile u Moskvi, i da će Putin shvatiti poruku koja se htjela postići raketnim napadom. Da je nastup s pozicije sile bio neozbiljan Moskva je demonstrirala veoma brzo, promovišući novi-stari savez Moskva-Teheran-Damask. Stalna predstavnica SAD pri UN, Niki Hejli, držala je lekciju Rusiji navodeći da nakon „noći upotrebe gasa i smrti nevine djece ništa neće biti isto“. Očito je da su Putinova pomirljivost i želja za pregovorima shvaćeni kao znak slabosti. Putin je samo maestralno amortizovao pritiske, ali sigurno neće zaboraviti neosnovane optužbe.

Tramp je ubrzo na volšeban način preusmjerio pažnju građana SAD i EU na Sjevernu Koreju. Svakom je jasno da je Sjeverna Koreja očajnik i da se osjeća prevarenom nakon što je obustavila svoj nuklearni program, a zauzvrat nije dobila ekonomsku pomoć obećanu od Zapada. U slučaju američke kampanje, izgledi da dođe do nuklearnog napada ili masovnog konvencionalnog napada SAD na tu zemlju ipak su veoma mali, jer Kina, koja graniči sa Sjevernom Korejom, to ne bi dozvolila, iako je kineski predsjednik Si Đinping zadovoljan posjetom koju je ostvario u SAD. To ilustruju pokreti kineske vojske. Naime, Kina preraspoređuje 84 korpusa, od kojih neke uz granicu sa Sjevernom Korejom. Kina neće zaboraviti da je Tramp napustio Transpacifičko partnerstvo čime će Kina dobiti na značaju u trgovačkoj arhitekturi u Aziji, ali Vašington će pogriješiti ako kineske osmjehe bude tumačio kao znak da je sve dozvoljeno.

Put svile je postao noćna mora za Vašington jer se u Vašingtonu smatra da bi izgradnjom Puta svile Kina postala ne samo vojni konkurent u bipolarnoj igri, već i dominantan ekonomski konkurent. To je i Pekingu poznato. Kina je iskoristila veze u Šangajskoj organizaciji i nalazi se u prednosti. SAD se stoga trude da razbiju Šangajsku organizaciju za saradnju, koja još snažno veže Peking i Moskvu. SAD žele Kinu odobrovoljiti i privući po osnovu ekonomske saradnje, a zauzvrat će od Kine tražiti da pomogne u disciplinovanju Sjeverne Koreje.

U Davosu je Si Đinping rekao da je Kina za integracije u globalnoj ekonomiji i da je to istorijski trend, ali ponašanje Kine u Južnom kineskom moru više ukazuje da Kina razara ustaljen svjetski poredak, nego što ima želju da mu se pridruži. SAD su u ekonomskim problemima, a ni Kini ne odgovara da se njen privredni zamah zaustavi. Obje zemlje su zainteresovane za zajednički „pravedan“ i održiv rast. Inače, Zapad se u odnosu prema Kini drži smjernica Bžežinskog, koje su istovjetne sa savjetima Kisindžera.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *