Šta krije i kome preti novi ekonomski savez EU-Amerika

Šta krije i kome preti novi ekonomski savez EU-Amerika

14 aprila 2013

Boris AleksicPiše: Boris Aleksić

Koliko je okupljanje slobodnih država oko Rusije uplašilo Zapad moglo se primetiti i u govoru Baraka Obame o stanju nacije, u kojem je predsednik SAD kao odgovor na moćne evroazijske integracije najavio stvaranje trans-atlantskog ekonomskog saveza SAD i EU. „Večeras najavljujem da ćemo započeti razgovore o sveobuhvatnom trans-atlantskom partnerstvu sa EU, jer je slobodna i pravična trgovina preko Atlantika podrška milionima dobro plaćenih radnih mesta za Amerikance“ istakao je prvi čovek Sjedinjenih država.

Gromki aplauz je pratio Obamino izlaganje u Kongresu, dok su njegove reči delovale kao melem na ranu za milione građana SAD koji su izgubili posao od izbijanja ekonomske krize 2008. godine. Na prvi pogled američka administracija je najavila mere za ekonomski oporavak, ali povezivanje dve posustale ekonomije zahvaćene ozbiljnom krizom nije model za siguran i brz oporavak. Suštinu Obaminog govora ubrzo je pojasnio potpredsednik Džozef Bajden i visoki funkcioneri atlantističkog pokreta rečima da će plodovi „novog ekonomskog NATO pakta“ biti neograničeni. Još pre Obame tadašnji ministar spoljnih poslova SAD, Hilari Klinton, je u novembru 2012. godine u Institutu Brukings u Vašingtonu najavila pregovore sa Briselom u cilju ekonomskih integracija Sjedinjenih država i EU. Svetska javnost je tada i obaveštena da timovi stručnjaka sa obe strane Atlantika rade na završnom dokumentu za novi globalni i ekonomski NATO. Ovu strategiju su podržali lideri Nemačke i Velike Britanije, Angela Merkel i Dejvid Kameron. Ideja o Atlantskoj uniji nije ideja Hilari Klinton i Baraka Obame, ali jeste ideja u okviru „svetskog policajaca“ NATO pakta i zapadnih finansijsko-vojnih elita, što govori o njenoj totalitarnoj osnovi i potencijalu.

Klarens K. Strejt je u svom delu „Unija odmah“ iz 1939. godine izneo tezu o potrebi stvaranja federacije između SAD i Zapadne Evrope, napominjući da Evropu ne treba ostaviti Evropljanima jer bi im na taj način Vašington prepustio i svoju slobodu i mir. Međutim, Atlantska unija će tek u Parizu 12. novembra 1962. godine dobiti svoje jasnije obrise. Tada je 242 „lidera“ iz 14 NATO zemalja, potpisalo Deklaraciju o atlantskom jedinstvu kojom se predlaže donošenje nove atlantske povelje, stvaranje ekonomskog saveza između Evropske ekonomske zajednice i Severne Amerike, ali i Visokog atlantskog suda pravde. U Deklaraciji se ukazuje na potrebu jačanja oružanih snaga, formiranja zajedničke vojne komande, donošenja jedinstvenih vojnih strategija i uvođenja jedinstvenih standarda. Dokumet takođe govori o zajedničkim intelektualnim i duhovnim vrednostima altlantista.

Ideja o Atlantskoj uniji je na kratko napuštena krajem Hladnog rata, da bi je Vašington i Brisel ponovo oživeli plašeći se gubitka liderske pozicije u svetu. Strah atlantista je posebno vidljiv kada su u pitanju nove evroazijske integracije koje je inicirala Moskva sa svojim saveznicima. Obaveštajna zajednica SAD (NIC), koju čini 16 tajnih policija, u izveštaju „Globalni trendovi do 2030“ navodi da će za manje od dve decenije Kina prestići SAD i postati vodeća ekonomija sveta. Evroazija će imati veću ukupnu moć od Evrope i SAD zajedno, uzimajući u obzir populaciju, bruto nacionalni proizvod, vojna ulaganja i investicije u tehnološki napredak. U izveštaju se ističe da će trend prelivanja moći sa zapada na istok i jug planete biti sve izraženiji, a tome doprinose starenje društva, jačanje srednje klase, kao i iscrpljivanje prirodnih resursa. NIC se u delu dokumenta fokusira na najveću opasnost po hegemoniju SAD, ističući da Rusija može da postane „globalna pretnja“.

Da bi odgovorili na tu „globalnu pretnju“ atlantisti su počeli ponovo da se okupljaju oko svog agresivnog vojnog saveza, poznatog po brojnim zločinima. Sa druge strane, Rusija i slobodne nacije sveta na principima ravnopravnosti, slobode i pravičnosti teže miru, gradeći novi višepolarni poredak. Zemlje BRIKS-a, članice ODKB-a, ŠOS-a i Evroazijske unije žele miran i stabilan razvoj za ceo svet i njihova vizija je potpuno suprotna viziji Zapada čija se strategija temelji na nametanju njihovih vrednosti celom svetu, primeni duplih standarda i prisvajanju tuđeg bogatstva.

Predsednik Vladimir Putin potpisao je 12. februara 2013. godine novi nacrt Koncepcije spoljne politike Rusije. U pripremi ovog dokumenta učestvovali su predstavnici ruskih ekspertskih krugova, uključujući i članove Naučnog saveta pri ministru spoljnih poslova. Kako ističe ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov delovanje ruske diplomatije je u tom cilju usmereno na pružanje podrške globalnim procesima u formiranju stabilnog višepolarnog sistema međunarodnih odnosa. „U tom procesu Rusiji s pravom pripada uloga jednog od ključnih centara. Mi smo spremni za ozbiljan svestrani dijalog sa svim zainteresovanim partnerima, s tim što treba shvatiti da niko ne može imati monopol na istinu“ zaključuje Lavrov.„Erozija onoga što je staro, daje šansu da se iznedri nešto novo.“ Zato je i cilj evroazijskih integracija pravedan ekonomski poredak u svetu. Njihov najveći domet bi bio prelazak sa hegemonije SAD na višepolarni poredak. Članice BRIKS-a smatraju da je mešanje u unutrašnje poslove drugih država i korišćenje međunarodnih institucija (pre svega Saveta bezbednosti UN) za smenu režima koji nekome nisu po volji neprihvatljivo. U sferi ekonomije Rusija i njeni partneri teže reformisanju „zastarele valutno-finansijske arhitekture“ i „uspostavljanju demokratičnijeg i pravednijeg međunarodnog ekonomskog režima“.

Međutim SAD i EU ne žele da dozvole novim snagama da preuzmu lidersku poziciju u svetu. Model koji Zapada nudi je dobro poznat. Elite koje upravljaju Sjedinjenim državama sve više krše američki ustav, ukidaju ljudska prava i slobode, dajući sve veću vlast korporacijama. Danas u SAD njeni građani na osnovu Patriotskog zakona i Zakona o unutrašnjoj bezbednosti, mogu da budu optuženi po tajnim optužnicama, koje se temelje na tajnim dokazima, a na osnovu tajnih odluka Velike porote. Njih izvršna vlast može da drži u pritvoru bez vremenskog ograničenja. Vlada u Vašingtonu svakog ko nije saglasan sa politikom SAD može da optuži za terorizam i utamniči bez sudske kontrole, dok su u tajnim zatvorima poput Gvantanama dozvoljena mučenja i medicinski eksperimenti nad zatvorenicima.

Sve ovo veoma podseća na nacističke metode. Uostalom, ne tako davno u SAD su izvršavane surove smrtne kazne nad crnačkom decom. Vrhovni sud Sjedinjenih država je tek 2005. godine zabranio pogubljenje maloletnika, ocenjujući ga kao „okrutnu i neuobičajenu kaznu“ koja krši Ustav. Samo 16 godina pre te odluke, Vrhovni sud je doneo potpuno suprotnu presudu, a ne mnogo pre toga su pogubljenja maloletnika bila stvar rutine – tokom četrdesetih godina prošlog veka događala su se, u proseku, na svaka dva meseca. Džordž Stini Mlađi (21. oktobar 1929. godine – 16. jun 1944. godine) imao je samo 14 godina, 7 meseci i 29 dana kada je pogubljen. Monstruoznost ovog zločina se vidi i iz sledećeg detalja. Dok je Stini hodao ka gubilištu pod miškom je nosio Bibliju koju su čuvari iskoristili kao podlogu za sedenje na električnoj stolici, jer je dečak bio prenizak (155 centimetara)! On je najmlađe dete koje je u SAD pogubljeno u 20. veku. Jedan od građana je guverneru Olinu Džonstonu napisao protestno pismo, navodeći da je „pogubljenje dece rezervisano za Hitlera“, što su bile veoma teške reči 1944. godine, usred rata SAD protiv nacističke Nemačke. Takva država ne može da predvodi svet.

Ujedinjene nacije su stvorene kao savez protiv Hitlera. Njih su agresijom na SRJ 1999. godine i drugim zločinima omalovažile SAD, baš kao što je Hitler omalovažio Društvo naroda. Najnovije atlantske integracije, koje Vašington inicira imaju za cilj učvršćivanje njegove hegemonije u svetu, a ne širenje demokratije i ljudskih prava koje vlasti i elite u Sjedinjenim državama svakodnevno krše i u svojoj zemlji i van nje.

Iz tih razloga, Rusija i njeni partneri nemaju šta da čekaju, njihov savez mora da preraste u nove ujedinjene (slobodne) nacije, koje će se suprotstaviti pretećem totalitarizmu, koji ponovo stiže sa Zapada.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *