Šta nas čeka u 2014. godini

Šta nas čeka u 2014. godini

28 decembra 2013

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

1.

Već je počelo žestoko mešanje karata za 2014. godinu u Srbiji, koju će – držite me za reč, jer ko bi odoleo – pre ili kasnije opisati Stiven King. Taj film počeće prigušenom slikom škrto okićenih ulica i novogodišnjim poklonom srpskoj vladi Cece Ražnatović (sledi kratak flešbek u kome se vidi kako je prošao onaj ko je prethodno bio pogođen sličnim poklonom). Nikome to neće izgledati kao početak novog ciklusa, makar godišnjeg, nego kao nešto što je počelo mnogo davno, davnije od svakog sećanja. U sledećoj sceni – rađenoj tako da ne nosi sa sobom ništa neobično, već sasvim svakodnevno – Ivica Dačić će u novogodišnjoj noći, zagrljen s jelkom, saopštiti da se izbori u Srbiji neće održavati sve dok se ne uđe u EU. Već u sledećoj sekvenci Vučić se na dvanaesti otkucaj sata pojavljuje na vratima kod Miškovića i odvodi ga u CZ. Da li bi vas iznenadilo, liči li na Srbiju? Liči, ali ne liči manje i na Stivena Kinga.

Misterija je na sceni od samog početka: niko ne zna da li ovaj krug mešanja karata svojom ledenom rukom vode stranci ili uzavrele ruke poludelih medijskih timova srpskih političkih prvaka. Naime, rezultat je isti, taman onako kao što je prvo napravilo drugo. Jer, kad bi čitalac samo mogao da pretpostavi sa kojim stranci resursima – i ljudskim, i materijalnim, i kreativnim – nikad mizernijim od Kristifora Kolumba naovamo, žestoko ljuljaju scenu po Srbiji i kako su izludeli njene domaće aktere, tek tad bi mogao do kraja da razume profil, prioritete i mogućnosti te scene i shvati i zašto je sve to žanr horora i zašto će Srbiju na kraju godine i Deda Mraz, i Božić Bata, i Sveti Nikola zaobići u širokom luku.

2.

Elem, šta je onakav, odavno senzibilniji na medije nego na život, mogao da pomisli Vučić kad je video da je protiv njega u kontrolisanom srpskom etru za samo nedelju dana izgovoreno i ispisano više nego za godinu i po na vlasti? Mogao je da veruje kako je celu nedelju prepričavanja stvari iz njegovog privatnog života organizovao Miško; mogao je da misli kako tajkun stoji i iza epizode sa zabranom jedne besmislene emisije na Radiju B92; mogao je tajkun i da mu smesti optužbe za smenu na čelu Specijalnog suda; mogao je da plati i da Vesna Pešić započne svoj serijal tekstova o Vučiću, vrlo sličan onom koji je pisala o Borisu Tadiću kad je tamo gde treba odlučeno da ide na klupu za rezerve. OK, mogao je Miško sve to, ali, da je mogao sve to zajedno, ne bi uoči prošle Nove godine mogao da bude uhapšen.

Na kraju, i nevažno je ko je – stranci ili poludeli Vučićevi ljudi – tek sa njegovim skidanjem rejtinga – možda je bolje reći umeravanjem – je počelo. Isto onako kako se po medijima nazire stabilizovanje žutih, gde i neće biti najvažnije hoće li na čelu stranke biti Đilas ili Tadić koliko da će ona biti u vlasti Mikija Rakića, čuvara najmračnijih žutih tajni od Đinđića do danas.

Od sile događanja, na koja su navučeni kao deca na šampite, i amoka svojih timova, koji su postali sami svoja hrana, srpski glavari nisu ni primetili koliko je opao nadzor Srbije sa Zapada, a kamoli koliko se važnih stvari u svetu dogodilo u godini na izmaku, a koje bi Srbima mogle da budu od ne male pomoći. Jer, kao što će – kad jednom Amerikanci odu odavde, mnogi od njih stajati pred vratima zaključane Ambasade, uvereni da snagom svog uma dopiru do nekog oblika superiorne inteligencije unutra, od koje će dobijati naloge – to moći samo potpuno zatvoreni za svet oko sebe, tako danas nisu primetili ni toliko da je 2013. godina u svetu bila ispunjena prevratničkim značenjima više nego ijedna još od vremena kad je pao Berlinski zid.

3.

Ophrvane krizom i nesmanjenim ambicijama, zemlje političkog zapada padale su 2013. iz poraza u poraz. Jedan čovek – zove se Bašar al Asad – prvi je, još od vremena Ho Šimina, pokazao koliko se otpor isplati, ako je istinski, ako je hrabar, mudar i posvećen. Njegov i uspeh njegovih saveznika ojačali su globalnu ideju otpora, a Vladimira Putina u istoj toj godini inaugurisali za lidera (slobodnog) sveta konzervativnih vrednosti. Istovremeno – a to je možda još važnije – sve to nije samo oslabilo zemlje političkog zapada nego je mesto rešenja njihovih problema iz inostranstva, gde su rešavali i unutrašnje stvari, dobrim delom izmestilo unutar njihove politčke kuće. Tome treba zahvaliti i za činjenicu da su u Srbiji i okolini prisutni sa svojim skraćenim timovima.

A to znači da će se tamo jedini izvestan rast proizvodnje dogoditi u industriji dronova, i to ne zato što će osmatrati i pucati po Avganistanu i Pakistanu (mada će ih biti i tamo) nego da bi leteli iznad pobunjenih kvartova Detroita, Londona, Rima i Atine. Jer seme pobune u većini tih društava je posejano, a hoće li eksplodirati 2014. ili će se sve to kuvati još neko vreme, tehničko je pitanje.

Sirija, Egipat, Turska, Ukrajina, Avganistan, Irak, Mađarska… samo su neke od važnih zemalja u kojima je politički zapad u ovoj godini gubio pozicije. Srbija nije na tom spisku, jer stvari koje su se u njoj događale, kao u vremenskoj kapsuli, pokazale su je odeljenu od svega što se u svetu događa kao retko kada do sad. Ali, naravno, svet ide svojim pravcem, pa, i kad hoćeš i kad nećeš s njim, mimo tog trenda ne možeš dugo.

4.

Ako je ovu godinu u Srbiji obeležila nacionalna kapitulacija, sledeću će obeležiti socijalna, jer takve stvari retko kad ne idu u paketu, gotovo redovno jedna najavljuje i izaziva drugu. U 2014. nove desetine hiljada ljudi ostaće bez posla, oni koji ga zadrže, posebno u privatnom sektoru, biće toliko obespravljeni da se neće usuđivati ni platu da traže. Poslednji ostaci srednje klase biće sahranjeni i neće biti nikakve tampon zone između bogatih i siromašnih. Sukobi unutar političke klase će rasti, jezik nasilja – koje će proizvoditi bez imalo talenta i poluga da ga kontrolišu – još više će osvajiti političku scenu i medije. Nasilje u drušvu će rasti i, kako neće biti nikoga ko bi mogao da ga kanališe, polako se prelivati na ulice. Biće ubijen i prvi prinudni naplatilac dugova. Srbija će biti na ivici socijalne pobune.

5.

Iako se gotovo cela politička klasa u 2013. definitivno opredelila između Istoka i Zapada, ni to opredeljenje neće biti konačno. Razlog je taj što će u 2014. biti započeto definitivno opredeljivanje naroda. Iako će se narod, bez obzira na medije i političke poruke, u priličnoj većini opredeliti protiv EU, a za čvršću saradnju sa političkim istokom, niko ne može da zna ni koliko će ono trajati ni kako će se završiti. Taj trenutak kada narod uzme stvar u sopstvene ruke može se, međutim opisati. Dogodiće se u trenutku kad fizička bol od nastavka priljučenja EU postane veća od straha pred onim što sledi kad se tome odupre. Tome će prethoditi nedelje nekontrolisanog otpora i bauljanja po ulicama jednih koji će izgubiti svaku nadu i drugih koji će tu nadu videti u otimanju od prvih.

6.

Rasplet neće zavisiti od opozicije, nego od vlasti, iz koje će se kroz dug i buran sukob profilisati zametci manje-više svih političkih opcija budućnosti. Saglasnost vlasti na opciji političkog zapada vodiće Srbiju u krv; sukob unutar vlasti preliće se na građane, ali će njime na sebe preuzeti i amortizovati makar deo agresije; prelazak vlasti u prostor političkog istoka, izvešće na ulicu Srđu Popovića sa njegovim „psima revolucije“, zatim Borisa Tadića i Čedu Jovanovića.

7.

Opozicija, zbog višegodišnjeg razvaljivanja spolja i ponižavanja iznutra – srasla sa svojim porazima i zaljubljena u svoje gubitke – neće predvoditi nijedan od tih trendova. Koštunica, veliki u političkom katanaču i nošenju vatre na golom dlanu, nije uveren da je još vreme da u igru ubaci igrača koji može da pogodi gol (da li mu je uopšte ostao neko od takvih na klupi), još manje da od tog dragocenog plamička sa dlana zapali požar, igraće u najboljem sa onim delom vlasti koji se okrene licem političkom istoku. Dveri će nastaviti da višak želje za promenama očitavaju manjkom razumevanja i političke artikulacije. Radikali će čekati svoju šansu iz Haga, a, neka mi Bog oprosti, dobiće je tek kada ni ona s njima ne bude mogla ništa ni oni s njom.

Rusi neće igrati na ujedinjenu opoziciju, a samo oni mogu da je ujedine. Nije tome kriva samo opozicija već i ruski manir da takva igra nije njihova, zatim ruska sklonost kampanjstvu umesto sistematskog delovanja, potom činjenica da im meka moć služi ugavnom da pravi dim, dok, kad hoće da se ogreju, još uvek koriste tvrdu (ekonomija, ipak deo tvrde moći, najmekša je od njihovih funkcionalnih aspekata moći). Rusi će dakle igrati na vlast ili na njene delove, sviđalo se to nekome ili ne, a i sa njom sa dosta dobre volje i želja i ponešto tradicionalne imperijalne arogancije, kojoj vreme ne znači mnogo, dok malima često znači sve.

Rečju, opozicija neće pomeriti Ruse; vlast, i ako bude htela, moći će malo i nedovoljno. Ruse će ka Srbiji pomerati samo potezi političkog Zapada, što i nije tako rđavo kako se može na prvi pogled činiti.

 

8.

Ukoliko se zaokret dogodi na izborima – osim što će kao mogućnost biti najneverovatnije – biće to najbezbolnije i najmekše iako neće isključiti pritiske sa Zapada i izazivanje novih kriza. Ako pak građani na izborima budu još jednom prevareni, zaspaće zadovojni, a probudiće se besni. Tada će srpsko opredeljivanje biti bolno, a hoće li biti krvavo, zavisiće od stvari u kojima će veliku ulogu imati sreća.

9.

U 2014. Srbija će ući kao u trku dva galopirajuća procesa. Jedan će biti nastavak i novo ubrzanje državnog, društvenog i socijalnog rastakanja, koje će predvoditi najveći deo političke klase i domaće ološ-elite. Njega će simbolizovati početak pregovora sa Briselom.

Drugi proces biće stvaranje alternative, koji će u 2014. sići duboko u narod i, živeći u njemu dublje nego u strankama, definitivno ga konfrontirati sa političkom klasom. Taj proces simbolizovaće gradnja Južnog toka, i to jednako i ako je bude i ako je ne bude. Iz tog procesa izaćiće i lice čoveka koji će narednih godina voditi Srbiju. Hoće li to biti neko novo lice ili staro, ali u sasvim novom ruhu, teško je reći. Još teže hoće li sesti u sledećoj ili onoj tamo godini. Tek, u 2014. ćemo znati ko je taj baja.

10.

Ako ta dva procesa nastave da ubrzavaju u 2014, sudariće se u punoj brzini, i Srbija će svoj izlaz iz negativne spirale plaćati onako kako je i navikla – glavama. Ukoliko jedan od njih uspori, i to onaj prvi, imaćemo sreće. Za put izlaza Srbije iz te spirale biće odgovoran narod, za njegovu cenu biće odgovorna politička klasa. Rečju, dobra vest je da Srbija neće završiti na Zapadu. Loša je da ne znamo kojim putem će se izvući iz tog zagrljaja. Prvo zavisi, srećom, od naroda; drugo, nažalost, od političke klase.

11.

Dočekati i ispratiti 2014. godinu – imaće dakle smisla. Živeti u njoj neće imati nikakvog. Velike stvari nas čekaju, ne treba da izlazimo mali pred njih. Uostalom, nije ovaj tekst trebalo da piše Stiven King zbog horora, nego zbog hepienda. Srećno!

(Standard.rs)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Nimbus says:

    Izvinite, koga briga šta ovaj bosanski lupež, večiti na državnim jaslama, tuli? Bio i ostao "na novinarskom zadatku". Koze po Grmeču vape za njim.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *