Šta se to u Srbiji još ima dogoditi, za šta se pripremaju svi sem nas?

Šta se to u Srbiji još ima dogoditi, za šta se pripremaju svi sem nas?

25 januara 2014

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

1.

Ne palite se oko izbora: zakazali ih ili ne – a pre će biti da hoće – izbori su, medijski i politički spin. Dok strana koja izbore priželjkuje – Vučić – tvrdi da partneri u vladi koče „reforme“, strana koja od izbora beži – Dačić – tvrdi da su izbori kočnica ili bar usporavanje „reformi“. Aporiju na svoj način razrešava nova politička snaga u vladi – Saša Radulović – koji s pravom tvrdi da „reforme“ ne stanuju ni na jednoj od navedenih adresa, za razliku od njih, doduše, nesvestan da „reforme“ nisu nikakve reforme i da rešenje nije ni u njegovom fridmanovskom pristupu, koji bi Srbiju podelio na milion ljudi koji rade u zdravoj tržišnoj privredi i šest miliona onih koji žive od sto evra socijale mesečno.

Otuda su izbori isto što i „reforme“ u rečniku srpskih političara. „Reforme“, o kojima sve govori to što se u njih ubraja – ako neko nije primetio – i predaja Kosova, drugo su ime za kupovinu vremena od stranaca. Otuda su izbori – i njihovo jednogodišnje najavljivanje, i eventualno održavanje – kupovina vremena kod građana. Jer, dok se najavljuju, njihov zadatak je da građanima saopšte da u vlasti i svetu još uvek ne postoji konstelacija koja bi omogućila da se nešto uradi za njih. Kad raspišu izbore, osim što su oni neka vrsta osvežavanja emocija između političara i građana, oni su i novi početak, a novi početak je trenutno najviši mogući domet političke klase. Otuda je malo mesta na svetu gde političari na vlast dolaze toliko voljeni, a odlaze toliko prokaženi i omrznuti.

2.

Izbori dakle – ne naredni izbori, nego izbori uopšte – po definiciji, ne rešavaju ništa. Ali ne zbog toga što su, opet po definiciji, lažirani i što mediji i stranci obično uz njihovu pomoć uspevaju da legitimišu svoju političku volju, reč je o nečem drugom. Ključni politički problem Srbije nije problem smenjivosti njene političke klase. Naprotiv, ona je vrlo smenjiva, problem je što su nesmenjive politike, za razliku od njihovih nosilaca. Šta to znači?

Daleko od pomisli kako je srpska politička klasa nevina, pitanje smisla izbora može se postaviti i na sledeći način. Šta bi se, na primer, dogodilo kad bi sledećeg jutra nosioci najviših političkih funkcija u Srbiji počeli da vode zaista odgovornu nacionalnu politiku? Naravno, bila bi to politika koja se ne bi nimalo dopala predstavnicima zapadnih sila, tako da bi vlast najpre bila napadnuta u medijima, bile bi povučene finansijske poluge i Srbija bi bila snažno udarena, penzije i budžetske plate bi možda došle u pitanje, podigle bi se lokalne zapadne agenture, povećao bi se stepen nasilja, država bi stala i vlast bi morala da odstupi.

Ta priča govori mnogo. Istina, današnju srpsku vlast ne amnestira to što, kada bi Srbijom vladali drugi i možda bolji ljudi od njih, u njoj bi možda bilo drugačije, ali sigurno ne bi bilo dobro. Otuda, kad god nam se predstava ne dopada, vredi znati da su političari u njoj glumci, dok su pisci teksta i režiseri na drugom mestu, nevidljivi. Kad god svoj bes saspemo na političare, treba znati da su oni upravo zbog toga pred nama i da, kad god smo na njih ljuti zbog toga što neke stvari rade ovako, a ne onako, to činimo jer smo preko njih i sami tek deo predstave. Naš bes na političare ima smisla samo onda kada ih pitamo zašto pristaju da rade to što rade, ali kad smo besni zato što ne rade ono što bismo hteli ili želeli, tada smo samo obične budale.

3.

I zato izbori nemaju onaj proklamovani smisao prvorarednog demokratskog instituta. Ako se s tim slažemo, verujući da je besmisao izbora zapravo traženje smisla u revoluciji, plašim se da pravimo istu grešku. Revolucije su u uslovima o kojima govorimo isto vrsta izbora, čak ne ni nasilnijih od recimo medijskih kampanja koje prate izbore, ali, recimo, da je tada reč o malo neposrednijem nasilju. Međutim, dometi savremenih revolucija takođe se iscrpljuju u smeni političke klase, a ne politike, i zato se tako često uspešne revolucije obavljaju uz pomoć istih onih nosilaca moći koji su instalirali političke garniture koje se ruše.

Otuda su revolucije itekako sistemska sredstva, koja se povremeno primenjuju kada izbori prestanu da ostvaruju onu neophodnu razmenu emocija između političke klase i građana.

4.

Tamo gde su izbori izgubili smisao, a revolucije ga nisu stekle sasvim je logično da smisao ne mogu imati ni političke stranke kao tradicionalni vidovi političkog organizovanja. Danas gledamo krizu DS i DSS, ali to ne znači da su ostale stranke, pa ni one na vlasti, ispunjenije smislom od njih.

Kriza u DS vidljivija je utoliko što je Srbija od 2008. nečujno ušla u onu vrstu političkog sistema gde više ne postoji opozit vlast-opozicija, već opozit sistem-margina. Karakteristika margine je u tome da ne pretenduje na vlast, odakle je ona gotovo po pravilu ostavljena čudnom konglomeratu idealista i probisveta. Sistem, pored vlasti, čine oni koji pretenduju na vlast, oni koji poručuju da bi mogli da čine bolje, brže, jeftinije ili efikasnije od vlasti, ali ne i drugačije jer svaka „drugačijost“ je ulaznica za marginu.

Otuda je kriza DS, uz još neke elemente, kriza stranke koja je pravljena za vlast, a nije na vlasti. Ista ta kriza događa se, recimo, i u SNS, ali trenutno nije vidljiva jer stranku od eksplozije čuva vlast. Uostalom, kao i socijaliste. Može li, međutim, neko da zamisli stanje u tim strankama već prvog dana kad ne budu na vlasti?

Kriza u DSS bi se, ako bismo se držali inertnog zaključivanja, mogla da se opiše kao kriza stranke koju je pregazilo vreme. Naravno, trebalo bi se zadržati na sintagmi „pregazilo vreme“. Zamislimo jedno pleme koje se vekovima hranilo tako što je skupljalo plodove i lovilo ribu. A onda su naišle teške godine i u jednom šatoru jedne gladne zime, kad nije bilo plodova i reke bile zaleđene, pojeli su jednog svog bolesnog člana porodice. Kada su se na proleće sabrali, shvatili su da je u svim šatorima zbog nedostatka hrane preživelo manje članova nego u onom koje je pojelo člana porodice. U tom šatoru falio je samo jedan. Od tada bi u svim šatorima celog plemena svake zime pojeli po jednog člana, ali je ostao je samo jedan šator u kome su i dalje skupljali plodove i lovili ribu. I svake zime u tom šatoru bilo je najviše gubitaka.

Funkcionalno gledano, taj šator je najviše stradavao jer ga je pregazilo vreme. Šire gledano, međutim, taj šator je plaćao cenu svog odnosa prema civilizaciji, jer se ljudožderstvo u toj situaciji pokazalo kao tehnološki sjajan izum za preživljavanje, ali i kao teška civilizacijska regresija, i to vidljiva samo za onoga ko je svet mogao da vidi šire od šatora i granica plemena.

Otuda je suština Koštuničine krize, ako pogled na nju zamrznemo u sadašnjem trenutku, objektivan gubitak prostora u kome je od 2008. preživljavao – imeđu sistema i margine. A to znači da je njegov put ili povratak u sistem, gde neće moći da ima glavnu ulogu, ali gde će u određenoj meri moći da bude koristan i sebi i Srbiji, ili konačan odlazak na marginu, gde više neće moći baš ništa.

5.

Ako srpski političari imaju tako malu ulogu u oblikovanju sistema i ako se njihovi izbori svode, u manje ili više oštroj meri, na aktuelni Koštuničin izbor, da li to znači da je stanje potpuno beznadežno. Znači li to da je sa Srbijom, osuđenom na ljudožderstvo ili smrt, gotovo? Naravno, ne. Imamo li neki opipljiv znak da sa Srbijom nije konačno gotovo?

Dok je dobar deo nacionalne javnosti utonuo u najmračniju nedelatnu depresiju – koja se najbolje očituje u tome što je daleko odmakao u traženju najvećeg krivca među sobom – dok meru svoje plemenitosti očituje širenjem beznađa, na Zapadu izgleda ne misle da je sa Srbima završeno. Da je završeno, zar bi Nemci otvarali novu televiziju u Srbiji, zar bi CNN u našem jezičkom regionu pravio svoj tv-kanal? Zar bi, na kraju, nešto slično najavljivala i Rusija? Da se razumemo, neki ljudi od medija veoma dobro žive, ali na medijima se više ne zarađuje, što će reći da se oni ovde otvaraju da bi ostvarili uticaj i potrošili, a ne zaradili pare. Da je sa Srbijom gotovo, zar bi Britanci za ambasadora u Beograd slali svog diplomatskog specijalca Denisa Kifa, eksperta za krizne situacije koga su pre dve godine u Rusiji zapamtili kao ostrvsku verziju Majkla Mekfola.

Šta se to u Srbiji još ima dogoditi, za šta se pripremaju svi sem nas?

 

6.

Pre svega, raniji je zaključak da se glavna politička dinamika unutar političkog sistema poput ovog koji je nametnut Srbiji ne odvija na liniji vlast-opozicija. Politička dinamika, odnosno politčka scena kakvu tradicionalno pamtimo na toj liniji, sada se događa unutar vlasti, dok linija vlast-opozicija jeste ono što smo nekad zvali sistemom. Stvari će se dakle događati unutar vlasti.

Šta vlast sada radi? Vratimo se na početak: svesna da može da radi onako kako joj se kaže ili nikako, odnosno da ne bude vlast, ona pravi „reforme“, što je drugo ime za ispunjavanje zahteva zapadnih sila, i tim „reformama“ od stranaca kupuje vreme. Sa druge strane, spinuje javnost, vara i izlazi na izbore, pokušavajući da kupi vreme kod građana. Za šta vlast kupuje vreme?

Vrlo jednostavno: vlast čeka da se dogodi „čudo“ (nazovimo tako nešto što bi mogla da bude razumna alternativa u najširem smislu). E sad, mogućnosti da se dogodi „čudo“ povećavaju se svetskim događanjima od 2008. godine. Srpska nesreća je u tome što je iste te godine ubijen svaki otpor u srpskoj vlasti, a čime bi drugo nego „reformama“. Jednačina zapadnih sila je jasna: što je veća mogućnost da se dogodi „čudo“, to Srbe valja zatrpati sa više „reformi“. Ako se uzdamo u nos zapadnjaka, razlog sve većeg pritiska za galopirajuće „reforme“ može da bude samo veća blizina „čuda“. I tada stvari počinju da se događaju sve većom brzinom.

Ako političku dinamiku smestimo unutar vlasti i ako kao glavne faktore uticaja na taj vidljivi fokus događanja gledamo zapadne sile, koje isporučuju „reforme“, i narod, koji je posle svake izvršene „reforme“ sve gladniji i bešnji, tad vidimo smisao te dinamike. Ona ne može drugo nego da proizvede „čudo“. Ako baš hoćemo da budemo precizni, čudo nastupa onog trenutka kad vlast više nije u stanju, čak ni uz najbolju volju, da isporučuje „reforme“. Dinamiku i trendove otuda treba sagledavati i po tome što je svaka prethodna petooktobarska vlast bila u stanju da duže vremena isporučuje „reforme“ od prethodne.

7.

I šta se desi kada se dogodi „čudo“? Gotovo je? Pobedili smo? Nismo, tada tek počinje. Tada, nažalost, imamo Ukrajinu. Za koju se, kao što se vidi, naši protivnici spremaju, a i mi ćemo čim u sopstvenim redovima pronađemo krivca za to što ćemo možda i ovaj put imati više sreće nego pameti.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *