ШТА СВЕ ЂОРЂУ БАЛАШЕВИЋУ неће пасти на памет! САМО ДА ЈЕ НА ШТЕТУ СРБА!

ŠTA SVE ĐORĐU BALAŠEVIĆU neće pasti na pamet! SAMO DA JE NA ŠTETU SRBA!

10 decembra 2016

djordje_balasevic3-051214

Postoji narodna izreka koja glasi: „Dokon pop i jariće krsti“, što znači da je dokonost štetna i može da navede i sasvim trezvenog čovjeka da napravi neku glupost. Ja sam pisac, pa za mene ovo ne važi jer pisac nikad ili skoro nikad nije dokon, pošto piše i kad ne piše, to jeste i kada ne ostavlja pisani trag u njegovom umu se odvija proces pisanja, a na kraju koji je to pisac sasvim trezven čovjek pa da ga tek dokonost dovede u opasnost da napravi neku glupost? Pisac danas pravi glupost samim svojim postojanjem, jer književnost više ne putuje u vagonu treće klase kako je govorio Markes, nego kaska za vozom čiji obrisi se jedva naziru u daljini.

Ipak postoje trenuci kada i pisac postane dokon, to jeste kad ne može da piše ni u mislima, a jedan od takvih je recimo kad ima napad žestokog stomačnog gripa pa veći dio dana provodi na vc-šolji. Zamislite sad svog omiljenog pisca, ako imate svog omiljenog pisca, kako blijed kao vampir sjedi na vc-šolji dok mu oči prijete da će izletjeti iz očnih duplji, kako pokušava da barem na telefonu zapiše ono što mu je dok se muči palo na pamet.

Šta može čovjeku da padne na pamet dok sjedi obliven znojem, sa bolovima u crijevima, okružen vonjem koji možda ne odgovara paklu, ali sigurno ne zaostaje za čistilištem?

Sigurno ništa lijepo, a još manje plemenito, ali nešto mora da mu padne na pamet pa se tako i meni desilo da između dva „ništa“, to je onaj trenutak kad bolovi blokiraju misli, počnem da razmišljam o Đorđu Balaševiću.

Odmah moram da kažem da nikad ni jedan muzičar nije bio moj idol i da moj sluh nije nešto čime bi se čovjek pohvalio, premda ja to smatram prednošću dok većina mojih poznanika smatra da mi je to mana. Pošto je moj sluh daleko od savršenog, od kako znam za sebe mogao sam samo da slušam riječi i po tome koliko mi se sviđaju stihovi vrednujem izvođača, te tako sam Đorđa zapamtio prvo po bezveznoj pjesmici „U razdeljak te ljubim“. Bio sam premlad da posumnjam da žena možda ima još neki razdeljak osim onog u kosi pa mi je pjesma bila sasvim glupa, ali zato je postojala jedna druga za koju ni u snu nisam smio da pomislim da je glupa, a to je ona uz pomoć koje se probio i postao, vjerujem nezasluženo, najpopularniji momak u nekadašnjoj Jugi. „U zakleti Titu…“ je bila i ostala njegova najznačajnija pjesma. Pjesma koju smo učili na pamet, pjevali na časovima muzičkog, pjevali u pauzama između dva časa, pa čak i na časovima fizičkog vaspitanja, nedostajalo je samo da stojimo mirno uz izvođenje ove pjesme.

Do tada bezimeni Bačvanin je tih godina ušao nesmetano u sve kuće, domove, škole, kasarne pa čak i zatvore. Njegovu pjesmu su pjevali svi, osim onih koji su znali ili nazirali istinu o Titu, a takvih, vjerujem, nije bilo mnogo. Čak i oni koji su imali debele razloge da ne vole Tita, na javnim mjestima su pravili izraz liza kao da se nalaze na sedemom nebu ako bi se odneke čula poznata Đoletove pjesmica.

Moji vršnjaci su često pjevušili njegovu pjesmu, a ja nisam, ne zato što sam sa desetak godina bio posebno pametan i znao da je Tito demon, a ne anđeo, nego zato što nisam imao sluha, ali mi je ipak bila bezvezna. Možda i zato što je nisam razumio, bio sam mlad, a Đole se zaklinjao u ime onih koji su rođeni pedeset i neke, a probali su nešto što baš nije bilo opšte prihvaćeno u vrijeme njegove mladosti, između ostalog slušali su rokenrol koji se ne konzumira bez droge, ako ništa jače, onda barem poneka trava.

Imao sam sreće da se rodim kasnije ili da se rodim u mjestu u koje je rokenrol stigao kasno, ili je možda moja najveća sreća to što sam gluv za muziku pa nisam probao ništa od onog što su u mladosti uz rokenrol probali on i oni u čije se ime zaklinjao.

Dakle između dva „ništa“, meni ponovo pada na pamet razvikani zabavljač kojeg srećom nikad nisam zavolio i to u trenutku kad na koncertu u Hrvatskoj izjavljuje kako on govori istočnu, iskvarenu varijantu hrvatskog jezika. On srpski nazove iskvarenom varijantom hrvatskog jezika i dobije ovacije od publike, a mediji sutradan ga okivaju u zvijezde, niko ne pominje njegovu čuvenu pjesmicu kojom ze zakleo Titu. Hrvati, čak i oni koji nisu voljeli Tita počinju da vole ovog Bačvanina, a Srbi, pa Srbi ga svejedno vole iako on po njima odavno povraća.

Vole ga kako oni koji su kao i on spremni na sve da dođu do profita, a za svoj narod imaju najgore riječi, pa sve Srbe koji drže do Srpstva kažu da su Srboidi, tako i oni koji su stvarni patrioti jer moć medija je tako velika, pa se ovaj razivikani zabavljač dopada i onima kojima se gadi njegov karakter, a njegov karakter je najsličniji morskom krastovcu kako je to jednom u Cirihu, pred kamerama lokalne televizije, rekao Kusturica  za svog bivšeg prijatelja Gorana Bregovića.

Opet se desilo jedno dugo „ništa“, pa sam se sjetio da sam jednom lokalnom ugostitelju pomogao da razviče gostovanje razvikanog zabavljača. Kad sam već to učinio pristao sam da budem te večeri kod njega i to za posebnim stolom i to do stola za kojim je sjedio „slavni umjetnik“. Ugostitelj, inače komunista koji je još uvijek nosio značku sa Titovim likom na reveru te večeri krstio objema rukama jer su mu u klub došli gosti, na stotine njih, koje nikad ranije nije vidio premda je vjerovao da poznaje većinu Srba u Cirihu i okolini. „Odakle li se ovi izvukoše“? pitao je poluglasno aludirajući na činjenicu da se godinama poznajemo iako nikad ranije nisam bio kod njega u klubu. Poznajemo se sa bezbrojnih antiratnih demonstracija naročito onih iz 1999-e kad je Jugoslavija bombardovana, i takođe bezbrojinh humanitiranih akcija počevši od 1991., kada je počeo rat u Hrvatskoj. Složili smo se da nikad nikog od nekoliko stotina ljudi nismo vidjeli u našim ranijim aktivnostima.

Ugostitelj koji se držao zakletve date Titu, ne one Đoletove, nego one koju smo davali u vojsci, a ja sam bio i ostao ogorčeni protivnik komunizma i svih onih koji neće da progledaju, uspijevali smo da budemo prijatelji kada je trebalo izađi na ulicu i reći svijetu da smo protiv sankcija koje su uvedene Jugoslaviji, protiv laži u njihovim medijima i protiv monstrouznog NATO pakta koji je samim napadom na Jugoslaviju, bez odoborenja Savjeta bezbijednosti Ujedinjenih nacija, počinio ratni zločin. Uspijevali smo da budemo saveznici i onda kada je trebalo otvoriti novčanik i dati ponekad poslednju novčanicu za pomoć narodu u otadžbini, ali te večeri nismo uspijeli da se načudimo koliko potpuno nepoznatih ljudi se se pojavilo radi Đorđa Balaševića.

Opet se ugostitelj prekrstio jer više nije bilo mjesta, a imao je preko sedam stotina stolica, pa su neki gosti bili prisiljeni da stojeći čekaju nastup literarne i muzičke veličine, pa sam ponudio da odem i oslobodim sto rezervisan za gazdu i njegove prijatelje, ali je ugostitelj inzistirao da ostanem i pokretom glave odgovorio na zabavljačev upitan pogled, što je značilo da ovaj može i treba da počne.

Zabavljač zna svoj posao. Premda mora donekle da mijenja koncept stotinama puta ponovljenog nastupa, i izbijegne ono što bio moglo da uvrijede patriotiski raspoložene Srbe jer mora da su i takvi zalutali u publiku. Lagane pričice koje muzikom prati njegov saradnik, povremno prekida recitovanjem, iako to neki nazivaju i pjevanjem. Aplauzi su gromoglasni, ne znam zašto, a publika se pretovorila u hrpu bezobličnog mesa ili blaže rečeno bezumnu masu pagana koji otvorenih usta slušaju svog žreca i ni u šta ne sumnjaju, iako on povremeno lupa gluposti. Povremeno ne može da se uzdrži pa dirne malo u svježe rane, ali samo toliko da može da se pohvali kako se usudio da to uradi i pred Srbima u dijaspori, gdje po mišljenju njemu sličnih i žive uglavnom Srboidi, osim naravno onih koji dijele njihove životne nazore.

Ugostitelj se ponovo krsti, a meni je muka, pa ne mogu da se udzržim da ga ne pecnem zaključkom da su čudna vremena došla da se i komunisti krste, a on prznica kakav jeste, da nije prznica vjerovatno ne bi ostao slijepo vrijeran uspomeni na Tita, se ljutnu pa procijedi kroz zube:

– Šta hoćeš, češće idem u crkvu nego ti? –

Odgovorio bih mu da je to istina, ali i da povremeno potegne pištolj u crkvi na nelojalnog konkuretna, bitangu koja mu je smjesila par poganih zvrčki, ali sam se uzdržao jer nisam bio siguran da li je glasina ili istina, da su se poznati srpski ugostitelji u crkvi ponašali kao kod O.K. korala.

Ponovo mi se desilo jedno veliko „ništa“, ali se tok misli nije poremetio, još uvijek sam u onoj noći kada sam prvi i poslednji put vidio razvikanog zabavljača. Bilo je to nekoliko mjeseci prije nego što je srpski jezik na kocertu u Hrvatskoj nazvao iskvarenom varijantom hrvatskog jezika. Poslije tog događaja ga naš ugostitelj i ne bi pozvao u Švajcarsku ma koliko dobro zaradio na njegovom gostovanju, niti bih mu ja pomogao da razviče njegova nastup, sve kad bi on i pristao da ga pozove.

Đole priča o svojim djedovima. Publika se kikoće, a meni se povraća. Prvo sam se začudio da čovjek ima sjećanje na dva djeda i po ocu i po majci. U kraju gdje sam rođen djedovi su nekako bili rijetkost, pa je rijetko ko imao oba živa djeda, jer većina onih koji bi mojoj generaciji trebali biti djedovi skončali su pod ustaškim macolama, kamama ili mecima.

Smučilo mi se tek kad sam shvatio da on možda i nema sjećanje na oba djeda nego priča priču o zatucanom Balkancu djedu Srbinu i prefinjenom Evropljaninu djedu Hrvatu koji i ne moraju biti njegovi djedovi. Zatucani djed, Balkanac i Srbin je uvijek namršten, namćor kakvog nema ni u priči; tiranin kakvog nije lako ni zamisliti je malom Đoletu (još je i škrt) kupio samo jedan poklon u životu i to neku loptu koja je bila tvrda kao kamen. Prefinjeni djed, Evropljanin i Hrvat je malom Đoletu redovno kupovao poklone i naravno, zaradio da ga ovaj u svojim sjećanjima obojim ljepšim bojama. Poenta Đoletove bljutave pričice o djedovima je valjda da su oba djeda u Prvom svjetskom ratu bili u istoj vojsci i nosili plave uniforme, on je to prepoznao na fotografijama i to predočio svom zatucanom djedu Balkancu i Srbinu na što se ovaj naljutio, jer je time Đole stavio tačku na njegovo Srbovanje

Ja do te večeri nisam znao da je postojala fotografija u boji u godinama Prvog svjetskog rata, ali sam odlično razumio Đoletove prizivanje „K und Ka“ monarhije za kojom očigledno žali, valjda u istoj onoj mjeri u kojoj žali za Titom koji je čedo iste te monarhije.

Pošto je nestala „K und K“ maonarhija, ne obnavljaju je iako obećavaju, nestala Jugoslavija, obnavljaju je ali presporo, Đoletu i sličnima je dobra i EU, naravno u paketu sa NATO, dobar će im biti i pakao, samo neka je na štetu Srba.

Šta je bilo dalje?

Lijekovi su počeli da djeluju, bolovi u crijevima su se smirili, pa sam izašao iz kupatila, inače samo Bog zna čega bih se sve sjetio…

(Miodrag Lukić, Vidovdan)

KOMENTARI



26 komentara

  1. Sonja says:

    Tekst ti je potpuno bez veze. Ali potpuno. Balasevic je veliki pesnik i poeta, pesme su mu takve da ulaze u dusu svakog emotivnog, senzitivnog i normalnog coveka. Sa druge strane,po meni i mnogima, los karakter i izdajnik svoga roda i naroda. A tvoj tekst govori o tebi da nista ne osecas i ne razumes samo si isprazno zloban i neduhovit.

    • Svemiroid says:

      A ti si bydala. "Djole" je kvazi pesnik za maloumnike, neobrazovane titoide kakav je i sam njihov idol- neobrijani, krivonogi gnom Djole.

      • Ljubica says:

        Bravo tačno tako!!!kvazi pesnik i jadnik u duši

    • Za Srbiju says:

      Kako neko ko je "loš karakter i izdajnik svoga roda i naroda", može da bude "veliki pesnik i poeta"? Alo, bre!??

      • Sonja says:

        Moze. Ima takvih vise primera.

  2. vlada says:

    SVAKA CAST NA TEKSTU !

  3. rade sto says:

    FUKARA koja se povija kako v(j)etar (puse) duva!!!

  4. Gagi says:

    Tekst je najblaže rečeno konfuzan...

  5. Jovan says:

    Taj da je ziveo u vreme pod Turcima on bi se poturcio. i bio vodja janicara.

  6. kokan says:

    Bravo za tekst ,pravo u centar

  7. fritz says:

    Svaka cast za tekst pravo u centar

  8. Svemiroid says:

    Tekst je istinit, ovi bastardi titoidi su vremenom postali kao i njihov vatikanoidni uzor - marsal-bravar, hrvat tito, a hrvati su poznati da nikad nisu imali drzavu jer nisu sposobni da je imaju, ali i po tome sto su uvek protiv svake drzave u sklopu koje jesu; molili su Kraljvinu Srbiju da ih izvuce iz austrougarskih konjusnica, a sada bi opet u konjusnice jer ih opet nesto zulja...Pa hrvati i titoidii svekoliki vatikanoidi, ako vas stalno nesto zulja, svi na gas pa u nemacku skupa sa arapima, niko vas ovde ne treba,samo aus odavde !!!

  9. goran says:

    Odlican tekst, svaka Vam cast. Isto mesto, ali u glumackom poslu je zauzeo Rade Serbedzija, koji se seti da je Srbin kad ponestane novca, i uvidi priliku za novi recital patetike. Sa sesirom i brkovima, jelte. Najbolje uloge je ostvario kao moralna nakaza ruskog porekla u americkim filmovima; ako igra u filmu, od pocetka ,od spice je jasno koga on glumi.Koliko Vam jos treba novca, ima li kraja toj gladi i stalnom ponizavanju? Kao i Boro Stjepanovic, ne glumi nego dobija uloge prema svom liku i karakteru.Ostao je ziv za vreme rata jer je izbegao iz grada i ostao sa srpskom vojskom. Sada mu zao sto je to uradio. I meni je..

  10. Djordje says:

    Ljudi koji ovako pišu, nemaju nikakav integritet. Sama činjenica kako pisac ističe da nema sluha, otkriva da nije reč samo o sluhu na ton, nego ni sluhu za reč. Nasilno nametanje nacionalizma je mnogo gore od nacionalizma. Zli ljudi su izabrali da budu dahije u svom "nacionalnom" dvorištu, dok miobičan puk pričamo jedni sa drugima, pomažemo se ii slušamo Djordja Balašević čija je poezija napisana za nas, običan puk. A razni "zaštitnici" nacionalnih vrenosti neka prepričavaju svoje kraljeve I nije.

  11. Ana says:

    Kao što je neko pre mene već napisao, tekst je vrlo konfuzan, a činjenice klimave (osim one o istočno iskvarenom hrvatskom jeziku) da biste uopšte objavili tekst sa ovakvim "bombastičnim naslovom". Ja obožavam Andrića, Mešu Selimovića, Markesa... nemam pojma kakvi su ljudi bili, niti kako su bili politički orijentisani. Oni su rešili da se iskažu svetu kroz pisanje i ja cenim i vrednujem njihove knjige. Tako je i Djole kantautor i ja ga vrednujem isključivo kao umetnika, kroz njegove pesme. I vi biste kao pisac trebalo više da imate sluha za umetnost, nego što se bavite ovim baljezgaijama.

  12. Ilija zoric says:

    Neka ga gleda ko god hoce a slusati moramo na ovaj ili onaj nacin.Čovjek je hrvat i to je to a ko nama brani da ga bojkotujemo?

  13. Sinisa says:

    Ubi me ako sam shvatio sta je "pesnik"hteo reci?! Svacije pesme se mogu voleti ili ne voleti ,svaki pevac se moze voleti ili ne voleti... Ali nije u redu reci meni da sam debil,budala itd zato sto volim necije pesme ili "recitovanje"?! Sto bi rekli moji sinovi... Smaras brate!! 😀

  14. Miodrag Lukić says:

    Tekst je namjenjen pametnim ljudima i za njih sigurno nije konfuzan. Budalama je badava govoriti

  15. Srpkinja says:

    Kao komentar, postaviću stihove iz jedne Đoletove pesme: "Pričaće ti, kojekakvi zloba se k'o rubin cakli kako odjek moga smeha ječi i kreće se u pretpostavke kljuckajući kao čavke moje loše prepričane reči." Srpkinja sam i obožavam Đoletove pesme od malena. I za svoj rođendan idem na njegov koncert u Areni. I nije me briga kakav je čovek, kao ni za ostale muzičare koje volim da slušam.

  16. Aleksandar says:

    Đoka bi ostao u lepom sećanju da se držao onoga što mu dobro ide od ruke. Ali čovek se latio politike. Ima li nekoga da se nije osramotio baveći se politikom? I Đoka, kao i svako, nosi u sebi klicu propasti, tamnu stranu, đavolov žig, stigmu diaboli. Šta god da se desi, sam je tražio.

  17. Ljubica says:

    A ti kao pametan i sve razumeš samo si me dobro zasmejao

  18. Jedna majka says:

    Pisac ima sindrom " MRZIM BALASEVIC "! Zlo je veliko mrzeti nekoga, hriscani moji pamet u glavu.

  19. Ana says:

    Evo, neka ja budem i budala, neka bude i da nisam pametna, ko što napisaste, ali pisac ovog teksta na njegovu žalost nije tako vešt narator za kakvog se smatra. Vrlo dobro znam šta je hteo reći, ali manjkaju mu činjenice, a izmiče suština. Đole je, na primer, sušta suprotnost. Pitak, oštrouman i uvek vrlo konkretan, ali ne i direktan. Makar mu to ne možete zameriti... Neka budemo mi koji to vidimo budale i glupi, ko što rekoste, ali vi ste nažalost onda gluvi i slepi... Pozdrav.

  20. JOda says:

    bolje da si ostao na WC i ugušio u smradu svog creva nego što si u bolovima počeo buncati i od bolova počeo pričati gluposti i sa svojim rečima poneo sobom gomilu ogorčenih nacionalista i to uglavnom mladih Begešana koji i ne znaju šta je zajednički život u Vojvodini sa svim tim narodima i narodnostima.Ako zaista nemamo mesta SVI u ovoj zemlji već samo jedni onda imamo veći problem nego što je Đole.On može biti problem samo onima koji nisu imali detinjstvo i mladalačke ljubavi i slušali priče koje su nam pričali stari ljudi ,dede i babe.Umetnost ne poznaje politiku ona pleni rečima,slikama i ko ne razume lepotu stvaranja pesama i slika taj je KONJ i ovako će pisati o nekome ili nečemu i u buduće.I na kraju ja volim konje jer su plemenite životinje i pozdravljam ovog koji je sastavio ovu priču.pozdrav

  21. srna says:

    Kratko on je politički otpad, žalosno što celu svoju porodicu udomio u demokratiji i mislio to blagostanje i lopovluk večno trajati, sad kada to propalo treba zasukati rukave i raditi ono što najbolje zna uviđa da ga poneko mrzi i bojkotuje i nedozvoljava da ponovo počne teškoje imati pa nemati a on nema više ni ideja i volje ponovo izpočetka...

  22. Anna says:

    http://www.vidovdan.org/2017/01/04/mislav-horvat-beograde-hrani-pseto-da-te-ujede/

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *