ШТА ТО ПУТИН ВИДИ, а Запад не?

ŠTA TO PUTIN VIDI, a Zapad ne?

27 februara 2019

Kada govori o Rusiji, zapadni analitičari ovu zemlju uglavnom opisuju kao autoritarni režim, bez ikakve želje da se zapitaju šta Rusi misle o svojoj zemlji, društvenom uređenju i demokratski izabranom predsedniku.

Ukratko, prikladno objašnjenje pojedinih bilo bi da im je dovoljno da vide “Ukrajinu koja je okrenula leđa Putinu” ili da se sete “Rusije bez Putina ’90-ih” da odmah zaborave na avanturu sprovođenja liberalnih reformi u zemlji.



Vladislav Surkov: Putinova država

“Čini se da imamo mogućnost izbora”, rečeno je pre petnaestak godina. Danas su u Rusiji ove reči zaboravljene i više se ne citiraju, ali prema zakonima psihologije ono što smo zaboravili utiče na nas mnogo više od onoga što pamtimo. A te reči su, daleko van konteksta u kojem su izrečene, postale temelj nove ruske državnosti, na kojem se grade sve teorije i prakse aktuelne politike.

Iluzija izbora

Iluzija izbora je najvažnija od svih iluzija, glavni trik zapadnog načina života uopšte, a posebno zapadne demokratije. Odbacivanje te iluzije i okretanje realizmu je dovelo naše društvo prvo do razmišljanja o vlastitoj, posebnoj, suverenoj verziji demokratskog razvoja, a zatim do potpunog gubitka interesa u raspravama o tome šta bi demokratija trebalo da bude i hoće li je biti.

Otvoreni su putevi slobodne izgradnje države, koji se ne temelje na uvezenim himerama, već su vođeni logikom istorijskih procesa, a time i “umećem mogućeg”. Nemoguće, neprirodno i protivistorijsko raspadanje Rusije bilo je, iako sa zakašnjenjem, čvrsto sprečeno.

Srušivši se sa nivoa Sovjetskog Saveza na nivo Ruske Federacije, Rusija je prestala da propada, počela da se oporavlja i da se vraća u svoje prirodno i jedino moguće stanje velike, rastuće i okupljajuće teritorijalne zajednice nacija. Neprirodna uloga koja je našoj zemlji dodeljena u svetskoj istoriji ne dopušta nam da napustimo scenu ili ćutimo u gomili, da ne obećavamo mir i predodređujemo nelagodan karakter lokalne državnosti.

I sada, država Rusija nastavlja da živi, ali je to država novog tipa kakvu još nismo imali. Formirana u celosti pre nešto više od deset godina još uvek je malo proučena, ali su njena originalnost i održivost očigledni.

Testovi otpornosti na stres, kroz koje je prošla i prolazi, pokazuju da će upravo tako organski oblikovan model političke strukture biti efikasno sredstvo za opstanak i uzdizanje ruskog naroda u narednim, ne samo godinama, već i decenijama, a najverovatnije i ceo nadolazeći vek.

Ruska istorija je poznata po četiri glavna modela države, koji se mogu nazvati po imenima njihovih tvoraca: Zo je bila država Ivana Trećeg ili Veliko Vojvodstvo / Kraljevina Moskve i cele Rusije od XV do XVII veka, potom država Petra Velikog ili Rusko carstvo od XVIII do XIX veka, država Lenjina, odnosno Sovjetski Savez kroz XX vek, i na kraju Putinova država, Ruska Federacija XXI veka. Stvorene od ljudi, te velike političke mašinerije, koje su se smjenjivale, popravljale i prilagođavale vekovima, ruski svet su tvrdoglavo gurale prema gore.

Putinov veliki politički stroj još dobija na zamahu i prilagođava se za dug, težak i zanimljiv posao. Njegov proizvodni kapacitet je daleko ispred punog kapaciteta, tako da će Rusija nakon mnogo godina i dalje biti “Putinova država”, kao što se i Francuska danas naziva Petom Republikom De Gola. Turska se, uprkos činjenici da su sada na vlasti islamisti, još uvek oslanja na Ataturkovu ideologiju, a Sjedinjene Države još uvek čuvaju slike i vrednosti svojih utemeljivača.

Potrebno je razumeti, shvatiti i opisati Putinov sistem vlasti i čitav kompleks ideja i dimenzija “putinizma” kao ideologije budućnosti. To je budućnost, budući da je pravi Putin teško “putinist”, kao što, na primer, Marks nije bio marksist i možda ne bi ni pristao da bude da je znao šta je to danas.

Ali to mora biti učinjeno zbog onih koji nisu Putin, ali bi voleli biti poput njega. Zbog mogućnosti sprovođenja njegovih metoda i pristupa u narednim vremenima.

To se ne bi smelo sprovesti u stilu dve propagande, naše i njihove, već na jeziku koji bi ruski zvaničnici i antiruski činovnici smatrali umereno heretičkim. Takav jezik može postati prihvatljiv za prilično široku publiku, koja je nužna, budući da je politički sistem stvoren u Rusiji prikladan ne samo za unutrašnje potrebe, već očigledno ima značajan izvozni potencijal, jer već postoji potražnja za njim ili za njegovim pojedinačnim komponentama. Njegovo iskustvo se proučava, usvaja i oponaša od vladajućih i opozicionih grupa u mnogim zemljama.

Rusija se puno više upliće u svet od običnog uplitanja u izbore

Strani političari Rusiji pripisuju mešanje u izbore i referendume širom sveta. Zapravo, stvar je još ozbiljnija, jer se Rusija upliće u njihove umove, a oni ne znaju šta da čine sa vlastitom promenjenom svešću.

Budući da je, nakon neuspešnih devedesetih, naša zemlja odbacila tuđe ideološke konstrukcije, počela je proizvodnju značenja i prebacila se na informacijsku kontraofanzivu na Zapadu. Evropski i američki stručnjaci su sve češće počeli da greše u svojim prognozama. Iznenađeni su i besni zbog paranormalnih sklonosti vlastitog biračkog tela. Zbunjeni su objavili da se suočavaju sa invazijom populizma. Može se tako i reći, ako nema druge reči.

U međuvremenu je interes stranaca za ruski politički algoritam jasan. U njihovim domovinama nema proroka, a danas je sve što se njima događa Rusija davno prošla.

Kada su svi bili ludi za globalizacijom i svetom bez granica, Moskva je jasno podsetila da su suverenost i nacionalni interesi važni. U to vreme su mnogi Rusiju optuživali za “naivnu” privrženost tim starim stvarima, koje su, navodno, odavno izašle iz mode. Učili su nas da ne postoji ništa što bi moglo valjati u vrednostima devetnaestog veka, i da moramo hrabro zakoračiti u XXI vek, gde neće biti suverenih nacija i nacionalnih država.

Ali je upravo u dvadesetprvom veku na površinu izbio “ruski put”. Engleski Brexit, “Amerika će biti opet velika”, ograde protiv imigranata u Evropi su samo prve stavke opsežnog popisa sveprisutnih manifestacija deglobalizacije, ponovnog uspostavljanja suvereniteta i nacionalizma.

Kada je internet na svakom ćošku hvaljen kao nepovrediv prostor neograničene slobode, gde svako navodno može učiniti sve i gde su svi navodno jednaki, upravo je iz Rusije došlo otrežnjujuće pitanje prevarenom čovečanstvu: “A ko smo mi u svetu, pauci ili muve?”

Svi su požurili da otkriju internet, uključujući i najslobodniju birokratiju, da optužuju Fejsbuk za popustljivost u stranim intervencijama. Jednom slobodan virtualni prostor, proglašen kao prototip nadolazećeg raja, zarobljen i pun sajberpolicije i sajberkriminala, kibernetičkih masa i sajberšpijuna, sajberterorista i sajbermoralista. Hegemoniju “hegemona” niko nije osporio, a veliki američki san o svetskoj dominaciji je bio gotovo ostvaren. Na kraju priče bi bili “narodi koji ćute”.

Važno je imati državu bez “duboke države”

Ne tako davno je i malo poznati termin “derin devlet” iz turskog političkog rečnika naširoko prenesen od strane američkih medija, preveden na engleski kao “duboka država”, a onda se proširio i u ruskim medijima. Na ruskom taj izraz znači rigidnu, apsolutno nedemokratsku mrežnu organizaciju stvarne strukture moći, skrivene iza spoljnih, naizgled demokratskih institucija. Ovaj mehanizam u praksi deluje kroz nasilje, podmićivanje i manipulaciju i skriven je duboko ispod površine civilnog društva.

Međutim, nakon što su i sami otkrili neugodnu “duboku državu”, Amerikanci nisu bili posebno iznenađeni, jer su već dugo bili svesni njene prisutnosti. Ako postoji duboka i tamna mreža, zašto ne bi bilo “duboke” ili čak “tamne države”? Iz dubina i tame ove neobjavljene vlasti se pojavljuju svetla demokratije za masu, uz iluziju izbora, osećaje slobode i superiornosti.

Nepoverenje i zavist, koje demokratija koristi kao prioritetne izvore društvene energije, neizbežno dovode do apsolutne kritike i povećanja nivoa teskobe. Mrzitelji, trolovi i zli botovi koji su im se pridružili formirali su oštru većinu, istisnuvši iz dominantnog položaja časnu srednju klasu koja je jednom govorila potpuno drugačijim tonom.

Sada niko ne veruje u dobre namere političara. Većina je ljubomorna na njih ili ih smatra zlim i lukavim ljudima, čak i kopiladima. Poznate političke serije kao “Kuća od karata” su prirodni opis zapadne, dosadne, institucionalne svakodnevice.

Postoji širok izbor nitkova i zamršenih pravila osmišljenih da svoju borbu redukuju na više ili manje istovetne rezultate. Tako nastaje blaženi sistem provere i ravnoteže, dinamična ravnoteža niskosti i pohlepe, uz usklađeno lukavstvo. Ako se neko i dalje ponaša neskladno, budna duboka država priskoči u pomoć i nevidljivom rukom otpadnika odvlači na dno.

U predloženoj slici zapadne demokratije ne postoji ništa strašno, ali je dovoljno malo promeniti ugao gledanja i opet će biti zastrašujuća. Ali, zapadnjaci počinju da okreću glavu i u svim smerovima traže druge modele i načine postojanja. I videli su Rusiju.

Naš sistem, kao i naša celina, izgledom, naravno, nije elegantniji, ali je iskreniji. I premda reč “iskreniji” nije sinonim za reč “bolje”, takvom sistemu je teško protivrečiti.

Ruska država nije podeljena na duboku i spoljnu, izgrađena je kao jedna, sa svim njenim delovima i pojavnim oblicima. Najbrutalniji motivi njenog okvira su vidljivi golim okom. Birokratija, čak i kad je lukava, to ne čini pažljivo, kao da se pretpostavlja da “još uvek svi sve razumeju”.

Visoka unutrašnja napetost, povezana sa očuvanjem ogromnih heterogenih prostora i neprestanim postojanjem u geopolitičkoj borbi, vojne i policijske funkcije države čine presudnima. To se tradicionalno ne skriva, već naprotiv, pokazuje, budući da Rusijom nikada nisu vladali trgovci, uz izutetak od nekoliko meseci 1917. i nekoliko godina ’90-ih, koji su ratovanje smatrali trgovinom.

Niko nije mogao prikazivati istinu sa iluzijama, stidljivo se gurati u pozadini i skrivati se što dublje od imanentne svojine bilo koje države.

U Rusiji nema duboke države. Sve je na videlu, ali postoji duboko ukorenjena nacija. Elita sjaji na površini vekovima, aktivna je i čak uključuje ljude u neke od svojih aktivnosti, kao što su sastanci stranaka, ratovi, izbori i ekonomski eksperimenti. Ljudi učestvuju u događajima, ali su pomalo odvojeni i ne prikazuju se na površini. Žive u svojim dubinama s potpuno drugačijim životom. Dva nacionalna života, površinski i dubinski, ponekad žive u suprotnim smerovima, ponekad se preklapaju, ali se nikada ne stapaju u jedno.

Šta Putin vidi a zapadni političari ne?

Bez obzira na značenje nacije, ona prethodi državnosti, predodređuje njen oblik, ograničava fantazije teoretičara i prisiljava ljude na određene akcije. To je snažan privlačan faktor, kojem neizbežno vode sve političke putanje. Možete početi u Rusiji s bilo čim, od konzervativizma do socijalizma i liberalizma, ali ćete morati završiti na, otprilike istom.

Sposobnost čuti i razumeti ljude, videti kroz njih, njihovu punu dubinu i delovati u skladu s tim – jedinstvena je i glavna prednost Putinove države. Ona se prilagodila ljudima i stoga ne podleže destruktivnim opterećenjima nadolazećih tokova istorije. Zato je efikasna i trajna.

U novom sitemu su sve institucije podređene glavnom zadatku – poverenju u komunikaciji i interakciji vrhovnog vladara s građanima. Različite grane moći spajaju se su u ličnost vođe, ali se ne smatraju vrednošću same po sebi, već samo u meri u kojoj pružaju vezu s njim. Osim ovih, oko formalnih struktura i elitnih grupa deluju neformalni načini komunikacije. A kada se glupost, zaostalost ili korupcija upliću u komunikacijske linije s ljudima, preduzimaju se snažne mere za obnovu poverenja i sluha.

Političke institucije na više nivoa koje su usvojene sa Zapada se ponekad smatraju delimično ritualima, uspostavljene više da Rusi “budu kao i svi drugi”, tako da se razlike u političkoj kulturi zemlje ne sudaraju previše s mnoštvom ruskih suseda. Ali one su poput odeće u kojoj se ide strancima, a kod kuće smo kod kuće, svako zna u čemu.

U biti, društvo veruje samo prvoj osobi. Radi li se tu o ponosu naroda koji nikada nije bio pokoren ili nešto drugo, to je tako i ta činjenica nije nova. Novost je činjenica da država ne ignoriše ovu činjenicu i koristi je u preduzetničke svrhe.

Bilo bi preterano pojednostaviti i reći kako se sve svodi u ozloglašenu “veru u dobrog kralja”. Najdublji ljudi uopšte nisu naivni. Umesto toga, mogli bi se setiti pravog vladara, kao što je Ajnštajn rekao o Bogu: “Sofisticiran, ali ne i zlonameran”.

Moderni model ruske države počinje sa poverenjem i temelji se na poverenju. To je njegova temeljna razlika u odnosu na zapadni model, gde vlada kult nepoverenja i kritike. To je i njena snaga.

Naša nova država u novom veku imaće dugu i slavnu istoriju. Neće se slomiti. Delovaće na svoj način, primaće i očuvaće nagrade iz prve lige geopolitičke borbe. Pre ili kasnije, svi oni koji zahtevaju da Rusija “promeni ponašanje” će to morati da prihvate. Uostalom, čini se da nemaju izbora, zaključuje Vladislav Surkov.

A šta posle Putina?

Surkov veruje da će “Putinova država” postojati tokom XXI veka, na primer, kao i Kemalistička Turska ceo vek, iako primer nije uporediv.

On je uveren da je sa ovakvim ljudima, koji ne podležu destruktivnim opterećenjima iz nadolazećih istorijskih struja, ruska država efikasna i trajna.

Zaista, ako budući vrhovni vladari budu sledili Putinov kurs, odnosno budu znali da slušaju ljude, da imaju u njih poverenja i da uživaju u uzajamnom poverenju, tada sistem ne samo da će biti samoodrživ, već će biti sposoban za beskonačni razvoj i poboljšanje.

Problem je u tome gde dobiti novog Putina. Zapravo, Putinova snaga nije toliko u tome što je on normalan, nekorumpirani i istinski predstavnik naroda. Njegova zasluga i snaga je u tome što nije postao ni marioneta ruskih elita niti njihov vođa, birajući najteži i jedini ispravan način da direktno dopre do ljudi. Surkov je u pravu kada kaže da će sleđenje Putina u budućnosti biti neuporedivo lakše nego napraviti ono što je on uspeo. Nasuprot tome, Kremlju neće morati da se vraćaju funkcije vrhovne vlasti koje su bile elitizovane, niti će se godinama morati da se obnavlja minimalna upravljivost zemljom.

Naravno, povratne informacije u komunikaciji s ljudima postaju sve jače i čine ogromno iskustvo, stoga se Putinova iskustva moraju ugraditi u same mehanizme funkcionisanja buduće “Putinove države”. To je garancija snage i stabilnosti Rusije i ono što Rusi žele.

(logicno.com)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *