Stari i novi

Stari i novi

21 februara 2014

TurlakovSlikaPiše: Slobodan Turlakov

Morali bismo da se izvinimo senima Milana Bogdanovića, što koristimo naslov njegovih knjiga, u kojima se on, doduše, kretao književnim poljem, dok, eto, mi želimo da u taj naslov uguramo one koji sebe smatraju političarima. Kažemo „smatraju“, ali ne one „koji se bave politikom“, jer za bavljenje politikom ima mnogo preduslova, od kojih ovi na vlasti, ne ispunjavaju ni jedan, već i zbog toga što ne pripadaju srpskom nacionalnom biću. A ko hoće da se bavi politikom u Srbiji, morao bi da ima jasno i nepokolebljivo srpsko opredeljenje….

Niti ga imaju, a još manje nepokolebljivo, šetaju se između stranaka, da bi dobili bolje i unosnije mesto. Između tolikih šetača, našao se i prof. Dr Milan Božić, koji je sad član Gl. odbora naprednjaka, koji se, zapuštajući svoje briljantno započeto matematičko bavljenje, toliko zaglibio u političko ništavilo, da je Prvog potpredsednika (P.p) nazvao – vođom nacije!

Naravno i dabone, nije se usudio da kaže – koje. Valjda, da ga ne bi uvredio ili još gore, ostavio bez Kirbijeve podrške, o koju se otima zajedno sa premijerom. Zar je šala – američki ambasador!

Dakle, stari i novi.

Da pređemo odmah na stvar.

Od kada je knez Mihailo doneo Zakon o državnoj upravi (10. marta 1862), kojim su popečitelji postali ministri, a oni zajedno Ministarski savet tj. Vlada, dokle god je trajala Srbija, dakle do 18. nov. (1. dec) 1918 , izmenilo se 68 Vlada, među kojima, i sa najvećom trudom, niko ne bi uspeo da pronađe nesposobnijeg ministra i premijera, od ovih koji danas nama vladaju.

Istina, ondašnje Vlade imale su samo po 7 odn. 8 ministara, ali svi od imena, iskustva, autoriteta i znanja. I svi Srbi, u svemu i po svemu .A ovi sadašnji, sve su, samo ne Srbi, iako premijer tvrdi da je oduvek bio nacionalista!!!, koju je laž dokazao i prošle godine u Užicu, kad je rekao da je njegov partija nastavak Titove partije!

Kada je tzv. Saveznu vladu trebalo da formira koalicija liberala i radikala, prema sporazumu na Cveti 1886, došla je delegacija Radikala kod Jovana Ristića, koji je trebalo da bude predsednik Vlade, i donela mu imena svojih kandidata za ministre. Među njima se nalazilo i ime Andre Nikolića, kasnijeg dugogodišnjeg predsednika Narodne Skupštine i ministra prosvete, a tada tek gimnazijski profesor. Ristić im je rekao, da on nema ništa protiv Andre, naprotiv; ali da će se on sam osećati neprijatno, kao ministar, u društvu jačih i znatnijih ljudi, što su Radikali prihvatili, i doneli novo ime. Ko bi se usudio da tako nešto kaže, počev od 5. oktobra!

Tako je 1. juna 1887, formirana Vlada u sastavu: Jovan Ristić, predsednik i ministar in. dela; Radivoje Milojković min. un. dela; Jovan Avakumović min. pravde, Alimpije Vasiljević min. prosvete i crk. dela, Sava Grujić min. vojni; Petar Velimirović min. građ., dr. Mihailo Vujić min. finansija, Svetomir Milosavljević, min. nar. privrede.

Prva polovina bili su liberali a druga radikali, ali svi od reda značajna i zaslužna imena, i pre i posle tog imenovanja, ljudi koji su svojim radom i sposobnostima, unapređivali i ustoličavali Srbiju, kao državu koja je postojala i važila kao država.

Onaj koji poznaje srpsku istoriju, zna da ni jedna vlada od 5 oktobra, nije imala ni jednog ministra koji bi mogao da se poredi sa gornjima.

Naveden primer je tek samo jedan, jer su sve Vlade, bez obzira na stranačke zađevice i sukobe, ni malo umilni i kratkotrajni, bile najpre i uvek na čelu srpskih potreba i srpskih opredeljenja, za čije su se ispunjenje borili svim svojim bićem, bez obzira na svoja politička ubeđenja.

Da nije bilo tog i takvog nacionalnog osećanja i tog i takvog podrazumevajućeg društvenog ponašanja, zar bismo došli do te moći i te duhovne, moralne i vojničke snage, da srušimo dve velike carevine, da nas ceo svet slavi i poštuje, ali i da nam podmeće klipove, poput Engleske, Austrougarske i Nemačke, pa i Italije!

Tako su izgledali – stari. A novi?

Na sramotu i bedu svih onih koji umeju da misle i da jasno vide naše sve gore i beznadnije stanje od 5. oktobra na ovamo, mi sada postojimo da bismo nestali, po želji i potrebi naših vekovnih neprijatelja, na čemu nastoje toliki nikogovići i izdajnici, u njihovoj službi, nastavljači Titovog srbožderskog dela.

I tako, kraj tolikih kupljenih prozapadnih političara, nastavljač Titove partije, sa svim onim što je ona značila za Srbiju i Srbe, postao je čak i predsednik Vlade, i kao takav,. sasvim prirodno, dovršio Titov potpis na odcepljenju Kosmeta!, čime se pročuo po svetu, pa čak postao i kandidat za Nobelovu nagradu!

Ono što je postalo razlog i osnova njegovog samoljublja, postalo je grdna sramota onih koji su se ispileli iz Šešeljevog gnezda, i što se sad, kao SNS, putem novih izbora, nadaju da će pomračiti slavu Titovog nastavljača, neshvatajući da su se i oni, prihvatili te neslavne uloge, kako bi dobili podršku Evrope i Amerike, koja očigledno za njih nema cenu. Dobili su je, i od silne sreće izgubili su glavu, pa čak smišljaju kako da se omile i nemačkom gospodaru, i da izvrše njegov nalog da Srbe rasrbe, da promene njihovu nacionalnu svest. Kakav ološ! Trebalo bi ih izbrisati iz spiska Srba, pa neka se time diče, kao i svi odnarođeni primitivci.

Imajući u vidu da je sve ono što se danas u Srbiji zove političarem, lišeno svakog urođenog srpskog htenja, da za svoju promociju i održanje prihvataju svakojaka neprijateljska opredeljenja, to nam raspisani vanredni izbori, ne mogu doneti nikakvo rešenje i olakšanje. I to ne samo zato što nema onih koji su dostojni biranja.

Kad bi nama vladao nepokolebljiv srpski nacionalni duh, onoliko koliko vlada Hrvatima, Česima, Mađarima, Slovencima, Austrijancima… izborna kampanja koja nam se sprema, mogla bi čak i da nas zabavlja, kraj sveg onog što u nemaštini i neizvesnosti doživljavamo. Šta više, mogli bismo je proglasiti a i prihvatiti, za ispoljavanje brige onih koji su nas dovde doveli, da nas malko razonode svojim dosetkama i ordinarnim glupostima.

I tako, počeli su da obilaze Srbiju, da bi svuda posejali seme svojih obećanja i ubeđenja da su samo oni ti koji mogu pružiti nužni spas. Naravno, pritom neće primetiti da je taj „spas“, u stvari spas od njih samih, od onog što su oni svojom nesposobnošću ustoličili i učinili.

Premijer, koji je u svakoj prilici, kad se obraćao narodu, uspevao da bude drzak i neotesan ili čak prostački duhovit, rekao je: „Ovi izbori nisu za izbor dželata koji će da ubije Srbiju, već za onog koji će da je izvuče iz krize“. Naravno, nije rekao ko je Srbiju uvukao u krizu, ali je odmah dodao da su izbori takmičenje, i da će se on boriti da pobedi, pošto je uveren da je njegova stranka najbolja… Uostalom, mi lavovi, ne obraćamo pažnju na demokratske komarce!

A šta je sa „Galenikom“, sa milionima koji su se iz tog farmaceutskog giganta slivali u SPS (t)? A gde drugde, kad je predsednik Upravnog odbora „Galenike“ bio Crnogorac, Backović, sadašnji direktor SPS (t)?

U vreme kad je već uveliko počelo da se priča o katatastrofi „Galenike“, i o udelu, u toj katastrofi, kadrova SPS(t) .premijer se upravo vratio iz Brisela i sazvao konferenciju za novinare. I kad su ga oni, u jednom trenutku, prekinuli i pitali ga, kako stoje stvari sa „Galnikom“ i učešćem kadrova njegove stranke u njoj, on se drsko obrecnuo na njih, rečima: „Ja vam pričam o Evropi, a vi me prekidate sa nekim marginalnim stvarima, kao što je „Galenika“!

Šta će sad da bude, kad je cela stvar, iz „margina“, izašla na videlo?

Ništa!

Jer, iako je lična Portparolka P-p-a i ministarka energetike izjavila, da je On „čovek koji mnogo više vidi, nego drugi“, on neće trošiti vid zbog „Galenike“, kao što nije ni za druge slične slučajeve trošio, kako ne bi svaki čas menjao naočare.

„Politika“, koju je njena urednica, Smajlović, bespristrasno ocenila, kao „pristojne novine“, dala je svoje dve pristojne strane, naslovnu i šestu, na razmnšljanja o P.p, pod naslovom „Kad od Vučića sve zavisi“, sa ogromnom slikom ovoga stara, koji se svakog dana ko zna koliko puta slika u novim oblekama.

U tekstu se naširoko raspravlja kako je taj star došao do tolike popularnosti da se ne skida sa stranica, kako pristojnih tako i nepristojnih novina, televizijskih ekrana i ostalih medija? Da li je to zato što se cela stranka iza njega zaklanja, stičući time i poene kod samog P.p.-a, koje bi trebalo da „unovče“ posle senzacionalnog uspeha na izborima, ili, pak, on sam svojim delovanjem stvara svoj imidž.

Tek, ima se utisak da se hoće, pošto poto da stvori njegov kult ličnosti, koja nastojanja i on sam svestrano povećava. Tu težnju ispoljavaju i drugi šefovi stranaka, što je dokaz koliko primitivizma, toliko i nezajažljive potrebe za vlašću. Međutim, svi oni nemaju toliko naklonjene medije, kako ih ima P.p., što je veliki hendikep za sve njih, kao i za one koji pokušavaju da nađu „pristojne“ novine i uopšte medije.

U svoje vreme, u Srbiji je postojao Vladin tzv. Pres biro, koji je, i kraj zakona o slobodi štampe, imao neke mogućnosti da pojedine nezgodne vesti po vladu koliko – toliko ukoloteči. Danas, pak, ne zna se za takvu ili sličnu ustanovu, ali su svi svesni da ona postoji, jer su sve vesti, na ovaj ili onaj način, cenzurisane, pa čak ako nekako i procure, vek postojanja im je više nego kratak.

Pa tako je bilo i sa vešću da su „stanovnici nehigijenskih naselja“, skinuli, u prisustvu obezbeđenja, pet metara bakrenog oluka sa kuće premijera, na Dedinju, i odneli. I nikom ništa! Obezbeđenje nije primetilo ni skidanje, ni odnošenje, a nije se ni reklo da li je sproveden neki postupak protiv njihove nemaranosti, koja nije bila baš obična, utoliko pre što ti metri oluka nisu mogli biti skinuti bez velike buke.

U vreme tog skidanja, premijer i ministar unutrašnjih dela bio je na evropskoj bezbednosnoj konferenciji ministara u Minhenu, gde je, naravno, držao banku, hvaleći se kako je Srbija primer stabilne i bezbedne države. Kad ono, ni njegova kuća, kraj zvaničnih čuvara, nije bezbedna i sigurna, što su, dabome, ostali učesnici te konferencije već znali, preko svojih obaveštajnih službi.

Koja bruka i koja sramota!

Za koju treba zahvaliti rečenim „stanovnicima nehigijenskih naselja“, koji su kao pripadnici nacionalnih manjina, svojom poharom zadali premijeru šah–mat! Neka ih, ako sme od Evrope, proganja i ganja! Očigledno, nije ni pripadnike dežurne policije smeo da potegne. Najbolje što se moglo, to je da cela stvar legne. Kao da se ništa nije desilo! Kao i toliko puta, do sad i od sad.

Utoliko pre što je premijer imao da objavi pučanstvu u Srbiji, da su u Minhenu „svetski zvaničnici, na čelu sa američkim drž.sekretarom Džonom Kerijem, odali priznanje rukovodstvu Srbije za postignute rezultate, veće i značajnije nego što se očekivalo pre godinu i po dana, obećavajući veliku podršku, onome što radimo.“ Dakle, prepuštanje Kosmeta Šiptraima.

Ali, P.p više voli konkretne i ovdašnje pogotke, te svog člana Gl. Odbora, hapsi jer je u Univerzalnoj banci kao predsednik Izvršnog odbora sa još 5 članova, oštetio banku za najmanje 5 miliona evra.

Ima tu jedna interesantna i poučna stvar. Naime, objavljeno je da je „Uprava kriminalističke policije MUP-a Srbije, zbog sumnje, da su oštetili Univerzalnu banku za najmanje 5 miliona evra, privela 5 članova njenog Izvršnog odbora.“.

Dakle, reč je o hapšenju „zbog sumnje“, dok je Mile Isakov, nekadašnji ambasador u Izraelu, javno svedočio svojim tekstom u „Tabloidu“, da su Tadić predsednik države i Dinkić, ministar finansija, „opljačkali ali u svakom slučaju oštetili državu za 20 miliona evra, prilikom nabavke izraelskog satelita.“

Drugim rečima, Mile Isakov je dao u ruke Kriminalističkoj upravi konkretan dokaz, sobom i svojim zvaničnim položajem Srbije u Izraelu, o postojanju pljačke odn. oštećenja države, za četiri puta veću sumu, koja je još i veća jer se radi o šefu države i o njenom ministru!

I nikom ništa! Tj, P.p. ništa ne preduzima, jer su u pitanju njegovi prijatelji, i ima da se čeka da stvar – zastari.

Ovih dana proneta je vest da je P.p. pomogao Tadiću u formiranju njegove Nove DS, što je, naravno, P.p. odmah demantovao, dok su neki tvrdili da je to bio dug P.p-a prema Tadiću, koji mu je pre 5 godina pomogao prilikom formiranja SNS, koju je pomoć Tadić priznao u jednom zagrebačkom intervjuu.

Drugim rečima, nalazimo se u vrzinom kolu koje je teško i nemoguće razvezati. Mnogo je aktera, i svi sa debelim leđima. Da nije tako, zar bi toliki bivši ministri DS-a mirno plandovali, a o kojima su se, do kraja njihovog mandata, pisale i govorile najveće optužbe, a u prvom redu o njihovoj vezi sa tajkunima, koje su čak omogućili. Što nije smetalo Portparolki i ministarki energetike, da još jednom okiti „čašću“ svog P.p-a „On je prvi koji je zaustavio vlast tajkuna.“

Fantazija! Ali, nije to jedina.

Čovek koji je u svoje vreme, pošto je rasprodao Srbiju, otvorio je kredite u stranim bankama, preporučio uzimanje kredita, što se naveliko činilo, da bi se kad je nastupila prava kriza, u nemogućnosti da ih vraćaju, terani iz stanova uzetih na kredit, uz rasprodaju sveg pokućstva putem privatnih uterivača sudskih presuda… dakle, maksimalno uterao Srbe u neviđenu bedu, sad napada proklamovanu štednju i stezanje kajša, traži da se umesto toga ide na investicije i zapošljavanje, da narod živi i da ne trpi“.

Dakle, Dinkić! Mefisto sa likom srpskog političara. I da ne bi ostao samo Dinkić, da dodamo još i to da je kazao: „U SNS jedini sposoban čovek je Vučić!“

To jest, čovek koji ga je postavio za potpredsednika Državnog komiteta za saradnju sa Emiratima, čiji je predsednik, naravno, on sam, P.p.

Pre neki dan Ratko Dmitrović obilazeći Zagreb, setio se da je po belom svetu (27) gomila Dinkićevih ekonomskih ambasadora, koji čine samo štetu državi a nikakvu korist, i koje niko ne vraća u zemlju, što je ministar Mrkić, još pre godinu dana obećao da će vratiti bar njih sedmoricu. Ali su zato uspeli da ukinu, krajem 2013. godine, Kancelariju Trgovačke komore Srbije u Zagrebu, koja je bila u postupku da „otvori vrata srpskim proizvodima u hrvatskoj trgovačkoj mreži“. Bez ikakvog obrazloženja.

Ko su ti ljudi, koji otvaraju i zatvaraju, koja je to mizerija koja hoće, svojim ništavilom da vlada Srbijom i da je vodi u Evropu!?

Došli smo i do praznika, do Dana Prvog srpskog ustanka, koji se, ne znamo zašto, slavi kao Dan državnosti, što je jedna čista ironija, jer te državnosti nema ni u jednom danu, a kamoli iz dana u dan.

I evo prilike da se predsednik države pojavi, ali – na pogrešnom mestu. To jest, na Spomeniku neznanog junaka. Zaboga, reč je o Prvom srpskom ustanku, čije se vožd zna, i čiji se grob zna, i blizu je pameti da se predsednik države tamo pojavi i da tamo oda zasluženu poštu ustanku i njegovom vođi, kom se zadivila cela Evropa, pa i naš Njegoš.

Ne, mesto njega na grobu Vožda u Topoli pojavio se premijer!

Pred­sed­nik Sr­bi­je po­lo­žio je ve­nac na Spo­me­nik ne­zna­nom ju­na­ku na Ava­li. A u u Spo­men-knji­gu upi­sao je: „Da­na­šnja Sr­bi­ja vas je do­stoj­na, do­stoj­na je svih va­ših mu­ka i sva­ke ka­pi kr­vi ko­ju ste pro­li­li za nje­nu de­cu i ta­ko će da bu­de i ka­da nas vi­še ne bu­de”.

Da se nešto dignu oni što su se herojski digli i pošli u ustanak da oslobode Srpstvo i Srbiju i hrabro izginuli, i da se sretnu sa ovim što danas vladaju, sigurno bi ih sa sobom poveli natrag. Da im pokažu da postoji alternativa njihovoj Evropi!

Rekao je nešto i premijer,. na grobu Vožda Karađorđa u Topoli:

„ Da­nas su me­đu­na­rod­ni uslo­vi ta­kvi, da go­vo­re o to­me da Sr­bi­ja mo­ra gr­če­vi­to da se bo­ri za svo­je dr­žav­ne i na­ci­o­nal­ne in­te­re­se. Vre­me u ko­jem smo ni­je vre­me za eks­pe­ri­men­te s dr­žav­no­šću, već vre­me da je­din­stve­no kre­ne­mo pu­tem ko­ji će nas vo­di­ti ka si­gur­noj bu­duć­no­sti… Sna­ga na­ro­da je bi­la uvek u to­me da pre­po­zna šta je to naj­bo­lje za Sr­bi­ju a to je evrop­ski put, ali i oču­va­nje na­ci­o­nal­nih i dr­žav­nih in­te­re­sa.“
Ovakve protivrečne i neodržive gluposti, treba reći i izdržati na svojim nogama. I izdržao je!

A onda je otišao u Novi Sad i svojim pristalicama poručio: „Mi hoćemo promene i reforme, ali one koje neće da pojedu ljude.

Zato ih pozivam da glasaju za politiku koja je vratila (!!) ugled Srbiji u svetu. Srbija mora da ide ka EU, svako ko drugačije kaže – laže!

Nisam samoubica. I neću da vodim narod da bije glavom o zid!

Hoću da oni koji rade , još više da zarađuju! Nezaposleni da dobiju posao!. Penzioneri da imaju sigurne penzije. Srbija da bude zemlja vrednih i bogatih domaćina, zemlja sigurne budućnosti za našu decu koja će se obrazovati po svim evropskim i svetskim standardima!“

I taj čovek je rekao da neće da priča bajke braće Grim, jer su oni već odavno pomrli!

P.p je podvio jezik i saučesnim rečima se ispovedio:

„Neću da lažem, čeka nas stezanje kajša!“

„Reforme će biti teške i bolne“

„Biće bolno u prvoj polovini godine, a posle će već biti bolje“.

Na to bolno, koje je česti lajtmotiv P.p-a, nadovezao se i ministar pravde, koji je obećao, da će reforme u sudstvu biti – bolne, ali…

Ima jedna pesma Čajkovskog koja može da posluži kao uteha, koja se zove: „I bolno i slatko“. Ko zna, ne bi li je Portparolka i ministarka energetike mogla da zapeva svom P.p-u a i narodu čiji je On predvodnik, kao utehu i kao ohrabrenje..

U svakom slučaju, ta pesma više obećava, nego „Miljacka“, koja zna i da presuši.

P. S.

Dok smo ovo pisali, do nas je doprla vest da je u Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj u više gradova, na jučerašnji dan našeg Prvog srpskog ustanka, u nekoliko gradova pevan i sviran „Marš za srpsko Kosovo“.

Hvala im.

Našoj slovenskoj braći, koja nas se setila

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *