Štetočinsko ponašanje Ive Josipovića

Štetočinsko ponašanje Ive Josipovića

20 oktobra 2013

Dražen CigleneckiPiše: Dražen Ciglenečki

Dok se ranije u svemu što je predsjednik Ivo Josipović činio moglo barem iščitati da je talac tog svojeg prokletog rejtinga o kojem neprestano vodi računa, zadnjih tjedana ni to nije slučaj.

Josipović upada iz greške u grešku, u njegovim potezima i izjavama izlišno je tražiti bilo kakvu konzistentnost, a neki mu javni istupi nisu čak ni na tragu želje da ga svi zavole.

U samo pet dana predsjednik je yutelovski, »mir, mir, nitko nije kriv«, pozivao strane zavađene oko ćirilice da sjednu za stol i dogovore nekakvo kompromisno rješenje, a onda se u Beogradu, zajedno s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem, suprotno odluci hrvatske Vlade faktično zalagao za povlačenje hrvatske tužbe za genocid. Apsolutno je nemoguće razumijeti što to Josipović radi.

Kako može znak jednakosti stavljati između vlasti koja zakonito postavlja ploče sa ćirilicom i onih koji ih ilegalno skidaju i još objavljuju spremnost za takve akcije u budućnosti? O kakvim bi to modalitetima realizacije Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Josipović htio da pregovaraju Zoran Milanović i Tomislav Josić?

Profesor Josipović bi predsjednika Josipovića rušio bez pardona kad bi kod njega na pravni fakultet došao na ispit i pokušao mu objasniti tezu da se i o primjeni zakona koji su na snazi treba dogovarati.

Misli li predsjednik, primjerice, da je Stjepan Mesić 2001. godine morao pozvati Ivicu Račana i Mirka Čondića kako bi razgovarali o tome kako implementirati Ustavni zakon o suradnji s Haškim sudom i o procesuiranju u Hrvatskoj osumnjičenih za ratne zločine?

Kompromis oko dvojezičnih ploča u Vukovaru trebao bi valjda izgledati tako da one sadrže samo latinicu, a da se ispod nje ostavi prazan prostor sve dok Josić ne zaključi da je sazrijelo vrijeme i za srpsko pismo. Josipovićevi čudni stavovi o ćirilici i karakteru zakona štetočinski su za cijelo društvo.

Izjavama u Beogradu možda nije prouzročio takvu štetu, ali opet se ponašao kako predsjednik u parlamentarnoj demokraciji nikako ne bi smio. Znao je da Vlada neće povući tužbu za genocid, no svejedno je tvrdio da konačna odluka nije donijeta i još je govorio da se slaže s Nikolićem koji je opisivao mračne posljedice postupka pred Međunarodnim sudom pravde. Jednom je i Mesić napravio slično.

Iako je Sanaderova vlada odlučila graditi Pelješki most, on se 2006. u Opatiji suglasio s tadašnjim predsjedavajućim predsjedništva BiH Sulejmanom Tihićem da je to preskupo i da treba pronaći neki drugi model povezivanja krajnjeg hrvatskog juga.

U ozbiljnim je državama nezamislivo da predsjednik ide javno kontra vlade vlastite zemlje i iznosi stajalište kojim se podudara sa stranim političarem koji zastupa drukčiju poziciju nego ta vlada. Josipović ima neznatne ovlasti i skoro nikakvu odgovornost. Ali, ako već ne može ili ne želi pomoći, neka barem ne odmaže. Bolje je da što manje nastupa i negdje u mirnom kutku Pantovčaka uživa u rezultatima anketa.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *