Stipe Petrine ubija aždaju

Stipe Petrine ubija aždaju

24 jula 2013

Marinko CulicPiše: Marinko Čulić

Sada će netko reći da to nije bogzna što pa i najveći Tuđmanov obožavatelj i klanjatelj Tomislav Karamarko zna povremeno kritizirati način kako su provedeni pretvorba i privatizacija devedesetih (a kao šef zagrebačke policije s tim je svojedobno i ratovao). Ali hvala lijepa na toj kritičnosti, ako je uz nju otkriveno ovoliko Tuđmanovih spomenika i imenovano tko zna koliko ulica i trgova, svatko živ i mrtav volio bi biti tako kritiziran. Zato je primoštenska vjerolomna priča zauzela čvrsto mjesto u kronici hrvatske politike i ne da se nikakvim umanjivanjem i omalovažavanjem odatle maknuti.

Ne da se maknuti ni time što će neki sigurno sa zadovoljstvom razvlačiti činjenicu da je odluka primoštenskih vlasti donesena na inicijativu notornog načelnika Stipe Petrine. Da, da, to je onaj čudak i ekscentrik koji uz obilje najsočnijih psovki ratuje sa svim i svakim: policijom, sudovima, HRT-om, DORH-om, turističkim inspekcijama, premijerima, sada, evo, i sa samim Tuđmanom. Ali ne bih preporučio da se po tomu previše čačka. Ako bi nekome primoštenska odluka bila serioznija i kredibilnija da iza nje stoji ozbiljan političar, koji ne pičkara i ne svlači se do gola na gradskoj plaži, logičan odgovor je: pa gdje su takvi i tko im brani da se jave?

Stipe Petrina može biti kriv za lajav jezik i prostačko ponašanje, i ne samo da može nego i jeste kriv, jer se naplaćao kazni za to, jedino ne može biti kriv što je Hrvatska pala u ovako rastrojenu, psihotičnu idolatriju prema svom prvom predsjedniku. Ovih tristo spomenika tristo su dovoljnih razloga da se kaže kako je ova zemlja, bez obzira što je sada i članica Europske unije, mentalno još ostala u devedesetima. Sa svim onim Vrhovnikovim inaćenjima i gloženjima sa svijetom, kaštiganjima sa Srbima i njuškanjima s njihovim vođama, napokon i onim što mu stavlja na dušu prznica Petrina. Ali i sa nečim što je gore od svega toga zajedno.

Iako je Tuđman još za života kritiziran zbog spomenutih stvari, ali suviše rutinirano i bez izvornog entuzijazma, sada se vidi da Hrvatska bez njega ne može, jer je jedino on uspijevao kontrolirati duhove koje je pustio iz boce. Ove svađe oko izručenja Josipa Perkovića i nezastarijevanja politički motiviranih ubojstava to pokazuju zorno i pregledno kao na pučkoškolskoj tabli. Kada je prvi predsjednik proglasio pomirbu partizana i ustaša, stvarajući novog hrvatskog čovjeka kojeg je jedan moj drugar nazvao ‘komušistom’, to je bila duboko retrogradna ideja. Jer, htjelo se pomiriti ne aktere spomenutih ideologija, što je prihvatljivo i poželjno, nego same te ideologije, što jednostavno ne ide, niti će ikada ići.

Ali čak i s tom nepremostivom ogradom to je bilo barem malo bolje od ovoga što imamo danas, kada su dvije strane, odahnuvši što Jape više nema, ponovno pobjegle natrag u komuniste i fašiste. Da se krivo ne razumijemo, uopće ne izjednačavam to, a uvijek ću biti i na strani onih kojima je bliže sjećanje na Jasenovac nego na Bleiburg. Ali budući da nijedan od današnjih sljednika tih dviju ideologija nema pozitivan program razvoja zemlje i njezina izvlačenja iz krize, pojavila se silna industrija mrzilačkog negiranja onih drugih. Na što su se onda priključile čitave armije novoregrutiranih pseudoustaša i pseudopartizana, pravilno osjetivši da tu ‘leže pare’. I to, najkraće, današnja Hrvatska.

Da je Tuđman živ, zna se što bi napravio. Poput lugara iz onog vica, otjerao bi iz šume i jedne i druge, ali to bi bilo samo kratkoročno rješenje. Pravo rješenje bilo bi preorati i Hrvatsku kakva je danas i kakvu je za sobom ostavio on, i stvoriti novi tip integracije društva. Ne više baziran na miksanju ideologija i pseudoideologija, nego na vrijednostima zajamčenim Ustavom. Uh, gdje ti ode, već čujem prigovor, umjesto usijanih ideologija otkrivaš toplu ustavnu vodu, ali, polako, u toj vodi može se, ako se hoće, utopiti puno današnje prljavštine. Hrvatski Ustav daleko je od idealnog, ali u njemu postoji, recimo, mjesto gdje se uz jamčenje privatnog vlasništva veli i da su nositelji vlasničkog prava ‘dužni pridonositi općem dobru’. Točka.

To je dovoljno da se očisti sav krš koji je za sobom ostavila privatizacija – o kojem dovoljno govori to da Hrvatska među bivšim komunističkim zemljama ima najviše bogataša, ali i najviše siromašnih – i nije bilo potrebno izvoditi kerefeke unošenjem u Ustav odredbe o nezastarijevanju pljačke u privatizaciji. To je ionako napravljeno, na inicijativu Ive Josipovića, samo zato da današnji politički akteri operu savjest što nisu reagirali kada je pljačka bila u jeku, dajući time za pravo huncutu Petrini i više nego što je ovaj u stanju obrazložiti. A to je samo dio ove priče.

Svi ključni politički akteri iz devedesetih, od opozicije i akademske zajednice do većine medija, prešutjeli su Tuđmanu i sve ostale glavne sastavnice nacionalističke revolucije, ponajprije stvaranje etnički homogene države. Zbog toga dobar dio od ovih tristo Tuđmanovih spomenika treba shvatiti kao salutiranja tih aktera masovnom odlasku Srba iz Hrvatske (što je nju kulturno, ekonomski i demografski osiromašilo više nego što se itko od njih usudi priznati). Ne, nisu oni otvoreno pozdravili taj odlazak, jer među njima pretežu rafinirane duše kojima je to ispod nivoa, ali su ga šutnjom praktički podržali.

Kao što su jedva išta više digli glas protiv teritorijalnog svojatanja dijelova BiH, bez obzira što je to nedavno na suđenju herceg-bosanskoj šestorki i pravno sankcionirano, s tko zna kakvim sve budućim reperkusijama. Eto, od takvog materijala je podignuto ovih tristo Tuđmanovih spomenika u Hrvatskoj, i ako se samo svojeglavi Stipe Petrina tome suprotstavlja, problem je valjda u njoj, a ne u njemu.

(Tportal.hr – Zagreb)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *