Сто година након 1918, Срби су поново на српском путу

Sto godina nakon 1918, Srbi su ponovo na srpskom putu

3 jula 2018

Piše: Nenad Kecmanović

Povodom stogodišnjice formiranja Jugoslavije (1918-2018) – Prve na koju se nadovezala Druga – već su obnovljene rasprave o tome da li je to bila istorijska greška kralja Aleksandra Karađorđevića i Nikole Pašića, ili su je Srbima nametnule velike sile saveznice kao ponudu koju nisu mogli da odbiju. Svi se, međutim, slažu da je Jugoslavija za Srbiju bila iluzija, utopija, promašaj, zabluda i prevara sa dugoročnim posljedicama. A mnogi ukazuju da su Britanija i Francuska sa Italijom, da bi je uvukle u rat na svojoj strani, Srbiji 1915. u Londonu ponudile teritorijalno proširenje države. Iako manji od Jugoslavije, za Srbe bi taj okvir značio ujedinjenje srpskih zemalja u jedinstvenu i stabilnu nacionalnu državu (tzv. malo rješenje) Ali, Petar i Aleksandar i premijer Pašić optirali su za Jugoslaviju („veliko rješenje“).



Na kraju Drugog svjetskog rata, u kompartijskom vrhu u igri je bila i opcija da BiH bude pokrajina unutar Srbije, ali su drugovi Srbi iz Bosne htjeli svoju republiku, pa ih je raspad SFRJ odvojio od Srbije. No dvije šanse su propuštene i dobili smo dvije kakve-takve i naposlijetku propale Jugoslavije.

VIĐENJE JUGOSLAVIJE SA DVIJE OBALE DRINE

I, s obzirom na to i takvo iskustvo, pogledi na dvije Jugoslavije u Srba u Srbiji i Srba izvan Srbije, nisu jednaki. Oni prvi su u Jugoslaviju unijeli državu Srbiju, a ovi drugi želju za slobodom od viševjekovne okupacije i želju za ujedinjenjem sa maticom. Prva kao i Druga Jugoslavija za Srbe izvan Srbije bila je modus da istovremeno ostanu i u zavičaju i zajedno sa maticom. Otuda je u BiH kod komšija Muslimana i Hrvata Jugoslavija prepoznavana kao „proširena Srbija“ili „Srboslavija“, iako su upravo oni od zajedničke države više profitirali nego Srbi.

Jedni su od poražene Hitlerove marionetske države NDH sa konc-logorom u Jasenovcu preko noći prevedeni na pobjedničku antifašističku stranu. Drugi su, uprkos aktivnoj participaciji u ustaškom poretku u BiH, od ministara u Pavelićevoj vladi do SS handžar divizije, dobili naciju zaključkom jedne od sjednica CK SK BiH. Valja pomenuti da su u isto vrijeme srpski liberali, na čelu sa Nikezićem i Latinkom, u partijskom rukovodstvu Srbije izašli sa stavom da Srbi u BiH svoje probleme treba da rješavaju u Sarajevu, a ne u Beogradu. Kako će to rješavanje u Sarajevu izgledati vidjeli smo početkom 90-ih kada su poslanici SDS u Skupštini BiH majorizovani od strane koalicije SDA-HDZ, odnosno konstitutivni srpski narod od strane svezanih barjaka polumjeseca i šahovnice.

Istina, i ortodoksna komunistička linija u partijskim previranjima u Srbiji nije imala bitno drugačiji stav. Sjećanja Petra Stambolića svjedoče o tome da su dobro vidjeli kuda stvari idu u BiH, ali su to potcjenjivali kao više čudno i komično nego kao zabrinjavajuće i sa superiorne distance seirili, kako su govorili, „bošnjakluk” kolega iz susjedne republike.

SRPSKA – KOMPENZACIJA ZA SECESIJU BIH

Srbi iz BiH u Dejtonu su dobili Republiku Srpsku kao kompenzaciju što su otrgnuti od skraćene SFRJ. Naravno, ne na poklon, nego kao nevoljno međunarodno priznanje da su u građanskom ratu uspjeli u otporu da ne budu utopljeni u novu unitarnu državu pod bošnjačkom hegemonijom. Nažalost, taj otpor, koji se danas zove odbrana Republike Srpske, nastavlja se jer unutrašnji i spoljni promotori unitarne BiH i dalje govore o „povratku na zapadni Balkan” i „nezavršenim poslovima u Bosni”. Ali, oni rade i sasvim konkretno i otvoreno na realizaciji projekta rušenja patriotske vlasti u Banjaluci. Američka ambasada u Sarajevu je objavila da će u izbornoj godini uložiti u nevladin i sektor nezavisnih medija cijelih 12 miliona dolara, ali je odbila da objasni kome i zašto. Konačni trošak će nam, ako u tome uspiju, vjerovatno saopštiti tek po obavljenom poslu, kako to cinično i trijumfalistički čine poslije svakog režiranog prevrata u svijetu.

Što je najgore i što je bilo najmanje očekivano, našli su saveznike među redovima opozicije koju predvodi stranka koja je ’92. stvarala Republiku Srpsku. Podrškom Bošnjaka našli su se u zajedničkim organima u Sarajevu i postali su partner u rušenju Srpske. No, ipak iza leđa Brisela, koji je ne samo sjedište EU nego, ne treba zaboraviti, i NATO-a,  Srpska se, sa jedne strane sve više otuđuje od BiH, a sa druge sve više srođuje sa Srbijom na nivou kulture svakodnevnog života. Paradoksalno, tom udaljavanju unutar BiH i zbližavanju preko njenih granica najviše su doprinijele bošnjačke komšije koje se zalažu za njeno unutrašnje integrisanje. A pristrasne intervencije evro-američkog protektorata u prilog centralizacije ostvaruju kontra-efekat.

Radi se o političkoj kulturi koja se u teoriji politike definiše kao odnos lingvističkih, etničkih, vjerskih, vrijednosnih, običajnih, mentalitetnih itd. identiteta u odnosu na političke fenomene, odnose i procese. Ispod transparentne političke površine u BiH, u kojoj nacionalni lideri i elite već 25 godina vode međusobnu bitku – jedni za „cjelovitu i jedinstvenu BiH“, drugi za izvorno dejtonsku „samostalnost Republike Srpske“, treći za „obnovu Herceg-Bosne“ – tri naroda se u svakodnevnom životu sve više međusobno udaljavaju i približavaju sebi srodnijoj braći u susjedstvu ili u maloj Aziji, odnosno na Bliskom Istoku. U sjeni politike, prava i diplomatije, kultura tiho radi na razlikama i više i dublje i trajnije. Preciznije rečeno, njena politička nadgradnja samo oslobađa neke pritajene unutrašnje – privremeno od osvajača, dikatatora i visokih predstavnika potisnute – energije, koje unutrašnjim i spoljašnjim osporavanjima i blokadama, dobijaju dodatne motive i energije.

SVE VEĆE RAZLIKE I SVE DALJE OD BIH

I u socijalističkoj republici BiH, Srbi, Hrvati i Muslimani bili su tri nacije i tri religije. Oni koji se danas vajkaju da se tada nije znalo ko je koje nacije, obmanjuju i druge i sami sebe. Već sama činjenica da je poštovan nacionalni ključ pri izboru političkih funkcionera, direktora, dekana, šefova klinika, upravnika pozorišta, glavnih urednika itd. – svjedoči da je nacionalni identitet bio institucionalno itekako respektovan. Vjerska opredjeljenja bila su simetrična nacionalnim i većina je privatno obilježavala slave, božiće, bajrame, bez obzira na to što je religija tokom poluvjekovne komunističke vlasti bila potisnuta i zanemarena u urbanim sredinama.

Danas, međutim, spektar razlika se proširio, te tri naroda dijele i jezik, i pismo, i naučno, i laičko vrednovanje događaja iz prošlosti i sadašnjostii, i umjetnost i praznici, obrazovanje i način odijevanja, i ishrana, i piće, i lična imena, izbor bračnih partnera i način pozdravljanja, a praktikovanje vjere dobilo je prvorazredni javni značaj.

Uzmimo za primjer jezik ili jezike! Do rata su se svi služili jednim, srpskohrvatskim jezikom, s tim da ga je manjina legalno nazivala hrvatskosrpski. Poslije rata es-ha, kako su ga skraćeno zvali đaci, razdvojio se u srpski i hrvatski, a pojavio se i bošnjački jezik, pod nazivom bosanski. Najzad, odnedavno se javila ideja da se, kada već ime jezika ne odgovara imenu naroda, prirodan sklad uspostavi tako što će se Bošnjaci još jednom u 25 godina preimenovati u Bosance. U Haškom tribunalu su otkrili da se optuženi dobro razumiju iako govore tri jezika, pa su zbog uštede u prevođenju sve spojili u akronim be-ha-es. Nisu znali da je sve to, u stvari, jedan te isti Vukov srpski jezik, koji se koristio u istočnoj i zapadnoj varijanti, s tim što su do rata Muslimani koristili istočnu, poslije rata zapadnu, a sa turcizmima i umetanjem glasa „h“, uz „kahvu“ i „olahko“, proglasili svoj zaseban jezik. Priznanje da, u stvari, govore Vukovim jezikom i tako lingvistički podrže reintegraciju BiH, Bošnjaci bi doživjeli kao nacionalni harakiri, jer kakav bi to bio narod koji nema svoj jezik?!

Zapadni mirovnjaci tokom rata u BiH nisu nikako mogli da shvate kako „agresor“ može da bude narod koji govori jezikom „žrtve“, pa su Bošnjaci iskoristili slobodu da svoj maternji jezik nazovu kako hoće. A maštoviti bošnjački akademik Muhamed – Tunjo Filipović je iz činjenice da je Vuk za standard srpskog jezika uzeo govor hercegovačkih Srba, zaključio da je to u stvari ukradeni beiha jezik. To je onaj isti profesor koji je svojevremeno optužio našeg nobelovca Andrića da je svojim djelom nanio više zla Bosni nego sve okupatorske vojske zajedno. Krivica velikog srpskog pisca bila je u tome što je gotovo pola vijeka ranije upozorio na potmulo zlo potisnutih mržnji koje će početkom 90-ih provaliti u parlamentarnom nasilju nad srpskim narodom u BiH.

KULTURNA DIVERGENCIJA ISPRED POLITIČKE

Danas Srbi iz BiH u Srbiji više nisu Bosanci, kao što ni Srbi iz Srbije u Srpskoj više nisu Srbijanci. I jedni i drugi su samo Srbi sa dvije obale Drine. Zajedno obilježavaju velike datume iz jedinstvene nacionalne prošlosti. Drže zajedničke sjednice vlada, pišu Deklaraciju o opstanku srpskog naroda kao cjeline.U skladu sa Dejtonskim sporazumom razvijaju specijalne i recipročne veze Srpske i Srbije, koje su za nas naprosto prirodne sunarodničke veze koje imaju istorijski i teritorijalno-etnički kontinuitet.

Arent Lajphart, američki naučnik holandskog porijekla i vodeći stručnjak za duboko podijeljena društva, piše da protestanti i katolici u zemlji njegovog porijekla žive dva poptpuno odvojena paralelna života: „Imaju sve zasebno (obdaništa, škole, bolnice, kafane, banke, sindikate, brakove, lovačka udruženja …) i jedino se susreću na ulici i u vojsci“. U BiH još nije dotle došlo, ali postoji druga, važnija činjenica. Protestanati i katolici uprkos svemu žele da žive u zajedničkoj državi Holandiji, kao i Flamanci i Valonci u Belgiji, dok tri naroda u BiH nikada poslije Dejtona nisu imala priliku da se o tome izjasne na tronacionalnom referendumu. Možda baš zato što ino-tvorci nezavisne BiH znaju kakav bi bio ishod. Ali, bez tog bazičnog konzensusa o zajedničkoj državi sve poludejtonske, paradejtonske i antidejtonske akrobacije protektorata naprosto vise u vazduhu.

No, ne treba se zavaravati, neuspjeh travničkih vezira, Benjamina Kalaja, Branka i Hamdije, te Volfganga Petriča i Pedija Ešdauna da, nakon uništenja jugoslovenskog, nametnu integralni bosanski identitet nije ih obeshrabrio da nastave. Jedino testiraju razna sredstva i forme, kombinuju vanjske medijske i diplomatske pritiske sa provociranjem unutrašnjih raskola, podrivanjem institucija, kriminalizacijom vlasti, mobilisanjem bošnjačke dijaspore. I ko zna dokle tako… Ali, kako je govorio Ekmečić, „valja izdržati sve dok se ne promijene međunarodne okolnosti”.

Srbi u BiH su se ‘92. digli na oružje da ne bi bili kidnapovani iz Jugoslavije svedene na Srbiju i Crnu Goru, a unutrašnja republička granica između Srba na Drini postala je državnom priznanjem ne Pala nego Beograda, ucijenjenog da će u suprotnom biti optužen za agresiju. Ujedno, Srpska ne bi ni nastala ni opstala bez podrške Srbije. „Jedinim srpskim uspjehom na zgarištu Jugoslavije”može da se nazove samo relativno u odnosu na sudbinu srpskog naroda u Hrvatskoj i Crnoj Gori, i to samo pod uslovom da sačuva svoje dejtonske granice i izvorne nadležnosti. Sve manje od toga je poraz, ali svesrpski poraz, što znači i poraz Srbije koja će se danas bez Kosova, sutra bez Vojvodine, zvati „užas”, što je skraćenica za „uža Srbija” (Srbija bez pokrajina), kako su je zvali po Ustavu 1974. „Velika Srbija” će čak i kao kolika-tolika „Srbijica” preživjeti jer je jedna od najstarijih država u Evropi. Srpska, koja svoju budućnost vidi sa njom, u tom slučaju će postati još veći užas.

„MALI RUSI” UMJESTO „MALI AMERIKANCI”

Srpska bez vojske teško će odbraniti unutrašnji poredak i entitetske granice ako izostane energična podrška „matice Srbije” i „matuške Rusije”. Priče da će Vučić pustiti Dodika niz vodu i da je Putin prepustio i ultrarusofilnu Crnu Goru širi malodušnost, koja je dio hibridnog rata protiv Srbije i Srpske. Ako pak Srpska zaista ostane usamljena i poražena, Srbima u BiH jedino preostaje egzodus u maticu ili da se od „malih Rusa”, uz pomoć malobrojnih „malih Amerikanaca” u svojim njedrima, pretvore u „male Turke” ili „male Arape”, potajno sjetno zagledane preko Drine.

Naći će se u istoj situaciji kao u vrijeme osmanske okupacije kada su se Zeka Buljubaša i njegovi „golaći” iz Bosne pridružili ustanicima u Srbiji i kao Spartanci svi izginuli na Ravnju, o čemu je izbliza svjedočio njihov zemljak, srpski Homer – Filip Višnjić. Ili za habzburške okupacije kada je Srbija bila napadnuta država, a mobilisani Srbi iz Bosne masovno prelazili na drugu stranu fronta da brane svoju „rezervnu domovinu”. Da im ne bi preostala samo „jugonostalgija”, kao sjećanje na jedinu realnu državnu formulu da ostanu i kod kuće i pod istim krovom sa Srbijom, Srbi moraju složno da djeluju kao jedan i jedinstven narod u odbrani Srpske.

KAKVO ČUDO: SRBI HOĆE ZAJEDNIČKU DRŽAVU SA SRBIMA

Kada Dodik kaže da su Srbi u Srpskoj zagledani u Srbiju, da teže teritorijalnom i državnom ujedinjenju sa maticom – on govori suštu istinu o raspoloženju naroda. I u srdžbi prečuju da on uvijek dodaje da su to snovi, želje, težnje, koje i on dijeli sa narodom, ali da „ne vjeruje da će to doživjeti njegova generacija, da će se to možda ostvariti do kraja vijeka, ali da to treba da imamo na umu i čuvamo u srcu, kao i da mora da bude ostvareno mirnim putem i političkim sredstvima“. Kada još pomene i referendum – njima se kosa diže na glavi, a to je važno jer Srbi se nikada nisu neposredno demokratski izjasnili da li su i za Aleksandrovu i za Titovu Jugoslaviju, kao ni da li su za Holbrukovu BiH. Jedino su se na plebiscitu u decembru ’91. sa 98 procenata izjasnili da hoće da ostanu sa Srbijom. Šta u tome ima sablažnjivo? Kao da isto ne žele i Hrvati u „Herceg-Bosni“ i Bošnjaci u Sandžaku, i Šiptari na Kosovu?!

„Stoljećima su narodi živjeli u miru jedni pored drugih pod imperijama” – napisao je Majkl Volcer – „a kada je došla sloboda svi su htjeli da žive sa sebi najsličnijim po vjeri, jeziku, običajima i da sa njima organizuju samovladavinu”. Interesi velikih neprijateljskih sila vratili su Srbe na polaznu tačku koja se do 1918. zvala „malim rješenjem“ koje se pokazuje istorijski prohodnijim i istinski srpskim putem. Najavljena Deklaracija o opstanku srpske nacije i sve tješnja saradnja Srpske i Srbije plod su te spoznate nacionalne i istorijske neminovnosti.

(Standard)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *