Страх од „Северног тока“

Strah od „Severnog toka“

15 novembra 2018

Piše: Bojan Bilbija

Najveća ukrajinska naftna kompanija, državni „Naftogaz“, pristupio je realizaciji svog „plana B“ u vezi sa izgradnjom gasovoda „Severni tok 2“, saopštio je glavni izvršni direktor Jurij Vitrenko. Direktor „Naftogaza“ je ocenio da postoji „visoka verovatnoća“ prekida tranzita gasa preko ukrajinske teritorije. Zato se „plan B“ sastoji od namere Kijeva da od ruskog „Gazproma“ dobije kompenzaciju za ukidanje tranzita. Stručnjaci smatraju da to što je Kijev odustao od svog prvobitnog plana – da spreči izgradnju drugog gasovoda koji preko Baltičkog mora povezuje Rusiju i Nemačku – jeste priznanje nemoći da utiče na energetsku politiku u Evropi. Valjda ukrajinsko rukovodstvo nije ozbiljno pomišljalo da bi u Berlinu i Briselu poklekli pod „pritiscima“ iz Kijeva, već je jasno da iza takvih inicijativa stoje Amerikanci, ali je postalo jasno da ni Vašington nije uspeo da osujeti izgradnju „Severnog toka 2“, kao što je bilo sa „Južnim tokom“.

„UMNE“ MAJDANSKE SNAGE

I „Južni tok“ polako vaskrsava u liku „Turskog toka“. Više od 80 odsto morske trase koja povezuje obale Rusije i Turske dnom Crnog mora već je završeno, pa se može očekivati da gas poteče 2019. godine. To je drugi udarac za ukrajinske planove da zadrže važnu ulogu u energetici Starog kontinenta i može se, kroz dve-tri godine, ispostaviti da je uticaj Kijeva sveden na „njet“. Od države preko čije teritorije je svojevremeno išlo i do četiri petine ruskog izvoza prirodnog gasa za Evropu, a dobar deo ostajao u ovoj zemlji da bi ga krčmili lokalni tajkuni i novac od prodaje stavljali u svoj džep, Ukrajina se uskoro može suočiti sa deficitom za svoje potrebe, što je nekada bilo nazamislivo. O izgubljenom prihodu od tranzitne takse, koji se procenjuje na oko tri milijarde dolara godišnje, da se i ne govori. To je posledica „proevropske politike“ novog rukovodstva, koje smatra da Rusija iskorišćava Ukrajinu i da se tome mora stati na put. Sada su prepušteni milosti „zapadnih prijatelja“, koji očito ne žure previše da zavuku ruku u sopstveni džep kako bi pomogli „proevropskom Kijevu“ – pa se jasno vidi ko je decenijama nesebično dotirao Ukrajinu.

I sama perspektiva opstanka gasno-transportnog sistema (GTS) Ukrajine postala je krajnje neizvesna. Ogromni tranzitni kapaciteti, cevovodi i kompresorske stanice, izgrađeni još u vreme Sovjetskog Saveza, a u koje „nezavisna Ukrajina“ gotovo da nije ni ulagala, mogu odjednom postati suvišni. I umesto zlatne devizne koke nosilje pretvoriti se u hrpu nepotrebnog metala korisnog jedino kao staro gvožđe. To pokazuje dalekovidost ukrajinskih majdanskih snaga. U Moskvi su se slatko smejali na predloge iz Kijeva – da je „Gazprom“ dužan o svom trošku, stotinama miliona dolara, da održava zapušteni ukrajinski GTS, dok bi prihod išao Ukrajincima. Na ruski kontrapredlog, da „Gazprom“ uđe u vlasništvo ukrajinskog GTS, a onda uradi revitalizaciju, iz Kijeva su odrečno vrteli glavom. Govorili su da je to „nacionalno blago“ Ukrajine koje se ne sme otuđiti. Čak ni razumni glasovi koji su govorili da ne samo što je „nacionalno blago“ građeno novcem sovjetskih građana već i da će propasti ako se hitno ne ulože ogromna sredstva neophodna za održavanje – nisu razuverili kijevske rusofobe da je njihova pozicija dugoročno neodrživa.

ISTRAJNOST ANGELE MERKEL

„Strateški pogled je jednostavan, ali ne i pozitivan. Biće izgrađen ’Severni tok 2’. Veoma su velike šanse da bude izgrađen. Ako se to desi, vrlo je verovatno da tranzita gasa preko Ukrajine neće uopšte biti“, otvorio je dušu za ukrajinske medije izvršni direktor „Naftogaza“. Prema njegovim rečima, kako prenosi „Raša tudej“, „plan A“ zasnivao se na tome da će ukrajinski tranzit biti sačuvan. Vitrenko, naravno, ne govori o tome da je ovaj plan potekao od savetnika iz Vašingtona, koji su obećavali da će izvršiti dovoljan pritisak na Evropljane da odustanu od „Sevenog toka 2“. Kancelarka Angela Merkel je izdržala američke nasrtaje, čak i po cenu pada rejtinga i odlaska u penziju, pa će njen uspeh u očuvanju energetske nezavisnosti Nemačke tek dobiti adekvatnu ocenu u decenijama pred nama. Za svoju zemlju ona je uradila najbolje i istrpela posledice američkog razočaranja, dok Ukrajincima preostaje da se pitaju – gde smo pogrešili. I da, opet uz sufliranje prekookeanskih prijatelja, sanjaju o „planu B“. Koji će, verovatno, biti „uspešan“ kao i „plan A“.

Kako je objasnio Vitrenko, Kijev će se fokusirati na kompenzacije od „Gazproma“ zbog gubitaka koji će nastati ako Rusija odustane od produženja ugovora o tranzitu. Zaista čudna logika: ako Moskva ne želi da produži ugovor koji je nepovoljan po nju i više nema ekonomsku svrsishodnost, onda je treba kazniti. Drugim rečima, svi moraju da rade u korist Ukrajine, i po cenu sopstvenih gubitaka. Ili još jednostavnije: Evropa i Rusija dužne su da izdržavaju posrnulu ukrajinsku privredu sredstvima svojih poreskih obveznika. Ako se neko drzne i zapita zašto Amerikanci sami ne dotiraju svoje ukrajinske saveznike, taj je zreo za sankcije. Ili nešto gore. Problem za Vašington nastaje jer je sve manje onih spremnih na slepu poslušnost, kao do pre neku godinu. „Virus“ otpora i suverenosti, ponikao iz Moskve i Pekinga, ohrabrujući sve zemlje da odlučnije brane svoje interese, širi se planetom brzinom većom nego što SAD mogu da isprate i sankcionišu.

„Mi pokušavamo da kompenzujemo finansijske gubitke. Inicirali smo novu arbitražu koja je faktički već započela, gde tražimo više od 12 milijardi dolara, od čega je deset kompenzacija za to što posle 2019. više neće biti tranzita kroz teritoriju Ukrajine“, pojasnio je Jurij Vitrenko koliko košta Ukrajinu gubitak zbog izgradnje „Severnog toka 2“. Još u julu je „Naftogaz“ zatražio od „Gazproma“ nadoknadu gubitaka zbog povećanih tarifa za gas, u iznosu od 11,6 milijardi dolara. Ako bi evropski sudovi sve ovo uvažili, onda bi Rusija dugovala Ukrajini bezmalo 24 milijarde dolara, zbog toga što sama odlučuje kojim putem, kome i po kojoj ceni će prodavati svoj gas. Tome treba dodati i 4,6 milijardi koje je Stokholmski arbitražni sud već „dodelio“ Ukrajini u sporu sa „Gazpromom“, zbog navodnog korišćenja monopolističkog položaja. Nije pomoglo ni to što se Moskva branila da „Naftogaz“ ne plaća blagovremeno, pa su iz smanjili isporuke dok se dug ne izmiri. Zaduženost Ukrajine pred „Gazpromom“ iznosi oko dve milijarde dolara, ali sada ispada da su Rusi njima dužni oko dve i po milijarde.

… I UKRAJINSKI „PLAN C“

Ako ne menja strategiju sukoba s Rusijom, Kijev je promenio retoriku. Dok su ranije govorili da „Severni tok 2“ neće biti izgrađen, da su sve to ruske bajke i da Amerikanci neće dozvoliti da se to desi, sada su shvatili da od toga nema ništa i da će gas poteći 2020. godine. Tako su iz Kijeva svojevremeno poručivali i da Rusija nije sposobna da izgradi Krimski most. Pa kada su videli da gradnja brzo napreduje, govorili su da će „prvi led“ srušiti stubove mosta. A od kada je most završen, više to ne spominju, ali najavljuju gradnju „moćne“ vojne infrastrukture u Azovskom moru, što je direktna pretnja Krimskom mostu – koji nisu bili u stanju da izgrade za skoro tri decenije samostalnosti, a Rusi su ga završili za tri godine.

Izvršni direktor „Naftogaza“ požalio se da Kijev nema „nikakve garancije Evrope“ da će se nastaviti tranzit kroz njihovu zemlju. „Mi već sigurno znamo da Evropljani nisu spremni da daju nikakve garancije“, saopštio je Vitrenko. To je zanimljivo rezonovanje: Evropa ne daje garancije da će Rusija nešto uraditi. Pravo je pitanje – zašto se Kijev nije potrudio u kontaktima s Moskvom, da od „Gazproma“ dobije garancije i novi ugovor koji bi jemčio i isporuke i tranzit. Ali ne, Kijev na zakonodavnom nivou proglašava Rusiju za „zemlju agresora“ i čini sve da Moskvi zagorča život i doprinese uvođenju novih sankcija Zapada. I onda se čudi što „nema garancija“. Naprotiv, Nemačka i druge zemlje Evrope biće u velikom dobitku ako ukrajinski tranzit otpadne, jer će one preuzeti tu ulogu – i ogromne profite od transporta i prodaje. A kroz ukrajinsku cev će se, eventualno, propuštati minimalne količine koje preostanu nakon što se do vrha napune „Severni tok 1 i 2“, kao i „Turski tok“. I to će trajati sve dok se ne izgradi već najavljen „Severni tok 3“. Tada će Ukrajina morati da pređe na „plan C“. Najbolje bi bilo da to bude – pomirenje s Rusijom.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *