Strašno je lako prezirati HRT

Strašno je lako prezirati HRT

3 septembra 2014

Ivica_IvanisevicPiše: Ivica Ivanišević

Strašno je lako prezirati HRT. Dovoljno je nekoliko dana gledati program nacionalne dalekovidnice, steći – ne baš sasvim promašen – dojam kako se pred kamerama pojavljuje uvijek istih dvadeset ili trideset faca, pa se onda podsjetiti na notornu činjenicu kako dotična kuća zapošljava cijelu vojsku s više od tri tisuće ljudi.

Pa nisu valjda svi oni nasušno potrebni da bi se servisirali izlasci pred kamere onih nekoliko desetaka uvijek istih novinara koje gledamo iz dana u dan?! – upitat će se prosječan gledatelj.

Još je i lakše prezirati HRT ako živite, primjerice, u Splitu i stalo vam je da se događaji iz vašega grada valjano prezentiraju na javnoj televiziji.

Svaki put kada se u ovoj ili onoj emisiji zavrti prilog iz drugoga po veličini hrvatskoga grada, teško je oteti se dojmu kako gledamo amaterski videozapis koji bi s indignacijom odbili emitirati i na nekoj ubogoj lokalnoj televiziji koju vodi šačica diletanata. Pa valjda je i sam Bepo Karaman, pionir dalmatinske kinematografije, raspolagao boljom tehnikom od ove izraubane kojom se služe siroti snimatelji iz splitskoga dopisništva, pa su im svi kadrovi blijedi i mutni.

Polovica su višak

Najlakše je pak prezirati HRT ako ste Splićanin, a k tome još i Splitovac. Jer, svoj omiljeni klub vidjet ćete – i to samo možda! – na nekom od programa Hrvatske televizije jedino ako se dogodi čudo pa „crveni“ zaigraju, recimo, u finalu Champions lige.

Naravno, mrvicu pretjerujem, jer teško da Splićani, čak ako su i Splitovci, mogu ponijeti tužni naslov najvećih prisavskih žrtava. Naime, ako je drugi grad po veličini tako kilavo zastupljen, kakav li je tek položaj kudikamo manjih sredina?!

Njih valjda treba pogoditi neka milenijska prirodna katastrofa, pa da dospiju u zonu kakvog-takvog interesa javne televizije.

Nema nikakve sumnje, popis zamjerki što ih svatko od nas može staviti na teret radiotelevizijskome javnom servisu, beznadno je dug. Ako su neke od kritika – dapače, mnoge – podložne raspravi i otvorene različitim interpretacijama, jednu deprimirajuću dijagnozu nitko ne može dovesti u pitanje: polovica HRT-ovih namještenika čisti su višak.

Da je uistinu tako najbolje je dokazala, makar i nehotice, upravo prisavska televizijska bojna. Do prije dvije godine isto je nepregledno mnoštvo zaposlenika proizvodilo dva programa, danas ih emitiraju četiri.

Pritom, nismo baš čuli da je udvostručenje satnice bitno izmijenilo radnu rutinu većine namještenika. Lijep broj njih Prisavlje i dalje doživljava kao neku vrstu rajskoga predjela iz programa za zaštitu svjedoka: jednom kada su se zaposlili, izgubio im se svaki trag u beskrajnim labirintima hodnika.

Unatoč svemu, HRT je zadnje javno poduzeće u ovoj nesretnoj zemlji na koje bi moja malenkost uprla prstom. Ako već pokorno prelazim preko činjenice da Hrvatske željeznice zapošljavaju desetak tisuća ljudi (točnu brojku teško je uopće i ustanoviti zbog famoznih sestrinskih firmi okupljenih pod kišobranom HŽ-a), a ni jednom u zadnjih dvadeset i kusur godina nisam sjeo u vlak, jer mi ne pada na pamet riskirati život i gubiti pola dana da bih se neudobno truckao do Zagreba, onda valja mogu nekako živjeti i s HRT-ovim slabostima.

To prije što je taj veliki, tromi, jezivo birokratizirani aparat zaslužan i za najbolju stvar koja se hrvatskoj kulturi dogodila u zadnjih četvrt stoljeća – naime, za Treći program HTV-a. Da kod nas piscima, glazbenicima, kazalištarcima, likovnjacima, muzealcima… posao cvate i da nisu na povijesnom proračunskom minimumu, valjalo bi skinuti šešir pred televizijskim projektom koji ne samo da nema parnjaka u okolici, nego i na daleko.

Ne dirajte Treći program

A kako se tek ne pokloniti „trećašima“ u vremenu kada se pauperiziranoj većini građana ove zemlje sva dostupna kultura stisnula u tu jednu televizijsku nišu.

I zato kad čujem Zorana Milanovića, karijernog picigamorta, koji je, uz ostalo, pokopao i kulturu ove zemlje, da se Prisavlju prijeti smanjenjem pristojbe iz „programskih razloga“, ne znam što bih prije: smijao se ili plakao. Čovjek koji gaji budalastu vjeru da će mu fiskalno rasterećenje građana od pišljivih 40 kuna vratiti davno izgubljene glasove, nema političke budućnosti. I to je okej.

Puno manje je okej ako, prije vlastite propasti, dođe glave manjini koja se još uvijek trudi održati barem privid kako živimo u pristojnoj zemlji i za činovničku plaću lita ligadinu na Potemkinovom selu hrvatske kulture.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *