Šuckori, njihovi potomci, i stalna potraga za četnicima

Šuckori, njihovi potomci, i stalna potraga za četnicima

8 маја 2013

dos-dobrovoljackaPiše: Boris Radaković

Oko 200 članova porodica žrtava i njihovih preživjelih kolega, položilo je cvijeće u Dobrovoljačkoj i odali poštu onima koji su izašli „na vjeru“ i bili pobijeni u naivnoj vjeri da će sljedbenici Alije Izetbegovića, koji je bio sa generalom Kukanjcem na čelu kolone, održati riječ.

Na drugoj obali rijeke Miljacke, okupio se manji broj Sarajlija, koji su istakli ratne zastave Armije BiH, dobacujući razne provokativne parole. Ono što je uočljivo, jeste, da je ove godine bilo daleko manje provokatora nego godinu dana ranije.

Okupljena gomilica provokatora, pokazala je sav svoj šuckorski mentalitet. Šuckori (Schutzkorps), su bili pomoćna milicija, koju je osnovala Austro-Ugarska okupaciona uprava u BiH 1914. godine. Njihov sastav popunjavao je deklasirani seoski i gradski živalj, Bošnjaka i Hrvata, koji su imali odrešene ruke tokom ratnih operacija. Šuckorski ološ, obračunavao se sa srpskim stanovništvom, što je dovodilo do stradanja i progona Srba u BiH.

Šuckorski mentalitet, to je dakle mentalitet potomaka onih isti koji su marširali na Srbe uz krilaticu: „Tamo kuda idemo nosimo smrt i zatvor“. Ovaj današnji šuckorski podmladak, ide dotle da se izrugava srpskim žrtvama, i da zločin koji je zabilježen kamerama negira. Na žalost, takav mentalitet u BiH, izgrađuju i mediji u Federaciji, koji Srbe nazivaju četnicima, a srpska stratišta četničkom propagandom.

Da li se vrijeđati kad vas zovu četnikom?

Oni Srbe nazivaju kad god mogu četnicima, aludirajući na one bradate i pijane likove iz Bulajićevih filmova. Ne beznačajan broj Srba, usljed višedecenijskog zaglupljivanja i satanizovanja pomoću antisrpskih medija i tzv. NVO, na ovo sliježe ramenima ili u žaru samoosuđivanja klima glavom i izvinjava se na sve strane.

Kada bi malo ti Srbi, a isto tako i ostali naši srodnici, zavirili u knjige starostavne, vidjeli bi da ti četnici i nisu baš toliko bradati. Četništvo, od riječi četa (četovanje), razvilo se u 19. vijeku, kao skupine malih gerilskih četa boraca za slobodu od Turaka. Oba Balkanska rata, kao i Prvi i Drugi svjetski rat, bili su obilježeni i četničkim akcijama protiv neprijatelja. Četničke jedinice, pored pravoslavnih Srba, okupljale su i muslimane i rimokatolike, ujedinjene u borbi za slobodom.

Plemeniti plamen četništva slikovito definiše, Alija S. Konjhodžić, kada kaže da je „četništvo emanacija srpstva“. Označavajući proisticanje nečeg nižeg iz nečega višeg, riječ emanacija svijedoči da je četništvo produkt nepokrnog srpstva na ovim prostorima. Sa druge strane, šuckori su produkt okupatora, dakle sluge zavojevača.

Kad ovo imamo u vidu, s ponosom puna srca, možemo reći da jeste, mi smo četnici. One druge, koji nas napadaju i kleveću, možemo s punim pravom nazvati šuckorima. Četnik je bio i Alija S. Konjhodžić i značajan broj Muslimana (u to vrijeme tako su se izjašnjavali), koji su nastojali „da mjesto nebratstva i nesloge zavlada bratstvo i puna sloga, u čemu je jedini spas i jednima i drugima“.

Ogromna većina Sarajlija, nije se pridružila gomilici šuckora neki dan. Tako je pokazala, kao i značajan broj muslimana i katolika prije stotinjak godina, da se ne prepoznaju u šuckorskim uniformama. Ovo govori da ima nade za suživot u BiH. Neka ovi stihovi Omera Skopljakovića opomenu sve zabludele duše, da su sluge neprijatelja proklete do kraja svijeta:

„Oh, srećo, srećo, oj stigni samo,
Da život dadem – da nisam rob;
Bar mjesec svojim zlatiće sjajem,
Poštenog borca mlađani grob.“

(Frontal.rs)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u