Sudski malj za medije

Sudski malj za medije

7 septembra 2014

DAVOR KRILEPiše: Davor Krile

U svojemu najslavnijemu romanu „Majstor i Margarita“ ruski klasik Mihael Bulgakov ključnom se rečenicom refererirao na uzaludnost onodobne, Staljinove, cenzure. Ona glasi „Rukopisi ne gore“, a autorski je potpisuje čuveni Woland, odnosno glavom i bradom sam lik Nečastivog. Njegovu poruku nije lako doslovce prevesti u suvremeni kontekst obuzdavanja slobodne riječi, jer metodologija današnjih cenzora više ne uključuje prevenciju, tj. škare i vatru, nego uglavnom financijsku pedagogiju post festum. To što je manje okrutna ne znači, međutim, da je i manje štetna, a kamoli da je išta manje uzaludna.

Hrvatski apsurdi

Ovih je dana RTL televizija nepravomoćno kažnjena popriličnom novčanom kaznom (50 tisuća kuna) zato što je zaboravila cenzurirati hrvatskog premijera. Da nije tipično hrvatski apsurdan i formativan za budućnost ovdašnjih medijskih sloboda, slučaj bi bio više nego smiješan: zagrebački gradonačelnik Milan Bandić tužio je komercijalnu TV kuću za povredu svojega dostojanstva i časti zato jer je u izravnom prijenosu – dakle, u cenzuri posve nedohvatljivom formatu – prenijela klevetničke rečenice prvoga čovjeka Vlade o Bandiću kao Bizantincu, čovjeku s poremećajem pažnje, korupcionašu i klijentelistu.

Gnjev Milana Bandića je načelno lako razumjeti: ako prvi čovjek države, onaj kojemu su dostupne sve relevantne informacije i mehanizmi državne represije, na vaš račun javno iznosi takve tvrdnje, onda iza njih moraju nužno slijediti ili dokazi ili pravosudne konzekvence. U suprotnome slučaju, moguć je samo jedan zaključak: zemlju nam – ne dao Bog prilike – vodi kompulzivno laprdalo, obmanjivač javnosti i prodavač političke magle.

Hrvatsko neovisno pravosuđe, ono isto čije se viđenije perjanice vole javno promovirati kao Milanovićevi ideološki oponenti, zaključilo je – međutim – nakon pomne analize, da je odgovornost prvoga čovjeka Vlade za javno izgovorenu riječ u ovoj zemlji ravna nuli. Epilog bi vjerovatno bio isti i da je prvi ministar premijerno objavio ljuti rat Vladimiru Putinu, časteći ga najpogrdnijim kvalifikacijama i imenima, pa se tek onda sjetio da za taj domoljubni posao trenutno baš i nemamo adekvatnoga alata.

Sav teret javno izrečenoga sadržaja sutkinja je u prvostupanjskom pravorijeku ovoga slučaja rutinski preusmjerila na nejaka pleća medija, onih istih čija je ustavna dužnost istinito i vjerodostojno informirati građane o tome tko odlučuje o njihovim sudbinama, o perspektivama njihove djece, pa i o pravdi.

Postoji li uopće nepristraniji način da se to obavi od toga da na domovinskog usudbenika usmjerite mikrofon i kameru, postavite mu prava pitanja i doslovce prenesete sve što tom prilikom kaže? Smiju li mediji uopće čuvati građane od suočenja sa eventualnom spoznajom da su zadnji put bili u teškoj zabludi pred biračkim kutijama?

I zašto pojedini hrvatski suci pretpostavljaju da novinari raspolažu mehanizmima simultane provjere tvrdnji najinformiranijeg i najmoćnijeg čovjeka u zemlji, a naročito onih njegovih rečenica koje se odnose na nečiju potencijalnu korupciju ili kriminal?

Tužna struka

Nisu mediji cvijeće, daleko bilo, ali su najmanje zaslužili da ih se kažnjava za one situacije u kojima još društveno odgovorno funkcioniraju. Pretvaranje istih u puke alate političkoga i ekonomskoga marketinga, uostalom, i dovelo je do erozije građanskoga povjerenja kako u njih same, tako i u politiku kao zanat s jasnim cehovskim standardima i pravilima igre.

Nemam ništa protiv da se ovu tužnu struku upozorava na propuste i korigira tamo gdje ona to zaslužuje, no to se, nažalost, rijetko ili čak uopće ne događa. Čovjek, štoviše, sve češće ima dojam da živi u svijetu izokrenutih zrcala: ono što je dobro se sankcionira i anatemizira, a ono što je loše uglavnom ignorira.

Ovih dana, primjerice, radikalni islamisti u Siriji prijete još jednim javnim rezanjem glave, ovaj put britanskom humanitarcu.

Šef diplomacije Ujedinjenog kraljevstva mu se libi javno izgovoriti ime i prezime, njegova obitelj apelira na novinare da im ne objavljuju identitet i da ih puste na miru. Usprkos svemu tome, kod nas nije bilo medija koji nije ne samo obznanio da je riječ o hrvatskome zetu, nego i učinio svima dostupnim informacije o njegovoj ženi, djetetu, punici, pa čak i sisačkoj adresi na kojoj mu ovdašnja obitelj živi.

Za razliku od izjava koje oslikavaju karakterni i politički profil prvoga čovjeka Vlade, jasno je da ovi podaci ni izbliza ne spadaju u domenu javnoga interesa. Dapače, oni otvoreno prkose najvitalnijim interesima ljudi koji upravo proživljavaju strašnu obiteljsku dramu, no pitanjem zašto se medijima teško poistovjetiti s njihovom krajnje delikatnom situacijom neće se odveć zamarati glave ni u našoj politici ni u našem pravosuđu. Dok god javnosti ne emitiraju pogrdnu sliku njih samih, novinari su našoj društvenoj eliti posve nezanimljivi, kao tradicionalno niža vrsta i nužno zlo.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *