Сусрет на Елби

Susret na Elbi

23 jula 2017

Piše: Bojan Bilbija

Prošlonedeljni samit Grupe 20 najmoćnijih zemalja sveta ostao je u senci samita dva najmoćnija čoveka na svetu – Vladimira Putina i Donalda Trampa. Kako su ocenili posmatrači, sastanak je „imao hemiju“, što bi trebalo da znači da su Tramp i Putin dobro razumeli jedan drugog i da postoje obostrane, ako ne simpatije, a ono barem srdačni odnosi. Sama činjenica da je susret potrajao skoro dva i po sata, bezmalo četiri puta duže od planiranog, svedoči o tome da su lideri imali o čemu da razgovaraju i da je za komunikaciju na vrhu bio prvenstveno zainteresovan Vašington. U senci neprekidnih optužbi i pritisaka globalističke elite, Trampu nije bilo lako ni da razgovara, a kamoli da se ozbiljno dogovara sa Putinom. Upravo zato, njegov najvažniji zadatak je bio da najpre navikne američku javnost da predsednici SAD i Rusije imaju ozbiljne razloge za bilateralne susrete, s obzirom na to da je u čitavoj prethodnoj deceniji bila samo po jedna zvanična poseta na vrhu. Ako se zna da predsednici Rusije i Kine za četiri godine posete jedan drugog čak 20 puta, onda i to dovoljno govori o odnosima u današnjem svetu.

ISTORIJSKE PARALELE

Dugo očekivani razgovor na vrhu između Amerike i Rusije dogodio se u Hamburgu, gradu na reci Elbi (Laba), što je mnoge podsetilo na čuveni „susret na Elbi“ 25. aprila 1945. godine, kada su se jedinice Crvene armije i Oružanih snaga SAD spojile u gradu Torgau i nepovratno presekle ostatke Hitlerove vojske na dva dela – severni i južni. Ovaj susret poslednjih dana Drugog svetskog rata ne samo što je i simbolično označio brzi kraj nacističke Nemačke već je ukazao i put kojim će se Evropa kretati u narednim decenijama. Srdačan susret ruskih i američkih vojnika, pesme, rukovanja i zagrljaji, najavili su buduću podelu interesnih sfera između dve supersile, što je kontinentu donelo poluvekovni mir i stabilnost. Suštinski, dogovor o demarkacionim linijama uticaja i novim granicama u Evropi postignut je dva i po meseca ranije, u februaru 1945. na konferenciji u Jalti, gde su Čerčil, Staljin i Ruzvelt pokazali razumevanje o gotovo svim pitanjima, uključujući i podelu Nemačke. Bio je to početak jednog sasvim novog svetskog poretka. Krimska konferencija i susret saveznika na Elbi pokazali su da Istok i Zapad mogu komotno da sarađuju i svet učine boljim – ako postoji politička volja.

Današnje rivalstvo supersila ponovo je dovelo Evropu i svet na rub globalnog sukoba, ali ovog puta pobednika sigurno ne bi bilo. Predsednička pobeda Donalda Trampa mnogima je ulila nadu da kompromis može biti pronađen, jer je američki lider to i obećavao u kampanji, ističući da „može da se dogovori sa Putinom“. Svet je iščekivao njihov prvi susret i on je usledio posle Trampovih pola godine u Beloj kući. Problem u postizanju dogovora pojavio se unutar SAD: dok su Putina sumnjičili da je „hakovao predsedničke izbore“ i tako doprineo da Hilari Klinton izgubi, dotle je Tramp označen kao „ruski čovek“ koji je navodno prihvatio ovu pomoć i zakulisnu intervenciju Kremlja, i tako došao na vlast. Da li je stvarno tako bilo nemoguće je pouzdano proceniti, ali ostaje zanimljiv zaključak – ako je Putin mogao lako i jeftino, uz pomoć nekakvih kompjutera i hakera, da presudno utiče na najvažnije političko pitanje u SAD kao što je izbor predsednika, a da čak nije pokretao ni obojenu revoluciju, a kamoli vojsku, onda sa američkom državom i njenom demokratijom nešto ozbiljno nije u redu. A za to ne mogu kriviti ni Putina, ni Ruse.

U takvoj atmosferi dogodio se Trampov i Putinov susret na Elbi. U stilu svojih prethodnika iz Drugog svetskog rata, čvrsto su se rukovali, gledali pravo u oči i – umesto predviđenih 40, ostali da razgovaraju punih 136 minuta. Da li će neko, nekada, zapisati u istoriji da su to bila „dva i po sata koja su promenila svet“, ili će to biti samo još jedan od propalih samita kakvih je Putin imao nekoliko sa Trampovim prethodnikom Barakom Obamom, verovatno je još uvek rano sa sigurnošću ocenjivati. Neke zaključke je, ipak, moguće već sada izvući.
Pre svega, ostao je utisak da je Tramp najveće razumevanje – i najtoplije reči – pronašao upravo kod Putina, a ne, što bi verovatno bilo logično, kod svojih NATO saveznika. Ni nemačka kancelarka Angela Merkel, ni francuski predsednik Emanuel Makron nisu baš bili preterano oduševljeni što su videli „lidera slobodnog sveta“, a ostalo je potpuno nejasno da li su s njim postigli bilo kakav stepen saglasnosti o bilo čemu. Umesto toga, lideri „evropskog motora“ verovatno su se pitali – da li će Putin i Tramp napraviti kao 1945. neke dogovore kojima bi oni morali da se prilagode. S druge strane, ostala su otvorena tako škakljiva „evroatlantska“ pitanja kao što su bezbednost i energetika. Tramp je jasan u zahtevu da Evropa mora da kupuje mnogo više američkog naoružanja i tečnog gasa. Naizgled, reklo bi se da ga osim toga ništa drugo previše ne zanima i da svojim dugim razgovorom sa Putinom kao da poručuje Evropljanima – da bi šefovi Bele kuće i Kremlja možda mogli da naprave neku novu Jaltu i podele kontinent na način koji se Berlinu i Parizu možda i ne bi dopao.

„MRAZ“ UNUTAR EVROATLANTSKOG BLOKA

Drugim rečima, Tramp možda stavlja do znanja da bi za Ameriku bilo mnogo jeftinije da u Evropi radi u saglasju sa Moskvom, nego protiv nje, pogotovo u situaciji kad „evropski saveznici“ odbijaju da dublje zavuku ruku u džep i plaćaju za tu američku zaštitu. Time se može objasniti i sve hladnija atmosfera unutar evroatlantskog bloka, ali su ovi procesi još uvek obavijeni debelim velom misterije. Ipak, posle hamburškog samita pojavio se jak utisak da se ozbiljnije protivrečnosti sada pre mogu pojaviti između SAD i Evrope, nego u odnosima ova dva centra moći sa Rusijom. Jer Putin je sa ovog samita otišao nesumnjivo kao pobednik, dok NATO partneri ostaju da se takmiče ko će jače povući prekrivač na svoju stranu.

Izvesno je da su lideri SAD i Rusije uspeli u Hamburgu da pronađu zajednički jezik i osnovne imenitelje za dijalog. Tramp je rekao da je počastvovan da se sastane sa Putinom, a potvrda toga je očigledna otvorenost dvojice lidera jedan prema drugome i njihovo toplo rukovanje. I ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov ocenio je sastanak Putina i Trampa kao konstruktivan. Lavrov je istakao raspoloženje dvojice lidera da tragaju za uzajamno korisnim rešenjima, rukovodeći se nacionalnim interesima. Upravo ova formulacija i otvara pitanje: da li je za Vašington korisno rešenje, i u skladu sa nacionalnim interesima, da vodi dugotrajnu i iscrpljujuću globalnu konfrontaciju sa Moskvom, umesto da rešava svoje brojne goruće unutrašnje probleme, a posebno u situaciji kada EU, Kina i Japan predstavljaju realno najveću konkurenciju Vašingtonu? Iza svega se može kriti veoma zanimljiva kombinatorika, ali je sasvim izvesno da se Moskva neće udruživati sa Zapadom protiv Istoka. Dugoročno održiva rešenja moguće je tražiti u koordinatama multipolarnog sveta, što naravno ne isključuje povećanu odgovornost dve najveće vojne supersile današnjice.

Osim bilateralnih odnosa, na dnevnom redu predsednika Rusije i SAD bile su, kako je zvanično saopšteno, još tri teme. Najpre, sirijska kriza, gde su se Putin i Tramp dogovorili o prekidu vatre na jugozapadu ove zemlje. Druga tačka je situacija u Ukrajini, a model je pronađen u stvaranju „kanala veze“ koji bi doprineo napretku pregovaračkog procesa zasnovanog na sporazumima iz Minska. Tu je i problem Korejskog poluostrva, gde dve strane imaju, uslovno rečeno, slična gledišta. Prema rečima Lavrova, dve strane su se složile i da ubrzaju proceduru imenovanja novih ambasadora.

DOMINACIJA RUSKOG LIDERA

Zanimljivo je da su, najpre Putin, a zatim i Tramp – među prvima napustili samit u Hamburgu. Američki predsednik čak nije ni učestvovao u plenarnom delu samita, pravdajući se bilateralnim susretima, poslavši umesto toga svoju ćerku Ivanku – koja je sedela odmah pored nemačke kancelarke. Osim sa Trampom, Putin je imao više od deset sastanaka, uključujući i trilateralne razgovore sa Merkelovom i Makronom, kao i odvojene susrete sa turskim liderom Redžepom Tajipom Erdoganom, japanskim premijerom Šinzo Abeom i predsednikom Evropske komisije Žan-Klodom Junkerom. Sa „premijerom Evrope“ Putin je razmotrio projekte gasovoda „Severni tok 2“ i „Turski tok“, ali i mogućnosti za obnavljanje energetskog dijaloga Rusija–EU. Ako se zna da je tri dana uoči samita G20 u Moskvi ugostio kineskog predsednika Si Đinpinga, sa kojim je očigledno do detalja koordinisao nastup u Hamburgu, i da je 7. jula ujutru održan i mini-samit BRIKS-a, onda je jasno da je ruski lider – bez nervoznih tonova – razmenio stavove sa svim vodećim centrima svetske moći i osećao se sasvim komforno. Za razliku od Trampa, koji je u Hamburgu dočekan hladno, o čemu svedoči i zvanična grupna fotografija, gde američki lider stoji skrajnut, dok u centru kadra dominiraju Merkelova, Si Đinping i Putin.

Sumirajući rezultate samita, šef Kremlja je najpre izrazio uverenje da će ruska strana moći da izgradi odnos sa američkim predsednikom. Osim što je istakao da se Tramp uživo veoma razlikuje od onog „televizijskog“, Putin je napomenuo da američki predsednik pažljivo sluša sagovornika i brzo analizira informacije. „Ako na ovaj način budemo gradili odnose, kako se odvijao naš razgovor juče, postoje svi razlozi da verujemo da ćemo moći da obnovimo makar delimično nivo saradnje koji nam je potreban“, izneo je ruski lider definiciju svog viđenja susreta sa Trampom. Kako je rekao, američkog predsednika interesovali su detalji o odnosima Moskve sa prethodnom američkom administracijom, ali i o „mešanju“ Rusije u američke izbore. Putin je ponovio da se Rusija nije mešala i preneo šta je o tome govorio Tramp: „Počeo je da postavlja sugestivna pitanja, realno su ga interesovali pojedini detalji. Ja sam, koliko sam mogao, dosta podrobno odgovorio“, istakao je Putin i dodao da je Tramp bio zadovoljan odgovorima.

Kada se sagleda ukupan učinak, postaje jasno da glavne zvezde samita G20 nisu bili ni Tramp, ni Merkelova, pa čak ni Si Đinping, već je to bio upravo Putin. Sve naslovne strane svetskih novina, kao i udarne vesti televizija i portala, bile su preplavljene fotografijama sa sastanka predsednika dve supersile, ali su mediji isticali dominaciju ruskog lidera – uz opasku da je Trampov uspeh bio u tome što nije napravio nijedan veći gaf, osim što je razočarao evropske partnere povodom sporazuma o klimatskim promenama. Čak je i američki „Si-En-En“ istakao da je Putin u Hamburgu svima pokazao „ko je ovde glavni“, uz napomenu da je „nadigrao sve na samitu“. Takve ocene su prilično zlonamerne prema američkom predsedniku, jer se tako podgreva suparništvo i stvara zla krv između Trampa i Putina, umesto da se radi na smirivanju tenzija. Politički protivnici, utisak je, učiniće sve da spreče pozitivan razvoj odnosa između Kremlja i Bele kuće, iako je to suprotno interesu američkih građana, umornih od ratova i ekspanzije, koji donose nezadovoljstvo i siromaštvo. Ako je cilj američkog intervencionizma očuvanje dolara kao vodeće svetske valute, onda se poslednjih godina pokazuje da cena za njegovo ostvarenje može ipak biti prevelika, kako za SAD, tako i za ceo svet.

PRELOMNI DOGAĐAJI I „PREDOSEĆANJA“

Suštinski, Putin nije imao cilj da „dominira“ već da pokaže realno mesto Moskve u današnjem svetu. Pale su u vodu neodmerene izjave bivšeg šefa Bele kuće Baraka Obame kako je „Rusija regionalna sila“, ili apsurdne tvrdnje američkog senatora Džona Mekejna da je najveća zemlja sveta „benzinska pumpa koja se pravi da je država“. Mirno, i bez bučno izraženih ambicija, što je odlika nekih drugih svetskih igrača, Putin je u Hamburgu samo potvrdio očigledno: Rusija je supersila sa impresivnim nuklearnim arsenalom, koja garantuje očuvanje multipolarnog sveta. I, uz to, država koja ima mnogobrojne moćne prijatelje širom planete. Zato su se eksperti zapitali da li su Tramp i Putin načinili prve korake u budućoj podeli sfera uticaja i krenuli u susret predstojećim promenama svetskog poretka, dok je 18 ostalih lidera čekalo šta će se njih dvojica dogovoriti. I njima je jasno da je u takvim situacijama najvažnije predosetiti trenutak i u prelomnim događajima biti u prvim redovima. Tačno je da Heraklit kaže kako se ne može dva puta ući u istu reku, ali Elba je i 1945, kao i 72 godine kasnije, bila svedok susreta dve supersile koje mogu da menjaju svet.

Putin o Siriji, Ukrajini, rusofobiji, sankcijama

Vladimir Putin je napomenuo da je stav SAD o rešavanju sirijskog pitanja postao pragmatičniji, a dogovor o deeskalaciji u zoni jugozapadne Sirije ocenio je kao pomak. Još jednom je naglasio da je najvažnije da se obezbedi teritorijalna celovitost Sirije. Prema ocenama ruskih eksperata, Moskva nudi model po kome bi ratni komandiri, neumešani u terorističke akcije, postali deo političkog procesa, a budućnost zemlje – uključujući i vlast predsednika Bašara Asada – odredili bi njeni građani na izborima. Osim toga, svako rešenje mora uključivati apsolutne garancije statusa dve ruske baze u Siriji: vazduhoplovne u Latakiji i pomorske u Tartusu. Sve navedene elemente Amerikanci do sada nisu želeli da prihvate i zato je kriza eskalirala praktično do nivoa globalnog sukoba.

Tramp i Putin usaglasili su i buduće direktne kontakte povodom Ukrajine preko specijalnih predstavnika. „Interesi Rusije i Ukrajine, interesi ruskog i ukrajinskog naroda, duboko sam uveren, naprosto sam u potpunosti uveren da se naši interesi potpuno poklapaju. Ne poklapaju se, možda, jedino interesi sadašnjeg rukovodstva i nekih političkih krugova današnje Ukrajine“, objasnio je Putin i napomenuo da je ukrajinskoj vlasti preostao samo jedan „resurs za trgovinu“, a to je rusofobija. Ponovio je da se Rusija protivi sankcijama u međunarodnoj politici. „Postoje faktori koji ne doprinose razvoju ekonomije, ni u evrozoni, ni u Rusiji, a to su upravo nelegitimna ograničenja. Mi se zalažemo za uklanjanje svih ograničenja, za slobodnu trgovinu i rad u okviru pravila Svetske trgovinske organizacije“, podvukao je Putin. Obraćajući se novinarima, predsednik Rusije je još naglasio da se na samitu G20 raspravljalo i o borbi protiv terorizma i praćenju novčanih tokova u cilju sprečavanja njegovog finansiranja.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *