Svastike su naših ruku delo

Svastike su naših ruku delo

7 februara 2013

Jurica PavičićPiše: Jurica Pavičić

Kao i većina vas čitatelja koji ste prevalili onu dob koja se optimistički zove “srednja”, i ja sam, naravno, odrastao u Splitu osamdesetih. Formirao sam se u tom gradu Jugoplastike i Bake Sliškovića, Amorelle i Nene Belana, u prostoru i vremenu koje su mnogi (od ”Daleke obale” nadalje) skloni idealizirati, iako ne mislim da je bilo tako bajno kako se iz današnje bankrotirane vizure čini.

Istina − Split je danas strašan grad, grad kojim u suživotu vladaju cajke i pečeni odojci za krizmu, pitbulova govna na trotoaru i ušata U na zidovima. To je grad totalitarne i nesnošljive klerikalne (a često i fašistoidne) većine koja na druge i drukčije jednom baca pitare, drugi put svastike na zidu, treći put vijećnička pitanja ili javne spomenike.

No − znate li što je tu problem? Problem je u tome što je i do 1990. Split u dobroj mjeri bio bijesan grad totalitarne i nesnošljive većine, većine koju su često činili isti ljudi ili djeca istih ljudi, samo su boje, stjegovi i svjetonazori bili drugi. Tada nije bio grad klerikalne bijesne gomile, nego titoističke bijesne gomile, a odnos prema drukčijima bio je nerijetko isti. A često su i ti ”drukčiji” bili isti.

A te ”drukčije” u to se doba nije zvalo ”urbanim Jugoslavenima” (jer bi tada to bila pohvala), no ono što Kerum podrazumijeva pod takvima i tada je paru dizalo čuvarima javnog morala. Već tada perjanice današnje splitske desne publicistike (tada partijski sekretari) vodili su bojeve protiv dekadentnih grafita i klinaca pod zapadnim utjecajem.

A kad su osamdesetih ti i takvi ”narkorokeri” počeli masovno slušati Bono Voxa i U2, na splitskim su se zidovima stali sve češće pojavljivati i grafiti s jednim slovom i jednom brojkom. I tako je to bilo sve dok jednom neki od tih istih aktera ideološko-publicističke većine nije poveo harangu protiv ”brojke i slova”, s tvrdnjom da U2 zapravo znači – drugi ustaše.

Rez, zatamnjenje, četvrt stoljeća poslije. U2 danas gostuju samo u Zagrebu. U Splitu ne, kao što u Splitu nema ni drugih ambicioznih koncerata. Na splitskim su zidovima i na jumbo plakatima danas imena drugih glazbenih zvijezda, a buket splitskih urbanih klubova i ovog će vikenda, kao svakog, primiti Gogu Sekulić, Miroslava Ilića i gluplju od dvije Karleuše. Današnji tinejdžeri ne slušaju više rock, pa ni ne crtaju rock grafite.

To je O.K.: ne vidim zašto bi jedna generacija morala dijeliti pop-kulturu svojih očeva. Ono što je problem jest to što je na splitskim zidovima ono “2” nestalo, a ono “U” ostalo: na mjestima gdje su se nekad žvrljali grafiti Bonu, Pageu, Plantu i Štuliću, sada u izdašnim količinama gledamo ustaška U s križićem, svastike, gestapovske dvije munje, brojke 39, keltske križeve, antisemitske i šovenske poruke koje su po zidovima Spinuta, Varoša i Sućidra narisali mladi splitski kontrakulturni nacisti.

Mama, i ja bih svastiku

Te svastike i uši postali su toliko obični da više nisu ni skandal. Nedavno je splitska umjetnica Renata Poljak cijeli umjetnički projekt izgradila oko rečenice koju je čula od znanice svoje majke, koju je dijete pitalo: ”Zašto u razredu jedino ja ne mogu imati svastiku na pernici?” Tako stoje po našim zidovima Isusovo raspelo i fra Majstorovićevo U u divnom suživotu, a ne smeta to ni splitskim župnicima, ni biskupu, ni protivnicima grafita, ni konzervativnim braniteljima većinskog ćudoređa.

Ovog tjedna splitska klerikalna većina ugostila je svoju novopečenu zvijezdu na špiritijeru. U Nadbiskupskom sjemeništu gostovala je tako američka aktivistica, pseudoznanstvenica i publicistkinja Judith Reisman koja je održala nabožnim građanima predavanje u užasima seksualnosti. Predavanje su iz prvog reda – među inim – slušali jedan lokalni političar za kojeg se otkrilo da redovito posjećuje kupleraje, te jedan konzervativni umjetnik kojeg u gradu svaki put vidim s drugom tinejdžericom.

Obećavam, međutim, da vas neću gnjaviti s temom zdravstvenog odgoja, jer su vas u vezi s tom beskrajno nebitnom temom dovoljno zagnjavili svi. Ono što je mene, međutim, zainteresiralo je ono što se dogodilo nakon predavanja. A nakon predavanja američka je nadriznanstvenica pohvalila ljepote Splita, ali i s puno kritike pokudila splitske ulice prepune grafita.

Na to joj je – čitam u novinama – župan Sanader odgovorio kako su ti grafiti ”posljedica komunizma”. U ovih tjedan dana Reisman se u svim nastupima i te kako trsila naglasiti svoje židovsko podrijetlo, prva osoba s kojom se u Zagrebu susrela bio je rabin, a u svim intervjuima je isticala kako joj je dobar dio familije stradao u holokaustu (nešto je manje često spominjala da su joj oboje roditelja bili u vodstvu američke komunističke partije).

S obzirom na to, a s obzirom i na politički “repertoar” na zidovima Zrinsko-frankopanske u kojoj je držala predavanje, nije se teško sjetiti koji su grafiti ponajviše smetali istaknutoj konzervativnoj nadriznanstvenici. Njoj sasvim sigurno nisu smetali grafiti hiperseksualizirane razuzdane mladeži, niti narkorokera, niti radikalnih komunista, jer takvih grafita tamo nema. Njoj su smetali grafiti sa svastikama i ušatim U, “Ajmo Ustaše”, “Juden raus” i “Ubi Židova”, grafiti sa simbolima ideologije koja je pobila njezinu familiju, a u Hrvatskoj pedeset tisuća njezinih sunarodnjaka.

Pa to je naše djelo

Je li za te grafite stvarno kriv komunizam? Ili ti grafiti imaju malo više veze s ljudima, institucijama i političkim opcijama koje su se tog dana natisnuli u Nadbiskupsko sjemenište slušati njezino predavanje o zlima Playboya i Hustlera? Kako to da mnoštvo svećenika koji su u tom času bili u sali nije pitala što misle o ikonografskom sljubljivanju ušatog U i Krista?

Kako to da ih nije pitala zašto o toj bogohulnoj sintezi u četvrt stoljeća nisu kazali ni riječ javno? Kako to da o grafitima sa svastikom nije prodivanila s Lukom Podrugom? Ili možda utroje, s Podrugom i rabinom Kotelom Da Donom?

Župan Ante Sanader rekao je – kako novine prenose – da je za sve grafite, dakle i svastike i “Juden raus” – kriv komunizam. Budući da ne vjerujem da Sanader misli kako članovi Crvene akcije ili SUBNOR-a noću črčkaju svastike da bi srušili ugled Hrvatske, pretpostavljam da je mislio nešto drugo. Mislio je kako je komunizam opresivnim jednoumljem pritisnuo Papinov lonac iz kojeg je, kad je čep popustio, išištalo svašta.

U tome, naravno, ima istine. Ali, postoji problem s tim argumentom. Prvi je problem što je od pada komunizma prošlo četvrt stoljeća, a drugi što je svastika i ušatih samoglasnika u Dalmaciji kako vrijeme teče sve više, a ne sve manje. Stoga mi se čini da svi ti “Juden raus” i U manje imaju veze s komunizmom, a više s nekom drugom vladajućom ideologijom (ne nužno: strankom) koja je taj “fašizam na pernici” ako ne simpatizirala, onda barem sa smiješkom tolerirala.

I tu su ideologiju – kao onu rodnu − promicali neki ministri, i ona se živahno prostirala nekim udžbenicima, i nju su promovirale neke katedre i obrazovni moduli. Ni Crkva, ni stranke, ni konzervativni frontmeni koji danas vode Reisman po Hrvatskoj kao ličkog medvjeda nisu u tome vidjeli problem, nisu organizirali tribine niti mobilizirali vojujuće roditelje. Neka stoga sada svojoj gošći kažu: te svastike, gospođo Judith, e pa one su naše djelo.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. pecarski says:

    Zanimljiv tekst g.Pavičiću.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *