СВЕ ЈЕ ПОД ЗНАКОМ ПИТАЊА

SVE JE POD ZNAKOM PITANJA

29 juna 2016

Slobodan Turlakov 345Piše: Slobodan Turlakov

Nemačka štampa koja je  sa dosta naklonosti pratila Vučićeve lupinge i viraže, videći u tim akrobatskim vratolomijama, jednu provincijsku želju da se njima istakne i dokaže kao onaj koji može da imponuje velikoj Nemačkoj, kojoj se, ne jednom, zaklinjao u partnersku privrženost, čak i onda kad je Merkelova svojom neshvatljivom gostoprimstvenom politikom otvorila vrata stotinama hiljada migranata iz Afrike i Azije, otvarajući time ujedno i jednu gotovo nerešivu krizu, u celoj Evropi. koja će dovesti  dotle da obazriva i skeptična Engleska izađe iz EU, bar za sada.

Ipak i tada, ona je umela, s vremena na vreme,  da baci izvesnu sumnju u Vučićevo razglašavanje,. ne samo u regionu bivše Jugoslavije, već i mnogo šire,  ocenjujući to razbacivanje kao političku megalomaniju, čak kao „poluuspešnu konverziju iz ekstremnog nacionaliste u radikalnog evropejca“, pa i da kaže da „niko ne veruje da je ta konverzija uspešna, konačna i potpuna“ (!)

Zato se valjda, „od Vučića  traži  da ustupke čini  još više  i brže, nego što se tražilo od njegovih prethodnika.“

Naposletku „Zapad nema konačne  zahteve. Mora se  raditi ono što on kaže“.

Samo Vučić zna kako je uspevao da te ustupke ostvari, ali i zašto ih je ostvarivao, tj, da njima omogući svoje ostajanje na vlasti, što je i uspeo, što mu je , nema sumnje, jedini životni cilj.

Baveći se jedino tim ciljem, koji je prikrivao raznim dosetkama, bez mnogo ukusa, kao na primer – „veći vernik od mene  u ovu zemlju i u ove ljude u njoj, ne postoji“-.

Takvih izjava imao je sijaset, za koje verovatno misli da su bile podstrek tim „ljudima“ da mu daju i na poslednjim izborima, neograničeno poverenje, koje je odjeknulo širom Evrope i dalje, uz mnoge čestitke zvaničnih ličnosti, čak iz SAD i Rusije..

Međutim, treba biti načisto da je Vučić  čovek bez načela, za njega postoji samo njegova lična i neograničena vlast, svi imaju samo da ga slušaju, svejedno što su svi oko njega svedoci njegove bezidejnosti, političke nedoslednosti, preziranja visoke stručnosti, što nije slučajnost, jer sve ono što je bilo najniže i najgore u SRS i što nije uspelo  da naplati svoje Srpstvo, prešlo je u njegov  SNS odričući se, preko noći, svog navodnog nacionalističkog ubeđenja, čim je videlo  da se  evropsko  opredeljenje, uz Vučića, može bolje i sigurnije naplatiti.

I tako, Vučić im je postao nesumnjivi vođa,  jedini i  sigurni oslonac i nada za budućnost.

Nemajući potpuno poverenje u te preletače, koje je i lično upoznao u vremenu svog generalnog sekretarstva u SRS, Vučić iako je imao, pomoću njih, apsolutnu većinu u Skupštini, ipak je sklapao koalicije sa svakojakim potrošenim političkim tipovima, poput Vuka i Velje, mada ne i sa Dačićem, s kojim je 4 godine sarađivao, što je svakojako odjeknulo i Dačića  bacilo u neviđeno očajanje i ponizno nuđenje za nastavak „saradnje“.

I sad je trebalo sa tim šarenim sastavom formirti, kako je najavio, novu borbenu vladu, što očigledno ne ide lako i po njegovoj potrebi.

Naravno, mnogi su se nudili i nude, direktno ili preko posrednika, ali im je on svima poručivao preko tolikih TV ekrana  „neka ministarstva traže od mame i tate, ja hoću ideje. Neću prihvatiti feudalne principe, saslušaću samo one koji imaju korisne ideje“.

I nek znaju „Neću posustati u borbi za bolju, napredniju i ekonomski  prosperitetniju i stabilniju Srbiju  U kojoj će se poštovati zakoni i u kojoj će vlast odgovarati  za svoje postupke“.

Kao pravi samodržac, on i ne dozvoljava sebi da primeti protivrečnost svojih misli, pa tako neće „prihvatiti feudalne principe“, tj.  vlast ministara nad svojim resorima, a ovamo traži „korisne ideje“, što jedno drugo isključuje, ali ne i njega kao sveministra, onog koji naređuje a svi ostali ima da slušaju, kao što je i do sada bilo.

„Stubovi novog vladinog programa biće ekonomija i bolji  životni standard, puna politička stabilnost kako u zemlji tako i u regionu, borba protiv korupcije i kriminala“. Srbija ima da bude „lider regiona, stabilna, pristojna, suverena država“.

Objavio je i to šta je najveća građanska hrabrost,  tj. „Najveća građanska hrabrost jeste podržati  ispravnu politiku  koja Srbiju  dovodi do  najvećeg rasta,  a ne politiku  glupiranja i lupetanja poput Radulovićeve  besmislene agitacije“.

Zna li se da je taj Radulović bio njegov ministar nekoliko meseci, ovi i ovakvi „komplimenti“ na račun Radulovića, trebalo bi, u publici, više da pogađaju samog Vučića, no Radulovića, ali Vučić dodaje „nikoga se ne plašim i svakom kažem u lice šta mislim o njemu“.

Naravno, ni Radulović nije mutav, pa će se u Skupštini mnogo toga čuti i otkriti, ne samo sa njihove strane, jer tu su i Aleksandar Martinović i Šešelj, koji imaju bogat rečnik. I ne samo oni.

Kao što se vidi, Vučić je u neprestanom procesu formiranja nove

vlade, da bi ovih dana objavio „Vladu ću formirati kad budem mogao“.

Najpre taj „udes“ je trebalo da se dogodi do 16. juna, „pre nego što stigne kineski predsednik Si“, što je bilo takoreći nužno, ako se znalo da će se tom prilikom potpisati 22 sporazuma „o ekonomsko tehničkoj saradnji, građevinarstvu, saobraćaju, infrastrukturi, nauci, tehnologiji, industriji, obrazovanju i kulturi“.

Međutim, stiče se utisak da o toj retko značajnoj i takoreći sudbinskoj poseti, kad je reč o Vučiću, da joj nije dao onu onu pompu, koja je trebalo da se dogodi.

Moguće,  i zato što je predsednik Si dolazio kao gost predsednika Nikolića, što je protokolarno normalno, a što je stavljalo Vučića u drugi plan, uz to i još kao premijera u ostavci.

Tek, nova vlada nije oformljena, pa su  ministri u ostavci, ili kako  ih nazivaju ministri u tehničkoj vladi, potpisivali međudržavne sporazume, što baš nije u redu. Jer će sporazume imati da poštuju i sprovode u život neki novi ljudi, a ne oni koji su ih potpisali, što bi mogao da bude i razlog da oni ostanu na svojim položajima, iako je Vučić najavljivao nove ljude, „sa novom energijom i novom krvlju“.

Tu primetnu Vučićevu duhovnu odsutnost, pa čak i fizičku, jer nije primećen na svečanoj večeri priređenoj u čast visokog kineskog gosta, na kojoj je Dačić uspeo da zaspi i da se svaki čas budi, tokom govora predsednika Sija predsednik Nikolić je vidno nastojao da natkrili, u po nečem čak i preterujući.

Tek, s obzirom na obim sporazumevanja,  treba reći da je predsednik Nilolić  potpuno u pravu kad je izjavio „Srbija će da procveta  posle posete druga Sija. Srbija ima da bude mesto odakle Kina kreće u Evropu“.

Šta više, „Srbija je spremna da bude najvažniji i pouzdani partner Kine u regionu  centralne i istočne Evrope“.

„Budućnost Srbije od danas, biće potpuno drugačija“. .

„Kineski predsednik u velikoj meri je doprineo političkoj i ekonomskoj stabilnosti Srbije, što se ne bi moglo da ostvari  bez inicijative predsednika Sija“

I u zaključku i na kraju „da ostvarimo kinesko – srpski  san“.

Sve je to – tako i logično!

Mada, kad je logika u pitanju, što rekao nekada dr Vladan, u Srbiji, ona često ne nastupa.

Ipak, kad je reč o Vučiću i  Kini, on je uspeo da istakne sebe jednom, doduše, neočekivanom mišlju: „Nemačka jeste bogata, ali zamislite  Srbiju  sa Kinom kao partnerom!“

Ali i on bi morao da se zamisli, kako će na sve te kineske veze da reaguje Evropa, dakle Nemačka, pred kojom se toliko puta i trajno podastirao, izjavljujući da bez njene podrške i prisustva u Srbiji, nema našeg opstanka i napretka.

„Engleski potez“, javno nije zbunio ni Vučića, ni Dačića, ni ostale lidere tzv. Druge Srbije. Oni su odmah izjavili da je srpski evropski put i dalje na snazi.

Ali, ako se ozbiljno misli da sa kineskim dogovorom počinje nova era u Srbiji, onda bi bilo nužno, kao što Vlada ima ministra za evroatlanske integracije, da ima i ministra, čak potpredsednika, koji će odgovorati za sprovođenje već potpisanih sporazuma, koji su jedna konkretna datost, bez ikavih kombinacija i eventualija, kojima obiluju dugogodišnji pregovori sa Evropom.

Međutim, kao jedna zlokobna senka nad svim ovim nastojanjima, stoji događaj između 24. i 25. aprila, dakle prve noći posle trijumfalnih izbora.

Dakle, Savamala.

Još nikako da se razjasni taj slučaj, iako je on, kao ni jedan do sada, uzburkao javnost i demantovao toliko isticanu stabilnost, što se videlo i po nekoliko dosad održanih protesta sa desetinama hiljada upornih učesnika.

Pošto je gradonačelnik Mali izjavio da gradska vlast nema nikakve veze sa tim događajem, Vučić je posle mesec i po dana (8.juna), rekao: „iza rušenja u Savamali, stoji vrh gradske vlasti i zato će snositi odgovornost“. Što mu nije smetalo da na prijemu u ruskoj ambasadi, pozove gradonačenika, „hajde sa mnom, za inat onima, koji bi da te streljaju“, da bi potom, bez ikakve odgovornosti a i suvislosti objavio:„Savamalu je smislio kompletan idiot“, ne pomišljajući da ga je već obeležio u vrhu beogradske vlasti. Dakle, dojučerašnji  hvaljeni genije, kao „najbolji gradonačelnik Beograda do sada“.

Bilo mu je i to malo, pa je nastavio: „da sam znao za akciju u Savamali, rekao bih –  Rušite u po bela dana,  dajte i meni jedan bager“.

Stvar se ni na koji način ne razjašnjava, iako su se za nju zainteresovali zaštitnik Saša Janković i poverenik za informacije od  javnog značaja, Rodoljub Šabić, opominjući vladu, da „država mora da otkloni sumnju da stoji iza rušenja u  Savamali“.

Javio se i predsednik Nikolić „Savamala se ne može da zataška“. na šta je Vučić pojasnio stvar da time „neko“ traži  „nečiju glavu“. Šta više, „Mnogi bi to da ne bude Sinišina, već moja. To je konačni cilj  tih  političkih mešetara i prevaranata“.

Vrhunac tog  skandala obeležio je ministar unutrašnjih dela, kad je na proslavi Dana MUP-a i policije, izjavio „MUP je oslonac Srbije Policija je njen ponos!“. A Vučić ga dopunio: „Srpska policija  je bez premca,  po snazi, u regionu  Građani  nemaju razloga  da brinu za svoju bezbednost“.

To ne samo da je pitanje dobrog ukusa, već i čist bezobrazluk, pogotovu kad se zna da se policija, tu noć, nije odazvala na brojne pozive  očevidaca Savamale, i da još uvek, posle više od dva meseca, taj „ponos“ da se iskaže. Doduše, Stefanović je objavio da će „Istraga u Savamali biti profesionalna!“

Dakle, u nedogled.

Nema sumnje, ide se za tim da se Savamala zataška.

Javila se i Zorana, koja  pruža podršku Malom, „kako se sav njegov rad ne bi sveo na rušenje u Savamali“. Što je, naravno, ne samo podrška. Već i javno priznanje učinjenog, koje ne trpi zataškavanje u zemlji reda, pristojnosti  i zakona.

No, što rekao nekad sudija Nikola Krstić, „idemo da vidimo“.

Vučić je 3.juna najavio da ide u Brisel, Njujork i Belorusiju, da bi 10 dana kasnije, otkazao posetu Briselu, kao i političke razgovore sa američkim zvaničnicima u Njujorku.

Prosto neverovatno, kad se zna da su Devenport i Skot, dan pre toga,  u razgovoru sa Vučićem, kako je javljeno, podvukli svoju snažnu podršku ekonomskim i političkim reformama u Srbiji.

Što u izvesnoj meri opovrgava javno izraženu sumnju, po kojoj nije on otkazao te razgovore, već da su  Brisel i Njujork njemu otkazali. Pogotovu, Amerika, jer će kasnije (21.juna) reći da će u Brisel ipak ići, po formiranju vlade,  a u SAD – „ne idem“, što svakako nešto kazuje.

A sad kad se zna da će vladu formirati „kad bude mogao“, pitanje je kad će ići i u Brisel….

Pošto se na najbedniji način obrukao nudeći se da uđe u Vladu,  (jer je, po njemu, nastavak saradnje sa SNS, nužnost Srbije čime se obezbeđuje njena neophodna politička stabilnost, što bi značilo da je SPS garant te stabilnosti, dok se u njihovoj centrali dešavaju ženske tuče!), Dačić se odjednom džilitnuo opominjući Vučića da nema rezona u odugovlačenju procesa formiranja nove vlade, s obzirom na njegov put u Belorusiju, jer  ih 4. jula čeka Samit zemalja Zapadnog Balkana sa EU u Parizu, gde moramo nastupati sa  zakonskom vladom.

Šta sad to znači, i hoće li Vučić prihvatiti ovo javno upozorenje Dačića, koji je, uz to, s druge strane, za razliku od njega, ocenio licemernim nepoželjno prisustvo srpskog državnog vrha na Srebreničkoj komemoraciji,   koju je nepoželjnost Vučić ocenio kao njihovo legitimno pravo, dodajući da su oni uvek dobrodošli u Srbiju!!

Nema šta, Vučić se ponaša prema Srbiji i njenim interesima, kao da je ona njegova prćija! Jednom reči, sve može da se čini što će na Zapadu odjeknuti kao potez pomirenja i želju dobrosusedskih odnosa, što ga čini liderom regiona i poželjnim partnerom Evrope.

I tako, još jednom su Srbi, blagodareći Vučićevoj potrebi, ispali  narod bez elementarnog nacionalnog dostojanstva.

I Zorana se oglasila oko nove vlade, izjavljujući da Srbija treba „modernu i vrednu vladu“, ali Vučić odlaže stvar, valjda sprema iznenađenje.

Prethodno, on se nenajavljeno sastao sa hrvatskom predsednicom Kolindom, (sa onom gospođom koja izjavljuje da obožava da sluša Tompsona,  sa decom, dok se voze kolima) potpisujući sa njom „Deklaraciju o pomirenju, o unapređenju zahladnelih odnosa  i rešavanju otvorenih pitanja“, što je po Vučiću  „prvi korak u otopljavanju međusobnih odnosa“, što bi moglo da ga obeleži kao naivnog čoveka, što on svakako nije.

Bivši hrvatski premijer Milanović, rekao je ovim povodom. „Kolinda

nema ovlašćenje da potpisuje deklaracije,  ali ako će to doprineti da odnosi budu bolji, ja to pozdravljam“.

Postavlja se pitanje: Zašto taj sastanak nije organizovan na premijerskom nivou,  kad su oba premijera u ostavci?.

Savetnica našeg predsednika, Stanislava Pak, na ta i takva pitanja rekla je: „pitajte Grabar i Vučića, zašto i Nikolić nije bio uključen u njihove razgovore. Nikolić za 4 godine svog mandata,  nije zvanično bio u Hrvatskoj! Susret Grabar – Vučić je dva meseca  u tajnosti  planiran. Iinicijativa za taj njihov sastanak pala je u Mostaru, aprila meseca.“

Ipak, bilo je i onih koji nisu iznenađeni, kao Pupovac i Dačić, koji su, mal’ te ne, dočekali predsednicu i premijera u ostavci, u Dalju, u tom davnašnjem pa i sadašnjem mestu sa srpskom većinom.

Posle Dalja oni su došli u Donji Tavankut,  čiju većinu čine Hrvati i Bunjevci, gde su u hrvatskom kulturno prosvetnom društvu „M. Gubec“, održali sastanak sa predstavnicima hrvatske nacionalne manjine   u Srbiji. I zatim nastavili za Suboticu  gde su potpisali rečenu  Deklaraciju  o unapređenju odnosa i rešavanju otvorenih pitanja.

Dok je Dačić ćutao, Pupovac je izrazio zadovoljstvo što će „predstavnici hrvatske nacionalne manjine u Srbiji  imati  priliku da razgovaraju sa premijerom, o svom položaju“, mada bi bilo  logičnije da je to zadovoljstvo mogao da plasira, da on kao predstavnik Srba u Hrvatskoj, razgovara sa njihovom predsednicom o, kako je rekao pre neki dan, sve gorem položaju Srba u Hrvatskoj!

Međutim, Pupovac dobro zna da u Srbiji, tj. Vojvodini, ima dve vrste Hrvata, jedni su starosedeoci, a drugi su doseljeni kolonisti, u Sremu, za vreme NDH, i oni se, kao takvi, ne mogu računati u nacionalnu manjinu.

Hrvatska, naprotiv, zna da takvih kolonista na njenoj teritoriji nema, da su Srbi tamo isto što i Hrvati, takoreći starosedeoci, što je 1942. u Topuskom, priznato i potvrđeno na Zasedanju njihovog Antifašističkog vijeća, kada je rešeno da se i u budući Ustav Srbima daje večno pravo konstutativnog naroda, kog su oni devedesetih godina prošlog veka, uz pomoć američke avijacije, silom što prognali, što pobili, a o kojoj istini Vučić se nije pobrinuo da uđe jedna jedina reč u pomenutu Deklaraciju. Jer, on je miroljubac, propagator dobrosusedskih odnosa, čovek modernih, evropskih nazora.

Hrvati su taj pogrom Srba, ne samo u Kninskoj Krajini,  nazvali oslobodilačkim Domovinskim ratom, koji se svake godine najsvečanije proslavljava širom Hrvatske, a ono malo Srba što se prošvercovalo i uspelo da ostane na tlu na kom su rođeni i odrasli, za koji su se borili, proživljava dane o kojima često govore njihovi pravi predstavnici, na čelu sa Miodragom Lintom.

Ti i takvi dani ne brinu Vučića, za njega je glavno da se on oglasi u pravcu po kome će Srbi i Hrvati biti „ ključ stabilnog regiona“.

U pomenutoj Deklaraciji koja ima šest tačaka,  (unapređenje  zaštite manjina, o razgraničenju na Dunavu, o nestalim licima,  o borbi protiv terorizma i izbeglička kriza,  i o aktivnom učešću u zajedničkim razvojnim i prekograničnim projektima EU), većina vuče na vodu Hrvata.

Pogotovu kad je reč o granici na Dunavu, po kojoj oni traže da pređu  na našu, levu, obalu, pa su u tom smeru, već prigrabili našu tzv. Šarengrasku adu na njemu, koje je ušančenje naša vojska morala da spreči.

Ali, ona ima atraktivnija posla, koja daju Vučiću šansu da se istakne i razglasi, da smo „lideri regiona i po broju naših vojnika u belosvetskim mirovnim akcijama UN“.

Nema šta, u Srbiji se oseća  nedostatak  sposobnosti  za vođenje  državnih poslova na državnu korist.

Predsednica Kolinda ima ideju da predloži Vučiću „ekonomski forum u Osijeku, koji bi povezao hrvatsku i srpsku privredu kroz malograničnu i prekograničnu  saradnju i ulaganje ali i zajedničko korišćenje  sredstava EU.“

Lepo. Ali to povezivanje već je godinama ostvareno, pogotovu sa hrvatske strane. Naročito u maloprodajnoj mreži, u kojoj njihov biznismen ili tajkun, sa svojom „Idejom“ vlada Srbijom, dok  su pokušaji srpskih preduzetnika u Hrvatskoj naišli na zvaničnu odbojnost, tako da je Vučić morao javno da moli, da „Hrvati budu bar upola gostoljubivi, od onog koliko je Srbija prema njihovim firmama“. Ali, Vučić je morao pre te molbe da se priseti, da je njegov ministar za privredu Hrvat (Sertić) baš kao i Predsednik privredne komore (Čadež) koji je pre toga bio portparol Nemačke ambasade!, i da , prema tome, sven to ide normalno i po planu.

Tek, mogao bi  da se seti Dučićeve definicije, da su Hrvati narod bez osećaja stida, i da uvek i u svemu nastupaju s pravom, koje sami sebi daju kao jaka nacionalna zajednica.

Ali, zar Vučić, koji je  Dučića nazvao dekadentom i reakcionarom,  kad ga je jedna TV voditeljka, greškom oslovila sa Dučić a ne sa  Vučić, na što je on besno reagovao, kao poslednji primitivac..

I tako, sad nam je ostalo da čekamo blagodeti potpisane Deklaracije, koja je, naravno i dabome, brzo stigla, hrvatskim odbijanjem otvaranja poglavlja 23, pa samim time i počinjanje pregovora Srbije sa EU.

Kako se poglavlje 23 u najvećoj meri odnosi na sudsku struku, koja je u Srbiji u očajnom stanju, možda je to odlaganje čak i korisno, jer neće prisiliti Srbiju, ne samo na rešavanje one 24 sumnjive privatizacije, već i tolikih nerešenih  sudskih procesa.

Treba se setiti koliko dugo se već čeka sudsko rešenje oko slučaja ubistva Ćuruvije.

Ili, koliko se odugovlačilo rešenje Šarićeve presude, ili, pak, Luke Lazarevića koga već drugi put povlače iz poslanstva u Atini, da bi mu se sudilo o saučesništvu u slučaju Miše Banane.

Miškoviću je konačno presuđeno, dobio je 5 godina zatvora, što je savetovao sina, kome je dosuđeno 3 ½ zatvora, kako da utaji porez od 3 miliona evra!

Za savete veća kazna nego za izvršenje prekršaja!

Ali, Vučić drugačije razmišlja.

„Osuda Miškovića, predstavlja napredak u borbi protiv korupcije!“

Po čemu su saveti – korupcija? Ako jesu, onda su u korupciju umešani i oni koji su omogućili utaju poreza, a to je – finansijska policija.

Dakle, državni organi.

Kad su mu izrekli presudu, Mišković je urliknuo: „Ja živ neću u zatvor! A tebi,  Vučiću sve  ću po spisku!“

Kako je sve to ružno i nedolično!

Ovo nije država, već pravi cirkus.

Da bi bio potpun, opet se postarao Vučić.

To jest, kako bi se vlada približila narodu, sa namerom da sazna kako taj narod živi, on je rešio:

„Odvešću vladu u Niš, na nedelju dana, primaću  narod  od pet sati izjutra, do šest uveče“.

A onda je stvar proširio, primaće građane i u Predsedništvu vlade,  u Beogradu, počev od 8. jula i to, od 5.30 izjutra do 8.30 uveče. Samo moraju prethodno da se prijave, na telefon 36 10 736.

Već sutradan iz premijerovog kabineta je javljeno medijima, da se rečeni telefon, takoreći, usijao od silnih prijavljivanja.

Nema sumnje, jedinstven slučaj u svetu.

Često se čuje da je Vučić veliki glumac.

Zabluda!

Ako i jeste, to dalje od  provincijskog diletanta, ne ide.

Za razliku od njega, Dačić, mada i on ima visoke lične ciljeve, ipak je makar i prizemniji,  praktičan duh, onaj koji se uobličavao kroz 24 godine, učešćem u politici, počev od Socijalističke omladine, preko Saveza komunista, do SPS-a, neprestano namirujući tu praktičnost, koja se i neprestano ukrupnjavala.

Ne svojom krivicom, već stranke koju krajnje autoritarno vodi, našao se u nezavidnoj poziciji da spasava lično sebe, a ne stranku, kao posle 2000, koju je i spasao. Jer, kako je sam izjavio, bez njega bi, već odavno bila na nekom đubrištu.

S obzirom da se u životu ni sa čim drugim nije bavio, sem politikantstvom, ako mu se desi da ga Vučić ne uzme u Vladu, njegova budućnost ni malo neće biti ružičasta, pogotovu ako se država konačno odluči da stavi na tapet pitanje ogromnog i razgranatog „vlasništva“ SPS-a, koje je protivzakonito prigrabljeno.

U Rumuniji je, recimo, sva imovina nekadašnje rumunske Komunističke partije, posle nestanka Čauševskog, nacionalizovana, jer je ona doista i postala od državne.

Zar ima neke razlike, kad je reč o vlasništvu  onoga što je pripadalo KPJ, potom SKJ (SKS) i konačno SPS,  a uz njih kao masovne organizacije NFJ i SSRNJ. Uz te seniorske leve firme, postojale su kao izvorne i juniorske SKOJ, a posle rata, kao masovne organizacije USAOJ, NOJ, SSOJ. Sve su te organizacije imale  i svoje republičke centrale, a ove pokrajinske, okružne i opštinske i sve su one za svoja sedišta, od države, dobile prostorije, prostrane i reprezentativne u svim sredinama.

I sve to nezamislivo ogromno i razgranato, pripalo je SPS, uključujući i oblakoder na Novom Beogradu, koji je 1999. bombardovan, a neko ga je obnovio i kupio, pa se SPS sa tim „nezakonitim“ vlasnikom sudi.

Međutim, sve ostalo u vlasništvu je SPS-a, kao naslednika SKS-a, koji je sve to prostranstvo izdao pod kiriju. Negde smo pročitali da godišnje ubira osam sto miliona dinara kirije!

U slučaju da od strane države, ostane na ulici, Dačić bi, kao praktičan čovek, mogao da od SPS napravi jedno veliko preduzeće, sa sobom kao generalnim direktorom, i tako bi mogao da opstane. Naravno, ako država sve to bogastvo ne nacionalizuje, tačnije vrati u svoje okvire.

Vučić pošto je izjavio da će novu vladu formirati „kad bude mogao“, , da bi posle nekoliko sati objavio da „nova vlada ne može biti pre 3.jula“, što govori koliko se njemu, uopšte, može verovati, pa tako i  njegovom uveravanju da „Srbija ljubomorno čuva svoju nezavisnost i suverenitet“ i u isto vreme ima čvrsto opredeljenje ka EU, što jedno drugo isključuje, jer ulazak u EU predpostavlja odricanje od nezavisnosti i suverenosti, koje se stvari predaju Uniji pre nego što se u nju uđe, jer i jedno i drugo pripada samo njoj, kao celini. To je opšte poznato, pa i samom Vučiću, ali kad je reč o njemu sve pada u vodu.

Naravno ta „okolnost“ njega ni najmanje ne sprečava da svakodnevno obmanjuje  svoje glasače, koje čak podseća da je od njih „dobio poverenje i mandat da upravo radim kako radim, tj., da govorim istinu, da vodim onu politiku koja Srbiju vodi napred. Jer ljudi u ovoj zemlji više neće da trpe  ni parole, ni laži, već traže odgovornost u skladu sa zakonom, a ne  skladu sa ulicom.“

I tako zaletajući se, on obećava: „sledeće godine imaćemo dvostruko veći  rast nego Nemačka,  bićemo evropski šampion po stopi rasta.“

Pa nije onda čudo što je  izrazio uverenje  da će „prosečna plata za vreme nove vlade, biti 500 evra“, umesto sadašnjih 350.

Ministar finansija u ostavci, Vujović, verujući više svom bivšem premijeru nego MMF, leti za njegovim rečima, pa obećava „povećaćemo plate i penzije uprkos MMF!“

No, prof. Petrović u ime Fiskalnog saveta, vraća loptu na zemlju pa traži da se „plate e zamrznu 2017, a penzije čak i 2018, kako bi se   obezbedilo ozdravljenje javnih finansija“.

Naravno, kao i obično Vučić zaboravlja šta je rekao, pa kaže: „Posle razgovora sa MMF, pred Srbijom su teški zadaci“

„Znam da ima mnogo njih, od tajkuna do evropskih zvaničnika,  koji čeznu da imaju moju glavu  na tacni, ali ja neđu biti ničiji obrok.

Mnogi neće da prihvate rezultate (!) koje je vlada ostvarila a koji dokazuju ogromni (!) napredak Srbije. Zato neki ne žele  snažnu vladu,  već vladu koja uvek zavisi  od njihove volje, vladu koja mora da sluša.“

Tim i takvim nevernim Tomama, Vučić poručuje „Dovoljno sam snažan da mogu da nosim teret vođenja vlade“, mada , je l te, nije reč o teretu i snazi, već o umešnosti i sposobnosti, kakvu nismo primetili od 5.oktobra, do dana današnjeg.

Jednostavno rečeno, mi nemamo ljude od stvarnog autoriteta, ili ih imamo ali im je ispod ličnog dostojanstva da  se bave politikom. Sa ovim tipovima.

Priče o tome da treba davati šanse mladima da se pokažu i iskažu su neosnovane, bar onoliko koliko su osnovane one koje tvrde da nam je obrazovanje, ne samo uvođenjem Bolonje, postalo problematično.

Naposletku, treba se zapitati,  kod takvog stanja u obrazovanju, šta će nama 19. univerziteta, od kojih je samo onaj u Novom Pazaru, iako nema tzv. akreditaciju, od 2003, kada je počeo da radi, po odobrenju ministra pok. Gaše Kneževića, proizveo 60 doktora nauka!

Iz te krajnosti, Vučić u Švajcarskoj ulazi u drugu, moleći ih da nam pomognu da uvedemo „dualno obrazovanje“, što znači, u stvari, otvaranje zanatskih škola, koje će omogućiti polaznicima ono znanje koje će ih dovesti do radnih mesta u preduzećima  stranih investitora.

To je valjda i razlog što je on odjednom premestio fokus reformi na obrazovanje i zdravstvo, čime će „mlade naučiti da rade više“, kroz uvođenje tog spasonosnog dualnog obrazovanja.

Iz svega ovoga što je rečeno, i sada i toliko puta ranije, proizlazi  da je predsednik Nikolić u pravu sa svojom porukom:

„Državu ne sme da vodi jedan čovek“

Pogotovu, ne čovek tipa Vučića, koji smatra da je on dovoljan u svim oblastima javnog života.

Zato je i najavio da će punih 5 sati na sednici Narodne Skupštine čitati svoj program nove vlade, napisanim na 180 strana.

Ko će to izdržati?

I zašto, kad će već za neki dan potom,  početi sve iznova i drugačije, baš kao i u slučaju prethodnog ekspozea na sastanku prethodne Skupštine, čije je čitanje, doduše, trajalo samo 3 sata.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Batina says:

    Toliko rijeci na tog idijota, uzas.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *