Sve nam ukazuje na to da o Briselu ne treba više ozbiljno razmišljati

Sve nam ukazuje na to da o Briselu ne treba više ozbiljno razmišljati

2 decembra 2014

gas Erdogan Putin 7221Piše: Dušan Proroković

Posle zajedničke konferencije za štampu Tajipa Redžepa Erdogana i Vladimira Putina održane 1. decembra u Ankari, evropski mediji su „eksplodirali“. Teško je bilo izabrati šta od onoga što je dogovoreno između turskog i ruskog predsednika staviti u naslov. Igor Panarin je čak napisao kako se radi o istorijskom datumu jer je „Putin izveo Tursku iz viševekovne tajne britanske uprave“. Iz dugo spremanog bilateralnog susreta proizašlo je nekoliko konkretnih rezultata: prvo, trgovinska razmena će ubuduće biti podsticana u domaćim valutama (što bi ubrzo trebalo da doprinese trostrukom povećavanju obima razmene); drugo, došlo je do očiglednog približavanja stavova u pogledu sirijske krize; i treće, između dve zemlje je potpisan strateški energetski sporazum. Ovo poslednje znači da će od 1. januara 2015. godine Turska kupovati ruski gas po beneficiranoj ceni, sniženoj za 6 posto u odnosu na sadašnju, ali i da će od Rusije do Turske biti izgrađen novi gasovod kapaciteta 63 milijarde kubnih metara godišnje. Treba podsetiti, gasovod „Južni tok“ je takođe imao projektovani kapacitet od 63 milijarde kubnih metara godišnje. Aleksej Miler je prilikom potpisivanja sporazuma naglasio kako će novi gasovod koristiti kompresorsku stanicu „Ruskaja“, koja je izgrađena za potrebe „Južnog toka“. Dakle, umesto „Južnog toka“, Rusija je spremna da se preorijentiše na novi projekat. To je istakao i Vladimir Putin, rekavši da „ako Evropa ne želi da se realizuje Južni tok, onda ga nećemo realizovati. Mi ćemo preusmeriti tokove naših energetskih resursa na druge svetske regione“.

Šta je ko dobio, a šta izgubio ovom preorijentacijom? Nesumnjivo, iz celog aranžmana Rusija i Turska izlaze kao nesumnjive pobednice. Istina, postoje u celoj ovoj jednačini i problematični elementi za obe zemlje, ali o njima nešto kasnije. Što se koristi tiče, Rusija će i dalje prodavati svu predviđenu količinu gasa od 63 milijarde kubnih metara godišnje preko svog strateškog cevovoda u crnomorskom basenu. Umesto preko Bugarske, Srbije, Mađarske i Austrije, ruski gas će sada biti prodavan članicama EU preko Turske, što remeti razvojne planove nabrojanih zemalja, ali ne i Rusije. Uz to, očigledno je Rusija dobila i saglasnost Turske da jača svoje vojno-obaveštajne kapacitete na Bliskom istoku, što će delimično biti realizovano i preko novog postavljanja zvanične Ankare u sirijskoj krizi. Dodatna korist za Rusiju može biti i što se na ovakav način praktično blokiraju sve ideje (neke nisu odmakle od početne faze) o izgradnji „Persijskog gasovoda“, „Katarskog gasovoda“, intenzivne eksploatacije azerbejdžanskog Šah Deniza ili vaskrsavanju projekta „NABUKO“, jer je u svim tim projektima Turska trebalo da igra važnu ulogu. Preko „strateškog partnerstva sa Turskom“ Rusija istiskuje konkurenciju sa gasnog tržišta južne Evrope mnogo efikasnije nego što je to činila projektom „Južni tok“, a istovremeno ovim sporazumom Turska dugoročno rešava pitanje svoje energetske bezbednosti i nema neku preteranu potrebu da ulazi u druge, neizvesne, rizične i skupe aranžmane. Pored toga, dogovorom o izgradnji velikog podzemnog skladišta zemnog gasa na tursko-grčkoj granici, Turska može postati jedan od najvažnijih distributera ovog energenta u decenijama koje dolaze. To će ojačati mesto i ulogu Turske u istočnom Mediteranu, ali pre svega na Balkanu. Tako su bugarski političari, koji su već godinama opstruirali početak izgradnje „Južnog toka“ (jer nisu mogli da izdrže američki pritisak), uz obrazloženje kako neće da dozvole jačanje ruskog političkog uticaja u regionu, svojim postupanjem širom otvorili vrata za jačanje turskog uticaja. Šta to može značiti po geopolitički položaj Bugarske, kao i kako se može odraziti na stabilnost političkog sistema u ovoj zemlji, ne treba puno ni napominjati. Uz sve, važno je podvući i da se rusko-turskim sporazumom jača evroazijska matrica i evroazijstvo kao idejni (i geopolitički) koncept. U periodu nove evroskleroze, ovo je vrlo bitno i može doprineti da niz zemalja počne da razmišlja o svojim interesima u Evroaziji, što će dovesti do novog zamaha u razvoju ideje evroazijstva.

Probleme za Rusiju može predstavljati što će posledično morati da otvori vrata za jačanje ekonomskog, a samim tim i političkog uticaja Turske u srednjoj Aziji, ali i na Balkanu. I pored optimističnih izjava Erdogana i Putina, dugoročni interesi Turske i Rusije nisu ni izbliza usaglašeni u širokom luku „civilizacijskog dodira“ koji se prostire od BiH na zapadu, do Kirgizije na istoku. Problem za Tursku može predstavljati što će ovakav pokušaj približavanja Rusiji izazvati velike unutrašnje potrese. Ne treba ni smunjati ko će sve biti umešan u organizaciju novog „istanbulskog proleća“. Do sada, Erdogan je uspevao da izdrži sve udarce koji su dolazili iznutra. Ostaje da se vidi da li će mu to uspeti još jedanput.

Pretnje po obe zemlje, dakle, postoje. Ali su one ništa u odnosu na „crni oblak“ koji se nadvio nad Evropom. EU se igrala svojom sudbinom, slepo je pratila SAD u ukrajinskoj krizi i mnogo toga učinila na sopstvenu štetu. Na svoju štetu je EU radila i opstrukcijom „Južnog toka“. Putin je pokušao da spasi ovaj projekat, igrajući na „nemačku kartu“ i uvlačeći Austriju u ceo posao. Međutim, ni to do sada nije donelo ozbiljniji rezultat. Zato je napravio manevar ka Turskoj. I sada, pošto Brisel nije želeo da članice EU kupuju (jeftiniji) gas direktno od proizvođača-Rusije, kupovaće ga od posrednika-Turske. Elementarna logika govori da kada je i posrednik uključen u lanac, onda je gas-skuplji. Pored toga, sa nižom cenom gasa (a uz relativno jeftinu radnu snagu) Turska postaje značajno konkurentnija na svetskom tržištu od većine članica EU. Treba se spremiti za vreme kada će turske kompanije preotimati poslove evropskim širom sveta. Takođe, pošto EU nije želela da dozvoli prekomerno jačanje ruskog uticaja na Balkanu, sada će dobiti paralelno umereno jačanje i ruskog i turskog uticaja na Balkanu. Na Balkanu, koji će umesto geoekonomske periferije, bez strateškog cevovoda i stabilnog snabdevanja jeftinim energentima postati slepo crevo kontinentalne ekonomije. EU je ostavila Balkance da se rađaju i umiru u mukama, bez ikakve razvojne perspektive i mogućnosti da dugoročno bilo šta planiraju. Praktično, jedino što EU sada može, jeste da počne da vrši pritisak na Tursku, na isti način na koji je to radila prema Rusiji. Ili još gore, da se priključi SAD u organizaciji „istanbulskog proleća“. Razumni glasovi iz Brisela će verovatno reći kako bi to bilo „gašenje požara benzinom“, ali kao da će njih neko slušati. Da je razuma u Briselu bilo „Južni tok“ bi se već odavno gradio i ne bismo ni došli u situaciju u kojoj se danas nalazimo. Na kraju, sve nam to i ukazuje da o Briselu više ni ne treba ozbiljno razmišljati. Na Balkanu se mora graditi alternativa. Možda je novi rusko-turski sporazum donosi. I možda se priključivanjem ovom sporazum još uvek može spasiti puno toga. Može se spasiti i „Južni tok“, sa manjim kapacitetom i promenjenim pravcem protezanja, ali i dalje kao strateški cevovod.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



3 komentara

  1. Za Srbiju says:

    Pevaćemo mi da je Krim ruski, na sav glas. Zajedno sa horom iz Brisela.

  2. srećko says:

    Nismo hteli na Balkanu i uSrbiji uticaj pravoslavne Rusije a sada ćemo imati uticaj muslimanskeTurske. Ovo ,samo, o strateškom vizionarstvu naših vlastodržaca.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *