Sve za njegovo veličanstvo

Sve za njegovo veličanstvo

14 avgusta 2014

Josip jovicPiše: Josip Jović

Brojimo, kako građani tako i država, dolaske i odlaske stranih gostiju, noćenja i novce i sve su oči uprte u turizam koji bi trebao donijeti prihode i spasiti budžete. Nemam namjeru umanjivati važnost ove gospodarske grane, ali njezina predimenzioniranost u javnim i političkim očekivanjima i razmišljanjima sasvim sigurno govori o slabosti ukupne ekonomije.

Jer, što još postoji osim turizma, koji bi trebao biti sekundarna djelatnost, koji je inače sam po sebi nesiguran i nepredvidljiv, ovisan o mnogim čimbenicima i u tuzemstvu i u inozemstvu, i na zemlji i na nebu, a na koje se ne može utjecati? Turizam funkcionira i kao izolirana grana, slabo ili nimalo povezan s domaćom poljoprivrednom proizvodnjom, koja u razmjeni sa svijetom iz godine u godinu bilježi sve veće minuse, pa čak i kad se radi o krumpiru, luku, mlijeku ili svinjetini.

Koliko Hrvatska, nadalje, ima uopće od tih silnih milijardi, a koliko pak strani iznajmljivači, agencije i proizvođači pića i hrane? Nismo primijetili ni da je ulazak u EU pridonio povećanju dolazaka stranaca. Ukupni prihod od turizma kreće se oko sedam milijardi eura, ali i inozemne doznake naših gastarbajtera još uvijek su na razini iznad jedne milijarde. Dok za turiste činimo sve, za dijasporu ne činimo ništa, osim što joj udaramo porez na mirovine. No, čini se kako sva ta pitanja ostaju nedirnuta ispod površine golih statističkih podataka, koji znaju jako zavarati.
Zanimljivo je kako turizam nije samo privređivanje, on je postao načinom života, kulturom, sustavom mišljenja i vrednovanja. Pa ćemo tako dijeliti ljude na one koji troše puno i one koji troše malo, te prema tom kriteriju na one vrijedne poštovanja i na one vrijedne prezira. Nekada je prezir bio uperen prema “socijalističkim gostima” i redovito prema domaćima. Nijemci, Austrijanci, Talijani, to su bili i ostali oni pravi. Ali, bogme, ni Česi više nisu Česi. Jedini slučaj kad smo prezreli goste zbog prevelike rastrošnosti bio je dolazak skupine britanskih konzervativaca u Dubrovnik, koje je pozvala Ruža Tomašić.
No, to je već ideologija, koja je ipak iznad svega, pa i iznad turizma.
Gospodarstvo temeljeno na gostoprimstvu u kojemu sve važne kapacitete, uključujući ne samo hotele, nego i zemljišta, preuzimaju strane kompanije i poduzetnici i u kojemu je sve podređeno njegovu veličanstvu gostu, pomalo, ali sigurno stvara od naroda klasu konobara, kuhara i sobara, što, mora se priznati, djeluje ponižavajuće.
Kad dođe sezona, sve mora stati. Da brujanje strojeva ne bi prerano budilo pospane i noćnim tulumima zamorene goste, moraju prestati radovi na omiškoj zaobilaznici, što je neusporedivo veća šteta od koristi.
Iznajmljivači soba na Šolti sasvim su ozbiljno prosvjedovali protiv pijetlova koji po svom starom običaju zakukuriječu u cik zore. Dobro, možda bi se te uporne derače i moglo posmicati, ali što ćemo s onim pticama koje dosadno i na sav glas pozivaju “kupuj kruv”, pa i s brojnim pticama pjevicama?
Lijepo je vidjeti kako svako naše malo i veliko mjesto ima neku kulturnu manifestaciju tijekom ljeta, ali to je neka vrsta funkcionalističke, utilitarne, a ne samopotrebujuće kulture. Ništa od toga ne bi, izgleda, bilo da nije u pitanju ugađanje gostima. Dočekuju ih razdragane folklorne skupine s narodnim pjesmama i plesovima.
I onda opet kažu kako gostima nije dovoljno sunce i more, kako se moraju smisliti novi i novi sadržaji, raznovrsne ponude za sve zahtjevnije sladokusce, a to što njima treba i nije baš kultura, nego nešto puno prozaičnije.
I onda smo konačno došli do pravog odgovora. Gostima, naročito mladima, i s Istoka i sa Zapada, trebaju ultra festivali elektroničke glazbe, koji su ove godine priređeni u Splitu i u Hvaru, a sutra će na Braču, pa u svakoj varoši i u svakom dvorištu. Ili pak nešto kao već opjevano Zrće.
Jer, vidite, ti su festivali prava slika ili odraz moderne civilizacije, točnije onog subkulturnog dijela te civilizacije koji elite proizvode za mase. Kristalno jasne i vidljive su tri dominantne crte te masovne kulture: manipulacija, uživanje i potrošnja. Za pultom stoji diskdžokej kao neki veliki mag, u medijima predstavljen kao genij, kao čudo od čovjeka koji pušta nazovi glazbu i svojim pokretima usmjerava kretnje i emocije tisuća. Radi se, naravno, o nagonskoj, najnižoj mogućoj zabavi i najprimitivnijem plesu. Sve se svodi na nekoliko tonova i taktova te ritam gore-dolje, tamo-ovamo.
Razuzdanost je glavno obilježje, a njezin medij su alkohol i droga. Smisao svega je što veća prodaja i zarada beskrupuloznih trgovaca, koji se ničega ne ustručavaju. Najduhovitiji štos priredili su oni dosjetljivi “trgovci” što su umjesto bijelog opojnog praha na Poljudu i oko njega prodavali šećer i brašno, a što je u jednom listu, koji i sam promiče ovakvu kuturu, gle čuda, uvrijeđeno konstatirano kao najveći skandal cijele priredbe.
Možda ova vrsta susreta donosi neku novčanu korist, možda čak i promociju zemlje u svijetu, ali zabrinjava skoro potpuna odsutnost bilo kakvog kritičkog stava kulturnih radnika, glazbenih kritičara, “fenomenologa duha”, moralnih sudaca, itd. Štoviše, naveliko su ishvaljeni ti čudni festivali, a “partijanje” i “partijaneri” postavljeni au kao prestižni, kulturni uzor.
Na otvaranju Splitskog ljeta i gradonačelnik i ministrica kulture nisu propustili rame uz rame uz tu vrijednu manifestaciju drame, baleta i opere istaknuti upravo poljudsku smotru! Reklo bi se, svi su lončići pomiješani i polupani.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *