Svom konačnom raspletu Srbija se može odupirati do proleća

Svom konačnom raspletu Srbija se može odupirati do proleća

8 novembra 2014

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

1.

Hajde da vidimo kakva je priroda balansa Srbije između dva žestoko sukobljena, moćna partnera – SAD/EU i Rusije, sa druge strane? Ako balans zaista postoji, on može da bude dvojak. Jedan – nazovimo ga za ovu priliku apsolutni – podrazumeva matematičko pozicioniranje na sredini, a to će reći da ono što dajete jednima obavezno dajete i drugima; ono što drugima ne date, ne date ni prvima.

Drugi je relativni balans, gde svoje ponašanje možete da uskladite sa zahtevima velikih partnera. Ta vrsta balansa zahteva da, ako vam jedan partner zahteva prst, a drugi celu šaku, ovom drugom, recimo, dajete prst, a manje zahtevnog nastojite da zadovoljite noktom. U jednoj stabilnoj i statičnoj areni, ako takva uopšte postoji, moguć je apsolutni balans. U dinamičnoj areni – a današnja je, najblaže rečeno, takva – Srbija pokušava da zadrži relativni balans.

Tu, naravno, postoje dva teško rešiva problema. Prvi je taj što partner koji gubi svoju globalnu moć svoje zahteve neumereno povećava, skraćujući vreme njihovog izvršavanja, dok partner koju tu moć povećava s razlogom od Srbije zahteva da tu dinamiku prati. Drugi problem je u samoj Srbiji. Naime, ona je u regionalnim okvirima dovoljno značajna zemlja da njenim partnerima nije svejedno da li ona i koliko izvršava njihove zahteve, ali je u odnosu na taj značaj nesrazmerno slaba da se tim zahtevima odupre.

Ovo je niz objektivnih okolnosti – uz mnogo subjektivnih, o kojima će kasnije biti reči – koje Srbiju guraju u smrtno opasnu situaciju. Naime Srbija je u specifičnoj vrsti tranzicije – od zemlje koja je, balansirajući, moćne partnere činila podjednako zadovoljnim do zemlje koja ih čini podjednako nezadovoljnim. Vrlo opasno!

2.

Na taj način može se objasniti problem koji je ove nedelje srpski premijer Aleksandar Vučić imao sa Moskvom. Koliko pre samo godinu dana, pošto ništa nije realizovano od dogovorenog sa sastanka Putina sa srpskim prvacima, Rusija bi zaključila da Srbi još nisu dovoljno u problemu i ostavila bi stvar da sazreva. Posle odbranjenog Donbasa, stvari su se promenile, i nepune tri nedelje od Putinovog odlaska postavljeno je pitanje plaćanja i smanjenja isporuke ruskog gasa, što nije ni bilo među prvih pet pitanja rusko-srpskih odnosa na sastancima u Beogradu 16. oktobra. Koliko znam, najviše se radilo o srpskoj porudžbini naoružanja iz Rusije, dogovorenoj u Beogradu, povodom čega Srbi nisu uradili ništa. Zašto je oružje važno?

Dva su suštinska razloga. Srbija naoružana sa par milijardi dolara ruske opreme, čak i da nikad ne izađe iz srpskih magacina, vratiće učinak zapadnog razvaljivanja Srbije godinama unazad. Rečju, ne postoji nijedan drugi potez između dve zemlje koji u kratkom roku može da ima toliki učinak. Drugi razlog je taj što je „bratstvo po oružju“ danas verovatno jedini potez koji srpsko-rusku saradnju dovodi u tačku sa koje nema povratka. Sve drugo može da se vrati unazad, sve drugo može da se anulira.

Drugi važan deo nesporazuma između Rusije i Srbije tiče se Južnog toka. Čini se da je Srbija u toj stvari, krijući se iza političkih pritisaka iz Brisela, suštinski krila ozbiljne pokušaje korupcije od sedam nula. To je Rusima izgledalo kao da neko pravi budale od njih, na šta su, kao i svaka velika sila, posebno osetljivi.

E, sad, ukoliko Vučić kaže da je nesporazum izglađen, a niko ga iz Moskve ne demantuje, za očekivati je da su dogovori o oružju i Južnom toku potvrđeni. Što se Rusa tiče, pres služba Kremlja u saopštenju o razgovoru nije ni pomenula gas, već je škrto bacila svetlo na suštinu problema: „Ruski predsednik Vladimir Putin razmotrio je sa predsednikom Vlade Srbije Aleksandrom Vučićem tok realizacije dogovora postignutih u okviru posete predsednika Rusije Srbiji 16. oktobra 2014. godine“.

3.

Na potezu je ponovo Zapad, veoma uznemiren idejom o ruskom oružju u Srbiji. Da je to tako, upućuje i činjenioca da su se najvažniji zapadni ambasadori u Beogradu u četvrtak sreli sa udarnim pesnicama antivučićevske medijske kampanje. Dakle pritisak će se nastaviti, i biće još jači. U Srbiji će biti vrlo neizvesno.

Sam Vučić je, čini se, svestan opasnosti, budući da je u petak na Kalmegdanu pred verovatno začuđenim francuskim premijerom Manuelom Valsom održao jedan vatren i prilici neprimeren govor, gde je pominjao one „koji Srbiji ne žele dobro“, da će ona „pokazati svoju snagu, hrabrost i odlučnost“ onima „koji su pomislili da Srbiju mogu da ruše onako kako oni misle i kako im je palo na pamet“. „Svima koji pokušavaju da uruše mir i stabilnost u zemlji, koji danas pozivaju na otcepljenje dela naših teritorija, koji politikom, a ne pravom pokušavaju da izazovu destabilizaciju Srbije, poručujem jasno i nedvosmisleno – Srbija je slobodna, jedna, jedina i nedeljiva, stabilnost Srbije nećete srušiti ma koliko se trudili“, rekao je Vučić, reklo bi se, svestan šta može da očekuje pošto je u sredu Putinu telefonom rekao „da“.

To što njegovo ponašanje poslednjih dana nekima izgleda paranoično, a pisanje medija za koje važi da su pod njegovim uticajem i histerično, ne znači da mu ne rade o glavi. Uostalom njegovi aktuelni izbori sasvim su dovoljan motiv za njegovo ponašanje. Ako se odrekne podrške Rusije, koja sve više liči na uzmi ili ostavi, budućnost Srbije biće određena isključivo ponašanjem Zapada, a aistorični povratak Srbije u monopolarni svet ne bi značio drugo do dalje, brže i brutalnije komadanje ne samo teritorije nego i ekonomije i društva. Nastavak igre na Rusiju podrazumevalo bi njeno intenziviranje i jak udarac sa Zapadne strane.

Posebno otežavajuća okolnost jeste ta što Srbija nema konfigurisanu politčku scenu, na kojoj bi Vučića koji ne može da izdrži pritisak mogla da nasledi neka opozicija, spasavajući na taj način Srbiju. Vučićev pad u ovim okolnostima ne bi podrazumevao tu sigurnu ruku koja bi mogla da nastavi sa vođenjem države, što podrazumeva potpuno urušavanje celokupnog političkog sistema i države.

4.

Koliko god imao zasluge za čišćenje scene od artista i modela petooktobarske epohe – gde su, doduše, izostali, njena puna demistifikacija i diskontinuitet s njom – Vučić će biti poslednji vladar tog doba. I to nije nimalo sporno. On je taj koji danas crpe poslednje ekonomske, političke i ideološke resurse te epohe, doživevši neuspeh da se približi njenim stranim i domaćim kreatorima i njeni elitama, duboko nezadovoljnim niskim pljačkaškim karakterom danas počišćenih izvršilaca tog sramnog istorijskog perioda u Srbiji.

Ono što ostaje pitanje glasi: hoće li Vučić biti prvi vladar postpetooktobarske epohe? Lider koji je u petak na Kalemegdanu bio u stanju da održi onako vatren patriotski govor svedoči o tome koliko je svestan toga da je Srbija smrtno ugrožena. Čovek koji održi takav govor i nastavlja da deluje u kontinuitetu svoje dotadašnje politike ne može biti svestan opasnosti koje su se nadvile, nego ih samo koristi da bi histerizovao društvo, koje bi, po njemu, trebalo da strahuje više od onoga što ga čeka od Vučićevih potencijalnih naslednika nego onoga što ga čeka od Vučićevim merama ekonomskog obezglavljivanja zemlje.

5.

Ako danas govori o onima koji hoće da sruše Srbiju, sidbinsko pitanje za Vučića je sledeće: misli li da je brani daljim siromašenjem građana za račun onih koje danas optužuje za rušenje zemlje? Hoće li je braniti sa MMF i Svetskom bankom, zainteresovanim samo za Srbiju koja će da vraća dugove po cenu biološkog opstanka svog stanovništva? Hoće li je braniti sa onima koji su ga poredili sa Čerčilom dok se odricao Kosova i Metohije a koji ga porede sa najgorim diktatorima jer odbija da se odrekne Rusije, poslednje podrške iz sveta bez koje Srbija ne može da ustane?

Ili će je braniti sa onima koji su sve uvereniji da Srbiju valja braniti i od Vučića i od onih sa kojima on danas Srbiju brani? To je jedino pitanje za njega, koje mu neće predugo stajati na stolu: hoćeš li sad da mobilišeš Srbiju, pošto si AntiSrbiju mobilisao dva puta – jednom na svojoj strani i drugi put protiv sebe?

6.

Kakav god odgovor na to pitanje bio, jedno je gotovo sigurno: svom konačnom raspletu Srbija se može odupirati do proleća. Ne duže.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *