Тачка гледишта

Tačka gledišta

13 juna 2015

Muharem Bazdulj 345Piše: Muharem Bazdulj

Dobra dečija književnost je zapravo ona čiju dubinu shvatiš tek kad odrasteš. Kad kao klinac čitaš onu pesmicu Ljubivoja Ršumovića o mišu koji je dobio grip, pa je seo u džip i prevalio put dugačak da ga pregleda doktor mačak, te kad mu doktor nakon pregleda stručno pojasni: „Sa moje tačke gledišta, nije ti ništa”, nakon čega ga pojede, smešne su ti, naravno, te efektne rime („to kaza, pa ga smaza”), ali posle ćeš se, godinama i decenijama, stalno susretati sa ilustracijama krucijalne važnosti tačke gledišta. Prošle godine, recimo, u vreme obeležavanja stote godišnjice Sarajevskog atentata, najčešće je samo od tačke gledišta zavisilo smatra li neko Gavrila Principa teroristom ili borcem za slobodu.

Na sličan način, samo od tačke gledišta zavisi da li se ulazak vojske u neko mesto smatra okupacijom ili oslobođenjem. U opštini Titov Drvar, recimo, na popisu stanovništva 1991. godine, bilo je oko 97 odsto Srba. Kad je 1995. godine Hrvatska vojska ušla u ovaj gradić, isterujući u procesu praktično celokupno stanovništvo, to su prozvali oslobođenjem. Na sličan način je, međutim, kada su srpske snage 1992. godine zauzele mesto Plehan kod Dervente, u kome su živeli isključivo Hrvati, koji su u to vreme takođe proterani, to iz srpske perspektive nazivano oslobođenjem. Ima u našim ratovima iz poslednje decenije dvadesetog veka, nažalost, gomile takvih primera.

Dok god ima živih ljudi koje je neka vojska direktno ojadila, dok god ima živih ljudi koji pamte neki rat, različite tačke gledišta u stanju su da stvaraju i dnevnopolitičke probleme i krize. Bliži se, recimo, dvadeseta godišnjica „Oluje” i teško da se oko ocene ove vojne operacije ikada mogu složiti srpske izbeglice iz Gline, koje se i dalje zlopate daleko od rodnog kraja i, recimo, Hrvati iz Kijeva kod Knina, kojima je „Oluja” omogućila da se vrate svojim kućama četiri godine nakon što su proterani.

Optimista bi rekao da treba sačekati da prođe stotinak godina, da se smene generacije, pa će u novim okolnostima, sa hladnijim glavama, moći da se dođe do uravnoteženije slike. Ipak, budvanski slučaj od pre desetak dana jasno nam pokazuje kako famozna tačka gledišta utiče i na interpretaciju vojnih pobeda koje su se desile pre stotinak godina. Davne 1931. godine, na ulazu u budvanski Stari grad postavljena je spomen-ploča sa sledećim natpisom: „Na uspomenu dolaska hrabre pobjedonosne Srpske vojske koja poslije junačnih pobjeda oslobodi Budvu, na Mitrovdan 8. novembra 1918. postavlja Opština Budva.” Na ploči je još i Njegošev citat: „Pokoljenja djelu sude.”

Vlasti Crne Gore odlučile su da uklone ovu spomen-ploču uz cinično obrazloženje da natpis na ploči ne odgovara istorijskim činjenicama, to jest da tog 8. novembra 1918. Austrougarska više nije postojala jer su članice tadašnje Austrougarske monarhije nedeljama pre toga proglasile nezavisnost u svojim parlamentima. Ploča koju nisu uklonili čak ni Italijani za vreme okupacije tokom Drugog svetskog rata novim crnogorskim vlastima je postala problematična upravo zato što je stanovništvo Budve 1918. godine dočekalo srpsku vojsku kao oslobodilačku. Takođe, ulazak Budve i cele Boke u sastav Srbije i Kraljevine SHS nije imao nikakve veze sa podgoričkom skupštinom. To što je Budva danas deo Crne Gore direktna je posledica borbe srpske vojske u pobedničkoj koaliciji u Prvom svetskom ratu. U suprotnom bi Boku Kotorsku, kao i Dalmaciju, po svoj prilici okupirala Italija.

Poznato je uostalom s kakvom je euforijom dočekana srpska vojska pri ulasku u Split u jesen 1918. Sjajno je o tome pisao Miljenko Smoje. Ima na tim njegovim stranicama i ona efektna anegdota o tome kako su pojedini Splićani, ugledajući se na srpsku vojsku, čak počeli i da govore ekavski. Tako je ikavska „svitlost” postala „svetlost”, ikavsko „lipo” je postalo „lepo”, a ona imenica koja uopšte nije ikavska, za koju Rade Šerbedžija u ulozi doktora Grujića u filmu „Variola vera” nezaboravno kaže da nije organ nego „karakterna osobina” postala je „pezda”.

Čudo je, kažem, ta tačka gledišta. Unuci po pravilu imaju drugačiju tačku gledišta od svojih dedova. I to je sasvim u redu, sve dok se ne falsifikuje istorija. Svi koji se danas lože na svoju državu i forsiraju nove patriotske mitove svojih novokomponovanih država mogu to raditi do milje volje. Ružno je, međutim, a i nedostojno, da vlastite mrtve pretke koji su voleli neku drugu državu, na silu, naknadno i posthumno uteruju u sužene čakšire svojih novih država. Nema u tom ni čojstva ni junaštva. Miljenko Smoje bi im rekao da ne budu „pezde”.

(Politika)

KOMENTARI



6 komentara

  1. Miticus says:

    Nekad se ovom Muharemu ofrljne i nesto pametno da kaze. 'Ajd' da vidim dokle ce to da ga drzi, da nije samo pred neko nevreme, kisu...?

  2. iki says:

    Ti,bre, Mitikuse, samo lupetas, pises tek da pises. Pa decko izuzetno pise, nepristrasan je, vrlo pismen, obrazovan, lep, elokventan, i ti se naso da nalupas nesto, sram te bilo.

  3. Miticus says:

    Pa nisam nista lose rekao. Rekoh da nekad kaze i nesto pametno. ALI!!! Rekoh da vidim i dokle ce da ga drzi to. Najavljuju zahladjenje, kisu, nije valjda da je to samo pred kisu (najavljuje kisu)? Videcemo.

  4. Miticus says:

    E, i moguce je to sto je lep, kako ti rece, da je to kljucni faktor. Ne znam kako mozes po pisanju da zakljucis da je neko elokventan. Pravo da ti kazem, ja to ne mogu.

  5. srpkinja says:

    Bravo za ovaj divni tekst, gospodine Bazdulj! Na zalost, oni su (p)ostali pezde. Moje postovanje!

  6. za Mitikusa says:

    Slusala sam ga na radiu i tv.I do sada je govorio sve pametno.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *