Tajna veza Karamarka i Trockog

Tweet

Piše: Davor Krile

Još davne 1930. godine talijanski novinar, dramatičar i novelist Curzio Malaparte – pravim imenom Kurt Erich Suckert – napisao je analitičku, ali i proročansku knjigu “Tehnika državnog udara“. Djelo u kojemu se po prvi put kritički raščlanjivao Hitler i upozoravalo na opasnosti koje taj monstrum zavješta svijetu njegovog je autora, okorjelog zanesenjaka idejom slobode, skupo koštalo. Nakon izlaska knjige, Hitler je od svog prijatelja Mussolinija tražio da mu zauzda pero i začepi gubicu, pa je Malaparte odležao tri godine u fašističkom zatvoru, nakon kojega je još bio i prognan pod posebni nadzor na Liparske otoke. “Tehnika državnog udara“ je, naravno, promptno zabranjena, a Hitler ju je dao i ritualno spaliti u poznatoj lomači pred Reichstagom.

Malaparte se u svojoj knjizi, međutim, nije bavio samo Hitlerom: predmet njegove preokupacije bilo je pitanje postoje li unificirane tehnike suvremenog državnog udara i je li politika uopće presudna za nečiji dolazak na vlast? Njegova je želja bila pokazati kako je i za osvajanje i za obranu vlasti u nekoj državi, bez obzira na raspoloženje naroda, dostatna dobro organizirana i beskrupulozna grupa od oko tisuću ljudi. Za uspjeh boljševičke revolucije 1917. godine u Rusiji, primjerice, presudnom je ocijenio ulogu Trockog. Njemu, za razliku od Lenjina, prilikom organizacije svojedobnog prevrata uopće nisu bile bitne političke okolnosti, te socijalna i ekonomska situacija u zemlji: zalažući se za male revolucionarne skupine kao sredstvo djelovanja umjesto radničkih masa, Trocki je brzo zauzeo sve vitalne točke državnoga aparata, dok je šef privremene vlade Aleksandar Kerenski snage jalovo trošio na obranu nebitnog parlamenta…

Curzio Malaparte je “Tehnikom državnog udara“ pojasnio mnoge povijesne događaje, ali i – ne mogu se oteti dojmu – neke sasvim suvremene misterije. Ovih je dana, primjerice, teško ne uočiti frapantnu sličnost između mentalnog i političkog okvira šefa HDZ-a Tomislava Karamarka i svojedobnih obrazaca djelovanja jednoga Lava Trockog: osim što potpuno ignorira socijalno i ekonomsko stanje u zemlji ne nudeći za isto nikakve konstruktivne prijedloge i rješenja – izuzevši, istinabog, nasušnu mrežu podzemnih tunela za povezivanje svih hrvatskih otoka – Karamarko se evidentno previše ne obazire ni na raspoloženje masa, niti na njih pretjerano računa osim u smislu suhe slame za ideološko-povijesne teme.

Premda po svim istraživanjima preferencija javnosti osobno prednjači na nacionalnoj top-listi političkih negativaca, a stranka mu iz mjeseca u mjesec uživa sve manje podrške među biračima (trenutno su ispod 18 posto) šef HDZ-a ipak ultimativno traži što skorije parlamentarne izbore i navija da se isti održe netom nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Već na prvi pogled radi se o prilično autodestruktivnom ponašanju, jer stranci s tako niskom razinom simpatija ni po jednoj računici ne odgovara da trči pred birališta. Tajna ovog rebusa krije se, po svemu sudeći, u Karamarkovoj dubokoj vjeri u Malaparteov revolucionarni poučak da za osvajanje vlasti nije presudno ništa osim udarne grupe od oko 1000 ljudi, spremnih na sve, i revolucionarne atmosfere koju valja proširiti putem mreže terenskih jataka.

Zagledamo li se zadnjih dana malo bolje u medije, nije teško uočiti tko je sve, osim hrvatske varijante Slobodana Penezića Krcuna, u toj časnoj udarnoj skupini osvjedočenih državotvoraca i domoljuba. Za početak, marksistička hunta od 47 Tuđmanovih generala od kojih bi dobar broj prije nego otvori usta o stanju u zemlji trebao vratiti u proračun barem dvostruke mirovine koje primaju i u Hrvatskoj i u Hercegovini, ako već ne brojne tvrtke građevinske i ine operative koje su zamračili tijekom slavnog razdoblja hrvatske prvobitne akumulacije. Milan Kovač, živa maskota te iste pretvorbe i privatizacije, u HDZ-u je više u funkciji Proustovog kolačića madelaine.

Kad mu na televiziji vidiš džugašvilijevski brk, odmah te obuzme neka blagost i sjeta: osjetiš se mlađim, a i bogatijim, jer je u njegovo vrijeme država raspolagala brojnim ekonomskim subjektima kojima se bez suvišnih pitanja moglo počastiti birane obitelji. Ante Beljo također je jedan od reaktiviranih vođa operativnih intelektualnih grupa. Vice Vukojević, moram priznati, najjači je dosadašnji retro-adut Tome Karamarka. Kad je ono neki dan simpatični Vicko javno optužio Jadranku Kosor da je jugonostalgičarka i polaznica kumrovečke škole – za razliku, valjda, od slavnoga generala u kosoj grobnici koji jugouniformu i petokraku, fuj, fuj, nikad nije nosio – meni je istoga časa prizvao u sjećanje vrijeme dok je po sabornici lijepio jednake jugo-etikete čak i pokojnome Vladi Gotovcu, te izvodio udbaške verbalne odstrijele nad apsolutno svakim na koga bi prstom pokazao Vrhovni komesar i Sveta Majka Partija.

Premda povjesničar, Tomislav Karamarko se, držim, ipak malo preračunao s buđenjem zloduha iz stranačke boce i ovim sastavom ljudi: s njima se devedesetih možda i moglo u nekakav pohod na moć i u društveni prevrat, ali danas – jako teško. Osim što nisu manekeni mentalne i verbalne vitalnosti – i što su im znanje, domoljublje i čestitost jedine neupitne kvalitete – riječ je o kategoriji s jasnom oznakom povijesnoga otpada i visokim postotkom radioaktivnosti, prema kojemu se i onaj dio HDZ-ova kadrovskog sastava po sudnicama i zatvorima doima kao dom kulture s bazenom i zlatnim ribicama, zbor bečkih dječaka i samostan bezgrešnih sestara karmelićanki.

Nikad nisam bio fan HDZ-a niti sam za njih glasao, ali kad vidim tko sve danas tamo pleše gluho kolo, proziva, kritizira, sudi te vedri i oblači, dođe mi nekako iskreno žao ove poviješću pritrujene revolucionarne organizacije.

(Slobodna Dalmacija)

Tweet