Tatarski sindrom

Tatarski sindrom

22 jula 2014

Jurica PavičićPiše: Jurica Pavičić

Godine 1940. sjajni talijanski pisac Dino Buzzati napisao je roman koji jako volim, a nosi naslov “Tatarska pustinja”. Junak ovog fantastičnog romana je Drogo, mladi časnik koji služi u vojsci neimenovanog carstva. Entuzijastični Drogo dobiva prvi značajni zadatak: preuzet će komandu nad udaljenom tvrđavom koja štiti granicu na rubu tatarske pustinje.

Mladi Drogo dolazi tako u pustinjski garnizon. Tamo će provesti desetljeća i desetljeća, iščekujući komande koje ne stižu, iščekujući napad koji se ne događa, dok u pozadini u stvarnom svijetu stvarni ljudi imaju stvarne živote – žive, stare, imaju djecu.

Buzzatijev je roman – naravno – djelo fantastične književnosti: tako ga se tumači i tako svrstava. Ali, kao i mnogi zakutci fantastične književnosti, i ovo Buzzatijevo djelo doživjelo je u balkanskoj tranzicijskoj zbilji svoj realistički remake. Remake koji – nažalost – nije plod literarne uobrazilje, nego se događa pred nama, sada, i uključuje žive ljude.

Signali života

Kako to, dakle, izgleda hrvatska, tranzicijska verzija “Tatarske pustinje”? Evo kako izgleda. Njezini junaci ljudi su koje je jednom davno neko berićetno i prosperitetno carstvo poslalo u vlastite rubne zakutke. Tamo, na tom dalekom rubu kraljevstva, ti su ljudi počeli graditi cestu. Bio je to važan nacionalni zadatak kojim su se svi ponosili, svi su se divili čudesima mudrog rukovodstva, a novinari su iz helikoptera fotografirali gipke vijadukte i nove, crnosive jezičce asfalta koji su presijecali krševitu nigdinu. A onda su vijesti iz središta carstva počele postajati sve rjeđe i rjeđe.
Pa su za vijestima i novci počeli pritjecati sve rjeđe i rjeđe. Pa su prestali pritjecati uopće. I tako danas, negdje u blizini Vrgorca, na rubu carstva, u općini za koju nitko nije čuo, a zove se Pojezerje, očajnički preživljava hrvatski garnizon “Tatarske pustinje”.

Njega čini šezdeset radnika splitskog “Konstruktora” koji već deset mjeseci nisu primili ni hranu, ni topli obrok, ni regres za prijevoz, ni davanja za mirovinsko i zdravstveno, ni K15 i sve druge divote koje obično proizlaze iz činjenice da si zaposlen.

Stoje tako u vrućoj tatarskoj pustinji ti sredovječni očevi iz Fojnice, Otočca i Rame, mjesecima žive u radničkim barakama gdje ih hrane dobronamjerni “tatarski” domoroci iz obližnjeg Pojezerja. “Konstruktorovi” čuvari gradilišta nisu vidjeli obitelji tko zna otkad, nemaju para da bi išli kući, a i da ih imaju, ne smiju napustiti ispostavu kraljevine jer nisu opozvani i mogli bi dobiti otkaz.

U međuvremenu, u središtu “carstva” – u Splitu – teku Ultra partyji i turistička sezona, ljudi se provode u sushi barovima i po pjena-partyjima, ljudi žive, stare i imaju djecu. I dok je u središtu carevine tako, na graničnoj ispostavi sve to vrijeme izgladnjeli očajnici poručnika Droga čuvaju ostatke imperija Željka Žderića. Čuvaju, u nadi da će iz Splita u tatarsku pustinju stići neki signal života: koja od zaostalih plaća, regres, topli obrok, konzerva. Ali carstvo šuti.

Majka svih aneksa

A tako je sve to dobro izgledalo na početku. Sve je, ustvari, izgledalo poput sna. Imperijalna država koja se činila bogata, jer su pritjecali novci nekretninskog balona od pjene. Država, kojoj je na čelu premijer Ivo s kojim se “čovik može dogovorit”. Država, koja žudi napraviti sve te autoceste sanjane još od referenduma u doba Mike i Savke. I firma kojoj je na čelu tamni princ tranzicije, kum viđenog hadezeovca i bivšeg Tuđmanova ministra, ali i ugledne šantoče s dobrim vezama na Kaptolu.

Novci su od Sanadera išli Kalmeti, od Kalmete Radiću i Žderiću, ceste su se gradile i gradile, tuneli su se prebojavali i prebojavali, potpisivali su se aneksi, pa i vrgoračka “majka svih aneksa”, a na kraju krvotoka tog pijanog Titanica bila su naselja bauštelskih baraka koja su nicala diljem Hrvatske, od mađarske granice u Baranji do legendarnog batrljka pelješkog mosta. A onda je “Titanic” – kako je već titanicima običaj – udario u santu. I dok ste rekli “keks”, ničeg više nije bilo.

I više ničeg nama. Sanader je u zatvoru, Kalmeta se skrio u zadarsku rupu, IGH se predstečajno prodao Rusima. HAC grca u dugovima koje će vraćati i naši unuci, a autoceste – ponos i dika ‘71. – vjerojatno će u koncesiju. Sav taj nauljeni i berićetni stroj koji je stvorio Željka Žderića nestao je kao pjena nakon pjena-partyja. Od svega je ostao samo jedan relikt. A to je šezdeset jadnih ljudi u tatarskoj tvrđavi, ljudi koje hrane stanovnici Pojezerja i koji čekaju da im imperij koji je davno umro pošalje plaću – ili makar limenku mesnog nareska.

Radnici bez struje

I, da – zaboravio sam. Još je nešto preživjelo: a to “nešto” je Željko Žderić. Šef splitskog “Konstruktora” preživio je nepravomoćne i pravomoćne presude, optužbe za krivotvorenja isprave i kriminalnu privatizaciju. Preživio je pad Sanadera i svoga kuma Jure Radića, preživio recesiju, preživio je i to kad je pobjesnjeli Slavko Linić pola presice posvetio njegovu liku i djelu.

Nadživio je Žderić i Linića, kao i Sanadera, Kalmetu i Radića. Zalijepljen za svoj ured poput prstaca, preživljava Žderić i predstečajnu nagodbu. Tako je i ovog tjedna “pregovarao” s izgladnjelim radnicima vlastite firme i hladno im, onako rumen i ugojen, rekao kako ne mogu dobiti svoje plaće za 2012. i 2013. jer su te plaće sfera predstečajne nagodbe.

Tako im je rekao Žderić, a onda su i on i radnici otišli svojim putem. Za šezdeset ljudi iz Rame, Fojnice, Otočca to “svojim putem” znači da su se vratili u barake u Pojezerju bez struje, vode i hrane. Ne znam točno što “svojim putem” znači za Žderića, ali nekako mi se čini da on u Splitu ima i vode, i struje, i klimatizirani ured, i dobar auto, i pristojnu uštedu. I nekako mi se čini da ga za ono što se događa tamo dolje, u tatarskoj pustinji, zapravo nimalo nije briga. Jer – da jest, ubio bi se iz ovih stopa.

A u međuvremenu, svi oni koji su stvorili tog i takvog Žderića šute. Šute i Kalmeta i Jure Radić, šute HDZ-ovi župani i ministri, šute saborski zastupnici, pa šuti Dujomir Marasović, inače gorljivo oran druge proglašavati veleizdajnicima. Za cijeli taj sustav koji je stvorio Žderića i žderiće platio je buletu samo jedan jedini čovjek: Ivo Sanader.

Svi drugi su – da se ne lažemo – još u sedlu. Žive svoje živote između klimatiziranih ureda, provizija i koktela od škampa, dok tamo daleko, južno od Vrgorca, izgladnjeli graničari čuvaju ostatke carstva kojeg više nema. I čekaju da “carstvo” pošalje makar što. Ako ne plaću, makar konzervu.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *