Tatini sinovi drmaju i ovom Hrvatskom

9 juna 2013

Piše: Davor Krile

Mijenjaju se u zemlji Hrvata stranke na vlasti, gradonačelnici i župani; mijenjaju se i premijeri, od kojih poneki čak završi i u zatvoru; mijenja se stopa BDP-a, mijenja se stanje na burzama rada, mijenja se senzibilitet na političku korupciju, pa čak i klima, samo je jedno, čini se, ovdje postalo nepromjenjiva i tužna konstanta: bogataši i bogataška djeca trajno su privilegirana društvena grupacija, imuna na pravedne zakonske kazne čak i kad ubijaju iz arogancije i puke obijesti.

Nedavna presuda zagrebačkom tajkunu Deanu Maćešiću, suvlasniku lanca trgovina dječjih igračaka One2Play, samo je zadnja takva krvava mrlja u dugačkoj kolajni hrvatske pravosudne sramote. Osioni 44-godišnji poduzetnik je prije dvije godine, s dva promila alkohola u krvi, prošao kroz crveno svjetlo na jednom novozagrebačkom raskrižju ubivši na pravdi Boga 23-godišnjeg mladića Sinišu Smiljanića koji mu se sa svojim skuterom našao na putu.

Premda je dotad u evidenciji već imao 35 zabilježenih prekršaja i premda obitelji žrtve nikad nije izrazio sućut ni kajanje, sutkinja Sonja Brešković Balent, na čelu drugostupanjskog sudskog vijeća, nedavno je krivcu te nesreće izrekla pravomoćnu kaznu od samo dvije godine zatvora, iako je za kazneno djelo koje je počinio zakonom zapriječena kazna od tri pa do deset.

Svjesni da će imućni Maćešić vrata ćelije realno gledati uvrh glave šest do osam mjeseci, očajni roditelji mrtvog mladića namjeravaju prodati jedino što imaju – stan u kojem žive – kako bi priskrbili novce za odvjetnike i tužbu protiv bešćutne države.

Uz dužno poštovanje prema njihovim osjećajima i svom životnom očaju, ta bitka je ovdje, slutim, unaprijed izgubljena. Borba za pravdu u mnogim se sličnim slučajevima u Hrvatskoj već previše puta svela na puku imovinsku bitku u kojoj presuđuje isključivo debljina nečijega računa i društvena moć koja iz istoga proizlazi. Iz takve logike je jasno da vlasnik malenoga stana ne može baš ništa jednom vlasniku lanca prodavaonica.

Od slučaja Primorac u Makarskoj – gdje je tatin sin na zebri ubio dvije srednjoškolke, ali mu je izrečena minimalna kazna jer je tata Ivi Sanaderu u međuvremenu bio kupio BMW – preko svojedobnog slučaja velikogoričkog tajkuna Željka Žužića i njegova zlatnog sina, pa do nedavnog u Slavonskom Brodu gdje je najnoviji tatin sin očevim BMW-om ubio jednu i polomio još dvije djevojke, da bi nakon mjesec dana s vozačkom dozvolom u džepu bio pušten iz pritvora, takav respektirajući odnos hrvatskog pravosuđa prema moćnicima i njihovu zlatnom potomstvu izgrađen je u jasnu tradiciju i u čvrsti, neprobojni, sustav.

Vlada možda jest socijaldemokratska, ali je zato država u vlasništvu 200 bogatih obitelji. Da bi mali, obični, građanin imao minimalnu šansu za uspjeh u srazu s istima, nužno je da najprije promijeni uobičajeno oružje i samu tehniku te borbe.

Bahate njuške nekažnjenih ubojica ne može se pobijediti novcem, jer oni i njihovi tate novca imaju u izobilju, što ih i čini samodovoljnima i neempatičnima prema svima koje pregaze vitlajući takujinom. Obuzdati ih se može jedino širokim društvenim pritiskom, katranom koji će se uporno izlijevati na one koji su im skloni gledati kroz prste i snažnom građanskom solidarnošću s njihovim žrtvama.

Silničke nedodirljivosti

Premda ne spada u prometne delikte sa smrtnom posljedicom, nedavna epizoda iz poslovnog života velikog osiguravateljskog koncerna također je vrlo ilustrativna potvrda neograničene ovdašnje tajkunske slobode i svemoći.

Na e-mail kojim se kod mlađahnoga sina vlasnika koncerna Agram Dubravka Grgića raspitivala o mogućnosti zaposlenja, mlada djevojka je od “zlata tatinog” dobila fotografije neke dekoltirane ženske kao ogledni primjerak radnog životopisa kakav se od nje u toj firmi očekuje.

Posao joj je, drugim riječima, uvjetovan gazdinim dohvatom u pravcu njezinih sisa i drugih vitalnih organa. Premda je svoje iskustvo cura obznanila u medijima i premda naša zemlja ima vrlo striktne zakonske propise o seksualnom zlostavljanju i spolnoj diskriminaciji, ni Državno odvjetništvo ni drugi ovlašteni čuvari reda nekim se čudom nisu baš zainteresirali za kadrovsku politiku tatina jebača iz Agrama.

Za svaku ozbiljnu zemlju predstavlja poniženje da je minijaturni spolni organ jednog tajkunskog potomka jači od njezine odgojne palice. Nikome razumnome ne treba tumačiti ni da država toleriranjem silničke nedodirljivosti i nježnim tehnikama prema istima zapravo hrani pravosudnu kućnu radinost, svoje buduće rušitelje i vlastiti revolucionarni potencijal.

Nije dovoljno primjereno osuditi samo Radimira Čačića zbog prometne nesreće sa smrtnom posljedicom, jer se na jednom potpredsjedniku Vlade ne može iživjeti sve veća društvena potreba za pravdom.

Zaludu je suditi čak i bivšim premijerima za korupciju i crne fondove ako je iz pravosudne prakse bjelodano da ista bolest još uvijek masovno hara hodnicima sustava: misteriozna zaštićenost guzonja i njihovih sinova od adekvatne državne represije i sankcije za nedjela tome je najzorniji primjer.

(Slobodna Dalmacija – Split)