
Teško je čoveku da prizna, ali „ono“ vreme beše neuporedivo lepše i životnije od ovog danas
1 januara 2017Piše: Ratko Dmitrović
Počinjalo je mirisom vanile, kojom su majke i bake posipale kolače. Jelku smo kupovali na pijacama, sa malih, obično plavih kamiona, dvotonaca, ili smo je, ako se Nova godina čekala na selu, sekli, često pokrivenu snegom do samog vrha. Stanove i kuće, radničke menze, kafane i domove kulture kitili smo „svilenim papirom“ i kuglicama boje zlata, s crvenim linijama u gornjem delu. Prasetinu smo kupovali u mesarama PKB-a ili je pekli sami, po dvorištima, s drvenim zaklonima od vetra i snega koji je padao sitno i uporno. I sve to s komšijama, prijateljima.
Zime su tada zaista bile zime, snegovi duboki, mraz je ledio suze na obrazima, a ledenice se spuštale do sredine prozora. Najava televizijskog programa beše važnija od vremenske prognoze, jer tada, tih dalekih godina, kada smo bili mladi, puni nade i snova, postojala je samo jedna televizija, jedan program. Podrazumevali su se Čkalja, Mija Aleksić, Guta Dobričanin, Tozovac, Cune, Lepa, Silvana… U ponoć beše splet narodnih igara iz Srbije, uz obavezno „Igrale se delije“, a zatim vestern: „Tačno u podne“, „U tri i deset za Jumu“, „Potera“, „Poštanska kočija“… Gari Kuper, Džon Vejn, Kirk Daglas…
Sutradan se, nekako u vreme podnevnog koncerta Bečke filharmonije, mamurluk lečio rasolom, ruskom salatom, čak i hladnim pivom, a onda je na red dolazila sarma, sa televizijskim reprizama, turnejom „Četiri skakaonice“. Po podne lagana šetnja, tek da svež vazduh razbistri glavu.
Sarmu i rusku salatu imamo i danas, prasetinu takođe, tu je i onaj bečki koncert, „Četiri skakaonice“, ima i vesterna. Isto, rekao bi čovek. Nije, daleko je od istog. Ne zbog prohujalih godina, minule mladosti i potrošenih života, mada ima i toga, već radi svega što se u međuvremenu dogodilo. Puni smo sopstvene i tuđe tuge, setni, pognuti pod teretom straha od onoga što jeste i još više od onoga što može da bude. Neizvesnost razara čoveka kao najgora bolest. Živimo u vremenu u kojem ljudsko biće ne znači skoro ništa. Interes je iznad svega. Ne traži se niti se ceni znanje, talenat, lepa reč, čast, poštenje, ljudskost. Zovemo telefonom ili se družimo samo sa onima koji nam trebaju ili mislimo da će nam trebati. Krademo tuđe ideje, smejemo se veštački, pristajemo na orgijanje netalentovanih i drskih.
Nije ovo „žal za mlados'“, daleko bilo, već gorko podsećanje na vreme koje i danas, snažnije nego ikada, dokazuje da može drugačije, lepše, mirnije i bolje, mnogo bolje. Probali smo novo, moderno i… dobili uglavnom patnju, neizvesnost i usamljenost. Umesto s decom i komšijama, družimo se sa mobilnim telefonima.
Duboke snegove ne možemo prizvati, ali možemo još danas, za početak, da nazovemo nekoga koga dugo nismo čuli, rodbinu ili drago čeljade, i upitamo kakva im je novogodišnja sarma i prave li još princes krofne. Naravno, i da im poželimo svako dobro u godini koja, evo, otvara svoja vrata.
(Večernje novosti)
lilit says:
Sve je tako bilo, ali sadašnja deca ni nešto slično neće doživeti...
namćor says:
"Čovek, čim se rodi, počne da žali za starim, dobrim vremenima" - Odavno je to neko napisao. Međutim, ovde se ne radi, zaista o "Žal za mladost", već o istinama. Nekada su veselja bila po kućama. Nikada se u restoranu nisam tako dobro proveo kao na nekim kučnim dočecima. Nije se imalo puno, ali uvek dovoljno. Ono što danas nedostaje je OSMEH i optimizam. Nestali u prevodu komunizma u demo(n)kratiju! Danas sve deluje usiljeno. Gde nestade spontanost? Ja nikada, do zadnjeg dana nisam znao gde ću završiti te noći. A svuda je čovek bio dobrodošao. Bilo je, samo, važno da nas ima što više i da donesemo dobru volju i, opet, OSMEH! Sve ostalo dođe samo po sebi... Može li tako nešto sada? Ajd da se nadam da može. Nada umire poslednja. I vera...
vlada says:
Tacno,sve potpisujem !
Marko says:
Ma sve vi znate...cudo jedno
Nikola says:
A hteli ste zapadne ' vrednosti' , 'demokratiju' itd. Mrzeli komunizam, samoupravni socijalizam. Hebi ga, ostvarili vám se snovi. Uzivajte. I Sretna Nova.
Deda Brada says:
Ne zaboravimo da je posle komunizma došao Miloševićev socijalizam, kada su lopovi i barabe, predvođeni samim Miloševićem i njegovom Mirom i "dečicom", potpuno podivljali i opustošili državu i narod. Beznađe je još tada počelo. Možda su i ratovi mogli da se izbegnu, da je bilo pameti i da je prihvaćena podela zemlje, ali kralj Sloba je hteo da postane car. Tek tada je narod poželeo demo(n)kratiju. Pitanje je da li bi sada bilo bolje nego što jeste, da je nastavljena Slobina vladavina. Ne verujem da bi.
Dule says:
Veliko postovanje gosp.Dmitrovicu ,kako ste me vratili u godine nase ljepe mladosti hvala vam.Danas ovo ludilo od cijelokupnog drustva nema nikakve norme normalnog ponasanja ,ljudskog osjecaja covjek prema covjeku,ljubavi jedni prema drugima,znaci opsti haos i ludilo tj.bezumlje samo Boze sacuvaj nas i pomozi.Veliki pozdrav iz moje ljepe Banja Luke
Srbinovo says:
Bilo je lepo, jer je bilo normalno,normalni problemi... --------------------- Pošto se bavite odnosima Srba i Kroata. Umro je general Trifunović,...neka mu je laka zemlja, svi smo grešni, i ja. Međutim nije u redu da mediji,RTS i drugi izvrću činjenice ,optužuju druge...ispade g. general heroj, a generali imaju velika ovlašćenja,moć...opremu...ali gen Trifunović heroj je tužio Srbiju, a gde mu je bila rodbina, ali ajde... Vojska je vojska, imalo je raznih, sada i gen. Perišića hoće da prevedu u heroja? A šta ćemo sa herojem Tepićem, Grujovićem iz Čačka koga i danas jure, imali su manje činove nisu predali lako opremu,municiju i skladišta neprijatelju, sram ih bilo.? ----- Citat: Nakon predaje 32. varaždinskog korpusa, HV je došla u posjed sljedećeg naoružanja: - 74 borbena tenka T-55 (sovjetski) - desetak tenkova druge namjene (laki amfibijski tenkovi PT-76, tenkovi nosači mostova, tenkovi za izvlačenje - 48 oklopnih transportera za pješaštvo OT BVP M-80 - 18 borbenih oklopnih vozila s protuzračnim topovima - 6 topova Gvozdika 122 mm (sovjetski) - 6 višecijevnih bacača raketa tipa Plamen - 4 VBR-a tipa Oganj - 18 top-haubica 155 mm i 12 152 mm s potrebnim prijevoznim sredstvima - oko 180 topova kalibra manjeg od 100 mm - više bitnica minobacača od 60, 82 i 120 mm - oko 25 000 cijevi pješačkog naoružanja - oko 250 raznovrsnih vozila i inženjeerijskih strojeva - stotine tisuća tona streljiva i eksploziva - veće količine sredstava veza i ostalog ratnog materijala. Hrvatska je stekla ogromnu količinu oružja iz varaždinskih vojarni koja su upućena na bojišta od Vukovara, Osijeka, Vinkovaca do Like, Dalmacije i dalmatinskih otoka. ???