Tompson kao zvezda Apsurdistana

Tompson kao zvezda Apsurdistana

4 maja 2013

Zlatko GallPiše: Zlatko Gall

Kako se to već zna dogoditi u poštanski sandučić su mi istog dana stigla dva paketića s friškim albumima. U jednom je bio novi album Marka Perkovića Thompsona, a u drugom novo izdanje Dubioza kolektiva. Doista mješovita roba koju se ni u paklu droga ne može utrpati u istu vreću. Osim one poštanske, naravno.

Naime od samih naslova albuma – Thompsonova posvajanja gesla benediktinaca još od dana sv. Benedikta te, s druge strane, Dubiozine dijagnoze BeHa, ali i cijele “regije” kao “Apsurdistana” – pa do zadnje izgovorene riječi na albumu, oni su apsolutni antipodi. Ono jedino što ih čvrsto povezuje posvemašnja je uronjenost tekstova u politički svagdan.

Budući da ova kolumna nije ni glazbena niti recenzentska, neću sada o produkciji i aranžmanima ili o kvaliteti glazbe same. Uostalom ona je tu – neka se nitko ne uvrijedi – ipak samo “prva pratilja”. U Thompsonovu slučaju, i još manje od toga. Zašto? Zato jer je album “Ora et labora” prvenstveno verbalni, a tek onda glazbeni “delikt”, što je “intrigantniji” na razini teksta nego li nejake glazbene sadržine te što je, baš kao i njen tvorac Marko P., u suštini prije politički negoli “estradni” proizvod. Točnije, posve u prostoru dnevne politike.

Točno tamo na izvoru s kojeg je i potekao “fenomen Thompsona”; nekoć drugorazrednog zabavljača iz Runjićeve “Skalinade” koji je do popularnosti, slave, novca i poreznih problema došao na krilima “posttuđmanovske” desničarske rebelije i braniteljskih frustracija. I evo ga sad opet na staroj stazi u ljutom boju protiv “crvene” i odnarođene vlasti, ponovo u ulozi glasnogovornika onog dijela hrvatske populacije koji se beči i dreči o ćirilici, mrzi sve “crveno” – uključujući i Marlboro – te sočno jebe mater Europi dok “svoju Ružu” (trajno skeptičnu prema Europi, a mnogo manje prema eurima) šalje u Europski parlament.

O krvi i tlu

Stoga na početku novog albuma Thompson, baš kao i na početku dvijetisućitih, veli “dobrodošli prijatelji moji / hvala Bogu opet smo se sreli / čisto srce nikog se ne boji / makar su nas ušutkati htjeli”. Dovoljno za još jedan niski start? Možda i nije jer, računajući da će tu biti i onih s kasnijim paljenjem, nadopisani su i sljedeći još precizniji stihovi. Pa kažu: “naše pjesme tuku sa svih strana / o kom pišu glava mu se traži / po metodi jugokomunista / tri put slaži, istina ne važi”. E, sad je jasno, zar ne?

Kao i na prethodnom albumu temeljenom na “blut und boden” (po)etici nakon pozdravne besjede ide pravi sat deseteračko-guslarske povijesti u poučnoj “Bog i Hrvati” koja, nakon što se lijepo prošetalo danima Tomislavove slave, zasuzilo nad zlom sudbom Zrinskih i Frankopana, napaćeni narod upozorava da mu, unatoč božjoj milosti, danas prijeti nova opasnost. Jer, veli, “…opet se nad nas nadvilo zlo / vreba i čeka svoj čas / Čuje li narod povijesti glas / ”samo u Bogu je spas”…”

Ove su misli, naravno, osnažene još u nizu albumskih tema pa tako i u “Uvijek vjerni tebi”; skladbi koja je, ni manje ni više, prava karikaturalna “revizija” svega što je Dylan mislio dok je pisao stihove “With The God On Our Side”. Jer za razliku od njegove razorne ironije u poruci “ne broje se mrtvi kad je Bog na tvojoj strani” Marko rečeni Thompson puku poručuje: ”…Bori se za narod i za boje doma svog / pobjedu donesi, danas je s nama Bog / Nek’ zazvone zvona, nek na’ na moru zapjeni se val / kada čuješ himnu, bori se za Vukovar…” Jer, znamo, samo tako on nikad neće biti Bykobap.

Nakon što je odavno ostvario svoj estradni “drang nach Osten” i Lijepu našu proširio na Herceg-Bosnu “zemlju ponosnu”, Marko se i na novom albumu pjesmom “Bosna” dobacio preko buduće šengenske meje. Ima tu svega, i Tomislava i Duvanjskog polja “široka i ravna”, Drinskih mučenica, vuka & hajduka, fratara Bosne Srebrene, Lašvanske doline, “naše Posavine”… ali i “sila mraka” – jednom riječju bjelosvjetskih bitangi – koji su zatirali tu “kolijevku Hrvata”.

Šećer je, naravno, ostavljen za kraj jer se u ključnoj skladbi/poruci albuma znakovito nazvanoj “Nema predaje” – nimalo slučajno deseteračko-guslarskim govorom narodnog pripovjedača – veli:

“Mili Bože čudnih li vremena, da budućnost nema sjaja/ Moj je narod savio ramena, a bio je hrabriji od zmaja / Mili bože apsurdnih vremena, kako li se nositi sa time / sad Partija opet pravdu dijeli/ a Hrvatsku nisu htjeli…”

Ima prodaje

I eto Thompsona na starom izvoru s kojeg, za njega, uzbrdo do zvijezda i “ojrića” vodi samo jedan putić. Onaj popločan nacionalnim frustracijama, kilavom vlašću, gospodarskom bijedom, razočaranjem bijednika iz kladionica, ljutim desničarenjem i domoljubljem u “light” varijanti zbog kojeg će se – nemojte u to sumnjati – Thompson iznova vinuti u estradno-političke visine. Šišmiši i vrane, nisu mu nikakva smetnja.

Dapače, u usporedbi sa svime što oko nje gmiže, čak i kokoš leti previsoko. Ili, kako to kaže Dubioza kolektiv: “Na plakatu osmijeh, a u džepu figa / uvijek stare face od kojih ti se riga/ Jer ljevica se ponavlja k’o pokvarena traka / A desnica još samo za onaniju je šaka.“ Jašta!

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *