TITO I MI – Nosači štafete u godinama nakon „bele ljubičice“

TITO I MI – Nosači štafete u godinama nakon „bele ljubičice“

26 maja 2013

Tito_GrobBajka je, ipak, trajala predugo, čitavih 35 godina vladavine (i još koje godišnje doba pride) dok ona narodna “o pokojniku sve najlepše” nije izgubila smisao. Odnosno, dok se narodi i narodnosti, radnici i seljaci, radni narod, građani i poštena inteligencija nisu okrenuli svako svom grbu i svojoj zastavi i odbacili zagorski Kumrovec kao svetilište i kolevku nekada zajedničke zemlje. U tom smislu, odricali su se i najvećeg sina svog i ostalih naroda koji su pod njegovom šapkom tri i po decenije bajkovito verovali da je, zahvaljujući poljupcu, princ nastao od žabe. Bilo je potrebno da prođe više decenija ne bi li postalo jasno da princa nikada nije ni bilo, a da je žaba vodozemac bez krune. Kao što je jasno da ni kolevka rasparčane zemlje nije bila u hrvatskom Zagorju. Bila je u Jajcu. Ili tu negde iznad njega. U Bihaću. Tako, bar, kažu zemljopisne karte.

Posle 33 godine od smrti, na ime Josipa Broza već se hvata korozija. Da ga rđa sasvim ne nagrize svedoči i jedan dugometražni dokumentarni film “Tito bez maske” (proizvodnja 2010. godina) iz kog saznajemo da – uprkos hortikulturnim pokušajima koji o njemu govore kao beloj i plavoj ljubičici – Tito i nije bio neka cvećka: na dušu mu se stavlja više stotina pobijenih vojnika i civila koji su, bežeći od odmazde, skončali negde u šumama Slovenije kada je već i Hitler digao ruke od pokoravanja sveta, dužući ruku na sebe; u eri zahlađenja ljubavi sa Staljinom, nekadašnje saborce i partijske drugove, zbog slušanja programa “Radio Moskve”, slao je na dugogodišnje prinudno letovanje u radnim logorima na Golom otoku i Grguru, odakle se mnogi nikada nisu vratili; Jevreje je nepovratno poslao u njihovu postojbinu, prethodno im naloživši da potpišu dobrovoljno izgnanstvo i odricanje od svega stečenog u Jugoslaviji; bio je prijatelj svetskih protuva, ološa, gangstera, terorista, komunističkih i afričkih diktatora, i ljudoždera. Zapravo, film nam nije rekao gotovo ništa novo, sve to znali smo i ranije, ali nismo smeli javno o tome, zbog straha od ljudoždera.

Jer, bilo je dovoljno servilnih u službi glancanja lika i dela da se rđa ne zapati, u smislu antikorozivnog društveno-političkog rada. Najčešće volenterskog i poltronskog. Kao što i danas još ima onih koje jugonostalgija trese kao Travoltu groznica subotnje večeri.

Takvi su se ovog 25. maja sjatili na sva, za njih, sveta mesta koja odišu titoizmom. U slavu nekadašnjeg Dana mladosti i desetina hiljada pretrčanih kilometara sa štafetom koja je nosila najlepše želje za divan dan, oni koji žive u prošlosti pohodili su rodnu kuću u Kumrovcu i njegov grob u Beogradu. Zamalo da održe slet na stadionu JNA. Na prvi pogled ništa neobično, osim što ih je ove godine bilo više no ranije. Takvi ne gledaju dokumentarce. Još žive u 70-im godinama prošlog veka kada su nemačkim markama kupovali konce za Vilerove goblene i letovali u Kuparima preko sindikata. Iznedrila je ta kupovina mnoštvo goblena s njegovim likom, uramljenih kod lokalnog stakloresca za gostinjsku sobu u kojoj se slavio neki od svetaca. Podrazumeva se, tajno. Partijska ateistička knjižica iz džepa pored revera, samo za tu priliku, pohranjivana je na sigurno, dok popa ne okadi trpezu i ikonu. A on ih sa zida, ispod maršalske kape, merka onim izvezenim goblenskim očima, neretko čudnih boja. Viler je drugarici vezilji uvalio nijansu konca koja ne ide uz njegove zenice.

E, takvi su ovog 25-og dana maja šetali od Kumrovca do Beograda, zavetovani maršalu da tu trasu čuvaju kao zenicu oka. Svog? Reklo bi se njegovog, onog koje sa goblena čkilji u svim bojama koje je Viler mogao da osmisli. Da su manje živeli u bajci o princu i žabi, da su odgledali pokoji dokumentarac, videli bi da je na poleđni goblena platno prepuno čvorova. Samo jedan od njih dovoljno je razvezati da se goblen raspara. Zauvek.

(Dejan Jeremić – Koreni)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *