TITO I MI – Nosači štafete u godinama nakon „bele ljubičice“
26 maja 2013Bajka je, ipak, trajala predugo, čitavih 35 godina vladavine (i još koje godišnje doba pride) dok ona narodna “o pokojniku sve najlepše” nije izgubila smisao. Odnosno, dok se narodi i narodnosti, radnici i seljaci, radni narod, građani i poštena inteligencija nisu okrenuli svako svom grbu i svojoj zastavi i odbacili zagorski Kumrovec kao svetilište i kolevku nekada zajedničke zemlje. U tom smislu, odricali su se i najvećeg sina svog i ostalih naroda koji su pod njegovom šapkom tri i po decenije bajkovito verovali da je, zahvaljujući poljupcu, princ nastao od žabe. Bilo je potrebno da prođe više decenija ne bi li postalo jasno da princa nikada nije ni bilo, a da je žaba vodozemac bez krune. Kao što je jasno da ni kolevka rasparčane zemlje nije bila u hrvatskom Zagorju. Bila je u Jajcu. Ili tu negde iznad njega. U Bihaću. Tako, bar, kažu zemljopisne karte.
Posle 33 godine od smrti, na ime Josipa Broza već se hvata korozija. Da ga rđa sasvim ne nagrize svedoči i jedan dugometražni dokumentarni film “Tito bez maske” (proizvodnja 2010. godina) iz kog saznajemo da – uprkos hortikulturnim pokušajima koji o njemu govore kao beloj i plavoj ljubičici – Tito i nije bio neka cvećka: na dušu mu se stavlja više stotina pobijenih vojnika i civila koji su, bežeći od odmazde, skončali negde u šumama Slovenije kada je već i Hitler digao ruke od pokoravanja sveta, dužući ruku na sebe; u eri zahlađenja ljubavi sa Staljinom, nekadašnje saborce i partijske drugove, zbog slušanja programa “Radio Moskve”, slao je na dugogodišnje prinudno letovanje u radnim logorima na Golom otoku i Grguru, odakle se mnogi nikada nisu vratili; Jevreje je nepovratno poslao u njihovu postojbinu, prethodno im naloživši da potpišu dobrovoljno izgnanstvo i odricanje od svega stečenog u Jugoslaviji; bio je prijatelj svetskih protuva, ološa, gangstera, terorista, komunističkih i afričkih diktatora, i ljudoždera. Zapravo, film nam nije rekao gotovo ništa novo, sve to znali smo i ranije, ali nismo smeli javno o tome, zbog straha od ljudoždera.
Jer, bilo je dovoljno servilnih u službi glancanja lika i dela da se rđa ne zapati, u smislu antikorozivnog društveno-političkog rada. Najčešće volenterskog i poltronskog. Kao što i danas još ima onih koje jugonostalgija trese kao Travoltu groznica subotnje večeri.
Takvi su se ovog 25. maja sjatili na sva, za njih, sveta mesta koja odišu titoizmom. U slavu nekadašnjeg Dana mladosti i desetina hiljada pretrčanih kilometara sa štafetom koja je nosila najlepše želje za divan dan, oni koji žive u prošlosti pohodili su rodnu kuću u Kumrovcu i njegov grob u Beogradu. Zamalo da održe slet na stadionu JNA. Na prvi pogled ništa neobično, osim što ih je ove godine bilo više no ranije. Takvi ne gledaju dokumentarce. Još žive u 70-im godinama prošlog veka kada su nemačkim markama kupovali konce za Vilerove goblene i letovali u Kuparima preko sindikata. Iznedrila je ta kupovina mnoštvo goblena s njegovim likom, uramljenih kod lokalnog stakloresca za gostinjsku sobu u kojoj se slavio neki od svetaca. Podrazumeva se, tajno. Partijska ateistička knjižica iz džepa pored revera, samo za tu priliku, pohranjivana je na sigurno, dok popa ne okadi trpezu i ikonu. A on ih sa zida, ispod maršalske kape, merka onim izvezenim goblenskim očima, neretko čudnih boja. Viler je drugarici vezilji uvalio nijansu konca koja ne ide uz njegove zenice.
E, takvi su ovog 25-og dana maja šetali od Kumrovca do Beograda, zavetovani maršalu da tu trasu čuvaju kao zenicu oka. Svog? Reklo bi se njegovog, onog koje sa goblena čkilji u svim bojama koje je Viler mogao da osmisli. Da su manje živeli u bajci o princu i žabi, da su odgledali pokoji dokumentarac, videli bi da je na poleđni goblena platno prepuno čvorova. Samo jedan od njih dovoljno je razvezati da se goblen raspara. Zauvek.
(Dejan Jeremić – Koreni)