Толета Караџића за министра!

Toleta Karadžića za ministra!

20 oktobra 2015

dusan-prorokovic 67zh5Piše: Dušan Proroković

Jednom kolegi, direktoru državnog instituta, predložio sam da kandiduje Tomislava Karadžića za ministra. Formalno, ima osnova. I fudbalom se bave neke naučne discipline. Ali o drugoj stvari je ovde reč.

Dok dekani, akademici i rukovodioci naučnih ustanova svake nedelje obijaju pragove ministarstava (bezuspešno), moleći za sredstva kojima će se obezbediti plate, štampanje naučnih časopisa, organizacija naučnih skupova ili putovanje istraživača na važne seminare u inostranstvo, dok se najavljuju otpuštanja učitelja, nastavnika i fakultetskih predavača, jer je budžet prazan, Tole Karadžić je iskoristio jednu, u rezultatskom i fudbalskom smislu nevažnu pobedu protiv Albanije, da zatraži od predsednika Vlade novac za izgradnju novog stadiona.

Procenio je da bi to koštalo oko 250 miliona. Evra. I premijer je pristao! Istina, kako su izvestile „Večernje novosti“, u međuvremenu je „broj“ spao na 150 miliona, ali uopšte ne treba sumnjati da će on rasti, kao u slučaju svih projekata.

Tole je uspeo što niko živi u Srbiji nije za poslednjih godinu dana. I to u nedelji kada je ministar Dušan Vujović potpisao sa regionalnim direktorom Svetske banke ugovor o novom kreditu za „unapređenje konkurentnosti i zapošljavanja u iznosu od 89,5 miliona evra“. Za „konkurentnost“ i „zapošljvanja“ nema, ali za stadion ima. Za pregovaračke sposobnosti, marketinško umeće i opšti utisak predsednika FSS kapa dole. I još treba dodati: zasad nekih većih reakcija u javnosti na ovo nije bilo. Ispade da se većina slaže.

Kao veliki ljubitelj fudbala, svakako ću podržati predlog da nam treba makar jedan pristojan stadion u Beogradu. Mesta na kojima se danas igraju utakmice su bili stadioni pre dvadeset godina. Danas su to ruine. Nije sporno ni da država pomogne na neki način. I to je u redu. Međutim, kao poreski obveznik se ne slažem da se to plaća iz našeg džepa. Pogotovo to ne može biti najavljenih 150 miliona evra (i više od toga, u svakom slučaju). U vremenu kada nema novca za škole i bolnice, kada su nam avioni ratnog vazduhoplovstva više po hangarima nego što lete, kada pojedini putevi po unutrašnjosti izgledaju kao u doba dahija, kada se smanjuju penzije i uvode porezi solidarnosti, davati toliki novac iz budžeta za fudbalski stadion je čista ludost (nije prejaka reč!).

Još je nekoliko problema vezanih za ovu inicijativu. Prvo, ovde se ne radi o „malim sportovima“, poput atletike, gimnastike ili streljaštva, već o fudbalu, koji je u razvijenim zemljama postao „nova privredna grana“. Tu se „vrte“ milijarde evra na godišnjem nivou. Na ovu temu su, između ostalih, dosta pisali Milan Tomić i Zoran Avramović.

Profita, i to popriličnog, ima i u Srbiji. Pitanje je samo kako se on raspodeljuje? Zašto bi onda to građani plaćali? Neka se fudbalski radnici u zemlji organizuju i neka postave sistem koji će donositi profit. Od profita mogu praviti stadion i za pola milijarde evra. To je onda isključivo njihova stvar.

Drugo, ni mnoge fudbalske velesile nemaju svoj „nacionalni stadion“. Nemaju ga Nemačka, Italija, Španija… Skupo je graditi objekat koji će služiti svrsi svega nekoliko puta godišnje, čak i za bogatije od nas. I treće, valja se podsetiti da Lacio i Roma dele stadion u Rimu, Milan i Inter u Milanu, kao i Sampdorija i Đenova. Zašto isto ne bi radili i Partizan i Crvena zvezda? Neka se reše imovinsko-pravni odnosi sa postojećim stadionima, isti prodaju, pa će biti dovoljno za izgradnju novog koji će deliti, i gde će igrati reprezentacija.

U sjajnoj knjizi „Balkan“, Miša Gleni opisuje kako su grandiozni objekti na našem poluostrvu građeni da bi se dostignuća država i naroda učinila većim nego što jesu. Najveći je spomenik rumunskom socijalizmu, Čaušeskuova „Kuća naroda“ u Bukureštu, sa 340.000 kvadratnih metara (druga po površini zgrada na svetu). Rumuni, inače, kubure sa novcem za njeno održavanje iako je to danas „Palata parlamenta“. Jednoglasni su da im treba nešto jeftinije, jednostavnije i funkcionalnije. Možda bi iz toga mogli nešto i da naučimo.

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *