Treba li Hrvatima lustracija?

Treba li Hrvatima lustracija?

16 novembra 2014

Zlatko GallPiše: Zlatko Gall

Ovih je dana u Splitu promovirana još jedna biografija bivšeg osuđivanog kriminalca koji je, nećemo ulaziti u detalje odgojnih mjera, u zatvoru vidio svog Boga. I postao gorljivi obraćenik. Pače, propovjednik ljubavi u Kristu.

Što je, naravno, dobra stvar jer umjesto asocijalnog „bad guya“ – a u konkretnom slučaju okorjelog rasista zloglasnog bjelačkog suprematističkog National Fronta kao britanskog pandana američkih KKK ili White Power organizacija – dobili smo krotkog i pobožnog poslanika Kristova nauka. Mašala!

Utrka s Đavlom

Ništa čudno. Baš kao što nije čudno da je prevedena knjiga „Moja utrka s Đavlom“ objavljena kao izdanje Nakladničke kuće “Verbum” specijalizirane za katoličke teme. Katolička crkva – ili, bolje je reći, sve crkve – baš vole zabludjele ovčice privedene na pravi put.

Matematika je elementarna: em je jedna ovca više u pobožnom stadu, a i novopečeni jaganjci Božji – okrijepljeni svetim sakramentima i vjerodajnicama pravovjernosti – žestoko poput napaljenih jaraca trse se dokazati. Nerijetko zelotski obračunavajući se s vlastitom biografijom, ali i sa svakim mišljenjem i uvjerenjem drukčijim od svojih obraćeničkih.

Jer kako to veli narodna mudrost, uvijek je „poturica gori od Turčina“ baš kao što je svaki bivši pušač najgrlatiji borac protiv duhanskog dima, a „dama lakog morala“ izvedena na „pravi put“ najžešći borac protiv amorala i predbračnog ili izvanbračnog humpa-cumpanja u krevetu.

Domaći obraćenici posve odgovaraju spomenutim slučajevima uklapajući se sto na sto u postojeće obrasce.

Osim u jednome: mahom ne dolaze iz kriminalnog miljea pokajanih i preobraćenih nasilnika, silovatelja, rasista, dilera i ubojica već iz redova političara. Pokušajte se sjetiti neke dirljive ispovijesti okorjelog kriminalca, svirepog ubojice iz koristoljublja a posebice osuđenog ratnog zločinca, koji je najprije skrušeno ispovjedio zločin, zatražio oprost – i od žrtava i od Boga – pa s krunicom u ruci počeo propovijedati ljubav.

Recimo, prema Srbima, židovima, crncima, pederima… Ništa vam ne pada na pamet. Naravno. Te naše junake crnih kronika, naime, pamtimo uglavnom po licima izbezumljenim od gnjeva nakon izricanja presude, kao „tough guys“ koji, unatoč lisičinama na rukama, pokazuju sucima srednji prst te uz psovke i prijetnje najavljuju osvetu. Ili se pak, u domoljubnoj ognjici, prikazuju nevinim žrtvama režima koji, eto, opet izjednačava žrtvu i agresora.

Od pljuvanja do prvog reda

Obraćenje je – izgleda – u ovoj zemlji samo privilegij političara. Bez obzira na to jesu li kao „hrvatski Mandela“ za dugih zatvorskih noći vidjeli Boga i doživjeli prosvjećenje odbacujući staru komunističku prošlost ili, pak, doživjevši pogibelj i preživjevši kliničku smrt, poslali stara ateistička uvjerenja dovraga shvativši da Boga ima te da je veoma dobro s njime – i Crkvom – biti u dobru.

Popis domaćih preobraćenika koji su negdašnje pljuvanje po Crkvi i oltaru zamijenili klečanjem i bojovništvom u prvim crkvenim redovima, stoga je podugačak. Nekome se, doduše, ukazao sam Svevišnji, nekome Djevica Marija ili kakav prigodni svetac, a nekima pak Tuđman ili Karamarko.

Svima im je, pak, zajedničko da su do točke konverzije došli kad im je dogorjelo do prstiju. Kad su im zaprijetili neugodni detalji iz političke biografije, kad je došlo „stani pani“ i valjalo brzo povući neke drastične poteze te pronaći najefikasniji deterdžent za pranje okaljanih ruku. A Crkva ih u sakristijama ima, koliko hoćeš.

Zašto, pokazuje i citat pozajmljen iz osvrta na knjigu bivšeg skinheada. Koja je, veli se, „moćno svjedočanstvo o tome da nas Bog ljubi onakve kakvi jesmo i da uz pomoć milosti svatko od nas može pronaći put do Njega“. Teško da bi ovako efektan alibi pronašao i najvještiji odvjetnik, no on, eto, funkcionira.

Naravno, baš ništa sporno nema u tvrdnji „griješili ste, pokajali se, priznali svoj grijeh i sad ste – čisti“ jer na njoj se temelje i ovozemaljski i oni „gore“ zakoni.

Sporan je samo „podtekst“ koji, unatoč onome „Bog nas ljubi onakve kakvi smo“, ostaje visjeti u zraku. A on glasi da je preobraćenik, pa bio on i zločinac, ako ne već vredniji ono svakako manje zlo od ateista i krivovjeraca koji su u životu samo radili dobro.

Kad taj neizgovoreni „podtekst“ prebacimo u polje hrvatske dnevne politike, eto nas odmah na onoj uvodnoj tvrdnji da Hrvatima ne treba lustracija. Crkva će vas ionako, prijeđete li s mračne strane Sile na „svjetlost slobode“, uz par Zdravomarija i Očenaša, rado prihvatiti u svoje okrilje. Baš kao HDZ i hrvatska desnica.

Presvlačenje dresova

Onako strastveno kako je prigrlila negdašnje okorjele komuniste poput Zdravka Tomca koji je, kako svjedoči u svojoj knjizi poučnog naslova „Obraćenje od komunista do vjernika“, bio jedan od viđenih „političkih teoretičara jugoslavenskoga oblika socijalizma“, istaknuti predavač na političkoj školi u Kumrovcu, partijski dužnosnik te bliski suradnik Jakova Blaževića.

Onako kako je „povijesni“ HDZ na koji se danas sve više i glasnije poziva Karamarko, 1990. posvojio sedamdesetak tisuća ex-komunista koji su se pridružili bivšim partijskim drugovima Tuđmanu, Šeksu, Luki Bebiću…

I zato je zazivanje lustracije – pa i pozivanje na svaku odgovornost za mrlje na biografiji i savjesti – čista sprdačina.

Vic kojim su ga učinili Crkvi tako mili preobraćenici koji su ranih devedesetih presvukli dres te – otkrivši istovremeno i Boga i Hrvate – uz blagoslov s oltara krenuli sa žestokim napadima na neprijatelje drugih političkih boja, na nevjernike i krivovjerce. Jer, kad je stado u pitanju, čak i najboljem pastiru dobro dođe imati pse.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *