Тренутак истине

Trenutak istine

17 septembra 2016

Dragomir Andjelkovic 3345

Piše: Dragomir Anđelković

Kada se analiziraju poruke upućene srpskom narodu od nacističkih okupatora tokom Drugog svetskog rata, uočava se stalno isticanje navodnog nemačkog prijateljstva prema Srbima. Oni su, kao, srpskom narodu želeli sve najbolje, a naša tragedija je proizašla iz toga što neke srpske „usijane“ glave – ma kom pokretu otpora pripadale – to nisu uviđale te su „dobronamerne“ nemačke snage primoravale da surovo kažnjavaju Srbe.

Svakome je danas jasno koliko je to bilo cinično. Međutim, zasigurno je bilo onih koji to nisu u punoj meri shvatali 1941. ili 1943. Donekle ih i razumem iako ne opravdavam. Jedno je dovijati se da se preživi i sačeka pogodna prilika za otvoreni otpor, a drugo duhovno se utopiti u okupaciono blato. No neki ljudi su u žudnji za mirom i kakvom-takvom egzistencijalnom sigurnošću prihvatali i to, tj. usvajali su pomenute zamene teza. Neka nasilnik tvrdi da je zlatan, a žrtva neka mu se izvini što je morao da je tuče. Samo da se nekako životari.

MALO JE MNOGO

Bilo je ne baš tako malo onih koji su tako mislili i pred srpske ustanke početkom 19. veka. Međutim, nekako zaboravljamo da je i danas tako, i to od tzv. običnog građanstva do nekih pripadnika političke kaste. Setimo se samo zaklinjanja u prijateljstvo sa onim zapadnim silama koje su srpski nacionalni prostor tokom 90-tih godina raskomadali na isti način kao što su to uradili nacisti i Osmanlije. Da budemo pošteni: moramo nekad, kupujući vreme, da se pretvaramo nazivajući one koji nam zlo čine „partnerima“, ali veličati NATO, vašingtonsku ili berlinsku politiku – ipak je nešto drugo. Mnogo je.

Da se političari iz redova sadašnje evroatlantske elite prema nama odnose kao nemački agresori iz prošlih vremena, ovih dana nas je podsetio Mihael Rot. Taj visoki funkcioner nemačkog ministarstva spoljnih poslova poručio nam je da je Nemačka na našoj strani. Berlin nam je navodno prijatelj, rad je da nas uključi u svoje EU društvo, a od nas se „samo“ traži „par sitnica“. Da se odreknemo Kosova, dignemo ruke od Republike Srpske i okrenemo protiv Rusije. Ribentrop, nacistički ministar spoljnih poslova, bio bi ponosan. Možda ni on ne bi bio toliko drzak da baš toliko zatraži kako bi osigurali nemačko „prijateljstvo“.

Otužno, ali tako je. Bar je dobro što su naši zapadni „prijatelji“ izgubili kompas. Mnogo opasnije bi bilo da stalno deluju sofistikovano. Ovako, kada nam poručuju da treba da volimo NATO kao oči svoje a Kosovo – i svaki drugi komad srpske zemlje koji nam zatraže – bespogovorno žrtvujemo zarad njihove „ljubavi“, ipak revoltiraju gro građana Srbije. Zaboravljaju da većina njih nije prihvatala ni da su nacistički okupatori ono što su tvrdili, makar zbog toga reskirali da izgubi glavu. A danas ipak Nemci ne mogu da nas streljaju kao što su činili njihovi sa našim dedovima.

ŽABA ĆE DA ISKOČI

Da nas obrađuju po principu „kuvanja žabe“, možda bi nas posle nekog vremena i skuvali da to i ne primetimo. Ovako, prevagnuće nacionalni ponos. Nateraće nas da iskočimo iz vode koja se sukcesivno zagreva, ali još nije iz nas izvukla svu snagu. Bar se nadam da će tako biti. Nemci su izgubili nerve zbog referenduma u Srpskoj, odnosno što nisu uspeli da prisile Beograd da oštro krene na Banjaluku. Srpske prestonice imaju različite pristupe, ali isti cilj: očuvanje RS. Kada se to nadoveže na odbijanje da se distanciramo od Rusije, došlo je do toga da Nemci skinu masku i pokažu lice koje smo dobro upoznali već 1914. Agresivno prete i optužuju nas da smo krivi za komplikovanje međusobnih odnosa zbog toga što nećemo da im damo sve što traže.

Stvari postaju ogoljene, i, kao što sam rekao, to je dobro. Da se zna šta je belo, a šta crno. Ali, kada to kažem, polazim od uverenja da će Beograd istrajati bez obzira na nekada prekomerno popustljivu retoriku, te direktno ili indirektno neće učiniti ono što je od nas zatražio Rot. Štaviše, da ćemo u što kraćem roku sa Rusijom finalizovati važne aranžmane o kojima se dugo priča (od odbrambene do ekonomske sfere). Svet se drastično menja i Srbija hitno mora da povuče poteze kojima će ojačati svoje kapacitete za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. Ljutili se Nemci zbog toga ili ne. Srbija je dužna da štiti interese svojih građana i srpskog naroda u celini, a nije joj misija da ispunjava hirove Berlina. Nekada i to mora da čini da bi izbegla gore posledice, ali neke crvene linije ne smeju da se pređu. Sada se od nas baš to traži, a odgovor bi morao da bude suprotan, početak energičnog izvlačenja iz vruće vode u kojoj se nalazimo.

Predstojeća poseta Medvedeva Srbiji i obostrano korisni aranžmani koji će nam od strane Moskve biti ponuđeni odlična su prilika za to. Zato su Nemci histerični, a oficijelni Beograd je dužan da bude odlučan. U protivnom, Rot i njemu slični će trijumfovati iako ih sada naizgled odbijemo. Oklevanjem propustićemo šanse i na kraju bićemo skuvani, bez obzira na to što ćemo neko vreme nastaviti da dosipamo pomalo hladne vode u geopolitički lonac u koji smo ubačeni.

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *