Тресао се Јерусалим, родио се миш

Tresao se Jerusalim, rodio se miš

16 decembra 2017

Piše: Siniša Ljepojević

Odluka predsednika Donalda Trampa da Vašington prizna Jerusalim kao glavni grad Izraela ništa bitnije ne menja na Bliskom istoku, pa su burna reagovanja širom sveta, uključujući i nasilne demonstracije, deo orkestrirane kampanje kako bi se prikrila stvarna pozadina te Trampove odluke i dao joj se veći značaj od onoga koji ona stvarno ima. Kada se razgrne bes i potisnu brojne medijske analize sa gotovo identičnim ocenama, onda se pokaže da je Trampova odluka pre svega pokušaj kupovanja vremena u, kako izgleda, nezaustavljivom procesu smanjenja, ponegde čak i gubitka, američkog uticaja na Bliskom istoku.

Predsednik Tramp je ustvari učinio izvršnim zakon koji je američki Kongres doneo još 1995. godine, što nije učinio ni jedan njegov prethodnik, ali, treba podsetiti, to je bilo i Trampovo predizborno obećanje. Ali, kada se pažljivije pogleda saopštenje Bele kuće o priznanju Jerusalima, onda se dobija drugačija slika od one medijski predstavljene javnosti i postaje uočljivo da u tom priznanju nema ničega novog. Prvo, kako je jasno rečeno u saopštenju, Amerika ne odustaje od mirovnog rešenja izraelsko-palestinskog sukoba, i to onog koje će biti „prihvatljivo za obe strane”. I, prema Trampu, Amerika se ovom odlukom „ne opredeljuje za konačno rešenje, uključujući i granice suverenog Izraela u Jerusalimu”.

OTVARA SE PROSTOR ZA RUSIJU

Poruka je jasna – o granicama u Jerusalimu tek bi trebalo da budu pregovarano. U prevodu na stvarni jezik, predsednik Tramp ne tvrdi da Amerika priznaje celi Jerusalim kao deo Izraela i kao glavni grad je priznala samo Zapadni Jerusalim. Taj deo Jerusalima je odavno generalno i u svetskoj i arapskoj javnosti prihvaćen kao deo Izraela i na neki način kao njegov glavni grad. Drugim rečima, nema ništa suštinski novo u Trampovoj odluci. U tom svetlu trebalo bi podsetiti da je Ministarstvo spoljnih poslova Rusije još u aprilu ove godine saopštilo da Moskva vidi Zapadni Jerusalim kao glavni grad Izraela, a da Istočni Jerusalim tretira kao metropolu buduće Palestinske države. To je upravo ono o čemu govori Trampovo saopštenje, doduše na drugačiji način.

Ali ipak se nešto desilo. U delu arapske javnosti i iznad svega među Palestincima još više je pojačan otpor prema Americi, pa će Vašingtonu sada biti mnogo teže da se predstavi kao inicijator nastavka mirovnih pregovora između Izraela i Palestinaca. I ponovo se na Bliskom istoku otvara prostor za Rusiju, koja ima dobre odnose i sa Izraelom i sa Palestincima. Iza javne scene su, na inicijativu Rusije, prvi koraci o nastavku mirovnih pregovora već učinjeni.

Ako nema ništa bitnije novo, zašto je onda predsednik Tramp baš sad doneo tu odluku bez obzira što je ona bila deo njegovih predizbornih obećanja. U gubitku presudnog uticaja na Bliskom istoku Amerika očigledno pribegava starom metodu izazivanja napetosti i generisanja krize jer se veruje da samo u haosu i konfrontaciji ona može da ostane prisutna i bude deo „velike igre”. Ali, utisak je, i taj najnoviji manevar Bele kuće je iznuđen i neće imati željenog efekta, došao je pomalo prekasno. Čak je i preseljenje Američke ambasade iz Tel Aviva u Jerusalim na dugom štapu, biće potrebne godine dok se to desi.

PUTINOVI POTEZI NA BLISKOM ISTOKU

Najbolju sliku stvarnog stanja i ovaj puta daje ono šta se stvarno događa. Naime, pošto je predsednik Tramp obznanio svoju odluku o Jerusalimu, na Bliskom istoku je boravio predsednik Rusije Vladimir Putin. On je u jednom danu posetio tri zemlje. Prvo je bio u Siriji, gde je objavio da se deo ruskih snaga povlači iz te zemlje jer je ključna faza rata protiv islamskih ekstremista i takozvane Islamske države završena i sada predstoji politički i diplomatski proces. Potom je otišao u Egipat, ne samo najveću nego i u mnogo čemu ključnu zemlju Bliskog istoka, gde je potvrđeno nekoliko važnih sporazuma. Među njima je i dogovor da Rusija može da koristi i vojne baze Egipta, a verovatna je izgradnja i jedne zasebne ruske baze. Trebalo bi pri tom podsetiti da je pre nekoliko dana južni sused Egipta Sudan ponudio Rusiji da izgradi vojnu bazu u toj zemlji na obali Crvenog mora. Potvrđen je i dogovor o gradnji nuklearne elektrane, što je u kodiranom jeziku znak da bi Egipat, uz rusku podršku, za koju godinu mogao da postane nova nuklearna sila. Takođe, usaglašeno je delovanje u Libiji, gde Egipat i Rusija sve više imaju presudan uticaj.

Potom je ruski predsednik otputovao u Tursku. Turski predsednik Erdogan i Putin su poslednjih meseci među svetskim liderima najčešći sagovornici. Naspram tako važne diplomatsko-strateške misije ruskog predsednika Vašington je ponudio samo simboličku odluku o „priznanju Jerusalima”, i to na osnovu zakona iz 1995. godine. Misija predsednika Putina i odluka Bele kuće su jasan znak stvarnih odnosa i uticaja na Bliskom istoku. Sve ostalo su manipulacije, uključujući i „priznanje Jerusalima” i reakcije na tu odluku. Jer, kako je primetila nemačka kancelarka Angela Merkel, Bliski istok i Sirija su pokazali da je „Rusija sila koja je u stanju da formira svetski poredak i ona to i čini”.

Jedinog koga nema u tom novom međunarodnom ambijentu na Bliskom istoku je Evropa unija. EU, a sa njom i Evropa, su u tom u ovom trenutku gotovo ključnom delu sveta potpuno marginalizovani i na neki način su među međunarodnim činiocima najveći gubitnici. EU je u ranijoj međunarodnoj podeli rada dobila u zadatak da finansira budžet Palestinskih vlasti, i na tome je njena uloga i zaustavljena, a javno je svedena na nejasne komentare onoga šta drugi rade.

(Standard)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. goran says:

    Tresao se pacov, rodio se Jerusalim.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *