Trojka u domovinskom mraku

Trojka u domovinskom mraku

26 marta 2014

Zlatko GallPiše: Zlatko Gall

Što povezuje Ružu Tomašić, Ivicu Mudrinića i Charlesa Billicha? Možda politička uvjerenja, izražen poslovni nerv ili likovna nagnuća? Ili, pak, ozbiljna svjetska karijera s kojom su, kao s poputbinom, stigli na privremeni ili trajni boravak u domovinu? Spremni, u patriotskoj ognjici koja se rasplamsala već nakon prvog zova predsjednika Tuđmana i HDZ-a, samoprijegorno na oltar napaćene domovine položiti sva svoja znanja, patente, umjetnine, vještine i sposobnosti…

Ili ih možda ipak samo povezuje duboko uvjerenje da se, za razliku od bijeloga svijeta, u Hrvatskoj kao zemlji “niskih vrhunaca” njihova promućurnost, vizionarstvo ili “genijalnost”, mogu baš lijepo oploditi.

Recimo, gospođa Ruža Tomašić. Današnja solidno potkožena euroskeptična europarlamentarka, koja se u Strasbourgu za ciglih tri-četiri tisuće eura neto bori za “našu stvar“, u Kanadi je imala ozbiljnu karijeru. Da se sebično othrvala domoljubnom zovu, i danas bi zacijelo u pristaloj policijskoj uniformi, opasana koltom i jašući ulaštenog “Harley Davidsona” (baš kao na promidžbenim stranačkim fotkama) lovila pijane vozače po “highwayima” Ontarija, a u slobodno vrijeme pred kamerama izvodila vratolomije.

I umjesto da se kao vješta kaskaderka obračunava s alienima i opet druži s Mulderom i Scully na nekim novim epizodama “X-filesa”, gospođa Tomašić se upustila u ljuti boj za narod svoj. Ne bi li ga ne samo oslobodila dilerske pošasti već privela pravome putu: bogobojažljivom katolibanstvu u kojem će žena, majka i Hrvatica – osim ako nije heroina desnice – stajati “kuco” doma uz djecu, štednjak i pletivo.

Krateći duge zimske noći, kad ionako pošteni svijet ne gleda gadarije na televiziji, ručnim radom i vezom. Wiehlerovi gobleni, naravno, ne dolaze u obzir kad imamo tako lijepih hrvatskih predložaka.

Recimo, Juru & Bobana u nadnaravnoj veličini za iznad kantunala ili, pak, ukrasne kuhinjske krpe na kojima se umjesto onog otrcanog “kuharice manje zbori…” lijepo može poentirati i pučkim stihovima “ide pruga preko Perkovića i pozdravlja Antu Pavelića”. Onog istog Antu koji je, veli gospođa Ruža, bio manji zločinac od masovnog ubojice i diktatora Tita, a kojeg, također veli, hrvatska emigracija ima pravo veličati kol’ko hoće. Baš kao i klicati “za dom spremni” i umjesto “dobar dan” zazivati “ŽAP”.

Sunce tuđeg neba

I sad mi nešto nije jasno… Ako i pored toliko samoprijegornog rada i muke gospođa Tomašić nije uspjela domovinskom življu i njihovim političkim elitama utuviti u glavu da bi Kumrovac trebalo zaorati poput Kartage, iz Ustava ukloniti mrski ZAVNOH, zabraniti pobačaj, a Crkvi i kleru – o kojima je, uzgred, Ante Starčević čijim se imenom kiti gospođina strančica napisao mnoge “tople riječi” – dati daleko veću ulogu, kojeg se vraga još jednom ne “izmjesti”.

Recimo, tamo gdje Pavelićevi spomen-domovi nisu zabranjeni, gdje se pozdravlja “starim hrvatskim pozdravima”, na svinjama šara Titovo ime, a 10. travnja slavi kao obiteljski blagdan. Zašto? Možda samo zbog činjenice da se s takvim stavovima ne može ostvariti probitak, već samo još dublje ukopati na luzerskoj društvenoj margini. Čak i ako si vraški smjela kaskaderka i policajka od formata.

I Ivica Mudrinić, baš kao i gospođa Tomašić, nije odolio pozivu predsjednika Tuđmana i HDZ-a da kanadsku adresu zamijeni onom hrvatskom. No, nije on došao praznih ruku kao gologuzi pizza-majstori, ćevabdžije iz Balkan-grillova i emigrantska sitnež s dna kace. Kaj god?

On je u Lijepu našu stigao s brojnom obitelji i impresivnim životopisom koji, među ostalim, veli da je nakon rada u Motoroli još 1985. osnovao vlastitu tvrtku MX Engineering INC, a u Hrvatsku se vratio “nakon velikih uspjeha u inozemstvu”.

Ostalo je – legenda dostojna kakve bajkovite fikcijske priče o uspjehu. Baš kao što su se čistom fikcijom pokazali i “značajni” patenti koje je nesebični Mudrinić darovao Hrvatskoj a zauzvrat dobio samo “siću”: golemu stančugu vrijednu pola milijuna maraka koju je otkupio za cijenu automobila srednje klase, te, što je mnogo lukrativnije, prigodu da mu Hrvatski telekom – kojeg je kao ministar uspješno vodio u privatizaciju – postane nešto kao prćija.

Naravno, Ruža Tomašić i Ivica Mudrinić nisu isti, ali su lice i naličje iste kovanice skovane u devedesetima. Možda čak i dva najočitija primjera kako su se gologuzi “alieni”, glasno proklinjući raju koja je – umjesto da se u emigraciji bori za hrvatsku stvar – crnčila gradeći mrsku socijalističku republiku, dobro naplatili za svoje stvarno ili hinjeno emigrantstvo, turbohrvatstvo i državotvorne “zasluge”. Nije to baš svima uspjelo što, eto, u priču uvodi i trećeg protagonista: Charlesa Billicha.

Kičist iz dijaspore

O njemu sam pisao još 1997. u pokojnom Feral Tribuneu, a onda višekratno i u Slobodnoj Dalmaciji držeći ga – kao i cjelokupna likovna kritika – “molerom”, a ne značajnim svjetskim umjetnikom kakvim se u domovini predstavljao. Billich je, naime, bio i ostao ordinarni kičist iz dijaspore odlučan da u domovini, kada to nije mogao u bijelome svijetu, stekne, ako ne baš para, barem mrvu “likovnjačkog ugleda”.

Naime, australska ga je likovna scena odavno pročitala tvrdeći da “do Billicha ne drže ozbiljni likovni kritičari, no popularan je kod onog tipa publike koja ne zna mnogo o umjetnosti, ali nađe što joj se sviđa”. Srećom, njegovu priču i velebne umjetničke projekte “donacije” nitko ozbiljan nije popušio.

Baš nitko? Rekoh, nitko ozbiljan jer Zoran Milanović, koji je na svojoj redikuloznoj australsko/novozelandskoj turneji Billichu prošlog tjedna hodočastio u atelje, to sasvim sigurno nije. No to je ipak neka posve druga – ali jednako tužna – priča.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *