TUĐMAN ZA „OLUJU“ ČEKAO SAGLASNOST BELE KUĆE: Nerazjašnjena pitanja oko vojne operacije na Krajiške Srbe

Tweet

JEDAN od najvećih zagovaratelja teze o snažnim i nepomirljivijim podjelama i antagonizmima na relaciji Glavni stožer (štab) OS RH – MORH (ministarstvo odbrane) za vrijeme Oluje danas je umirovljeni general HV Rahim Ademi, koji je u operaciji Oluja bio načelnik stožera (štaba) Zbornog područja Split te je u toj ulozi bio jedan od najbližih suradnika zapovjednika ZP Split generala Ante Gotovine.

Takvo je svoje viđenje Oluje Ademi iznio i u svojoj memoarskoj knjizi Samo istina. Ratni dnevnik generala Hrvatske vojske, objavljene, u izdanju zagrebačkoga Večernjeg lista, 2021. – i to čak u tolikoj mjeri da sasvim otvoreno piše i o, praktički, dvjema paralelnim linijama zapovijedanja u Hrvatskoj vojsci, u tom smislu da je formalno zapovijedanje išlo preko načelnika Glavnog stožera (štaba) OS RH (najprije generala Bobetka, a kasnije, u vrijeme Oluje, generala Červenka), dok je u stvarnosti, posebice kada je riječ o Zbornom području Split, zapovijedanje išlo linijom Šušak – Gotovina (naravno, uz prethodno „aminovanje“ predsjednika Tuđmana).

Također je vidljivo da Rahim Ademi u svojoj memoarskoj knjizi favorizira jedno posebno kodno ime za operaciju Oluja, koje glasi Kozjak-95, a koje je uoči i za vrijeme Oluje doista bilo u uporabi u zoni odgovornosti Zbornog područja Split. Iz Ademijeve se knjige čak može izvući zaključak da je on osobno izmislio taj kodni naziv, o čemu su mi, uostalom, posvjedočili i neki njegovi nekadašnji suborci, iz Zbornog područja Split.

KODNO IME ime Kozjak-95, kao sinonim za operaciju Oluja, imalo je svoju realnu specifičnu težinu, a to nam pokazuje i izvještaj o uporabi toponištva u Oluji, što ga je brigadni general u mirovini Marko Rajčić načinio za hrvatsku Vladu 29. siječnja (januara) 2009. (za vrijeme suđenja hrvatskim generalima u Hagu). Naziv toga dokumenta (što mi ga je on, u obliku faksimila, ustupio za potrebe ovoga serijala) glasi: Rekonstrukcija djelovanja topništva ZP Split-Hrvatskih snaga u napadnoj operaciji „OLUJA“ („Kozjak 95“).

Od ostalih spornih i nerazjašnjenih pitanja o Oluji izvojio bih još sljedeća.

Prvo, u čemu je pravi smisao termina „diplomatska Oluja“ u odnosu na stvarnu operaciju Oluja, kakvu mi poznajemo, sintagme koju je 2022. promovirao ministar vanjskih poslova RH u vrijeme Oluje Mate Granić u svojoj istoimenoj knjizi i TV-serijalu?

Drugo, jesu li Amerikanci – i ako jesu, u kojoj točno mjeri – dali državno-političkom vrhu RH i predsjedniku Franji Tuđmanu zeleno svjetlo za Oluju? Ili bi takva tvrdnja ipak bila pretjerana?

I treće, kako to da su se, ako već ne u samoj Oluji, a ono neposredno nakon te operacije, ipak dogodili teški zločini nad Srbima u Hrvatskoj, a u planu Oluje je sve bilo postavljeno i zamišljeno tako – o čemu mi je posebno svjedočio admiral Davor Domazet-Lošo – da se oni ne dogode? (Doduše, broj stradalih Srba u Oluji nije bio ni izdaleka onoliki koliko se to, u jesen 1993., navodilo u britanskim projekcijama o kojima mi je Domazet-Lošo svjedočio)

* * * * * * * * * *

Oprečna tumačenja događaja u avgustu 1995. godine

O NEKIM OD TIH i danas vrlo aktualnih pitanja, porazgovarao sam, u danima završnog prikupljanja i sistematiziranja građe za ovaj serijal, 28. i 29. lipnja (juna) 2024., s bivšim ministrom vanjskih poslova i veleposlanikom RH Miomirom Žužulom, koji je uoči i za vrijeme Oluje, pored toga što je bio hrvatski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima u Ženevi, bio i posebni izaslanik predsjednika Tuđmana tijekom pregovora s Kontaktnom grupom (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i SAD) kao i drugim predstavnicima međunarodne zajednice te je održavao vrlo važne kontakte s Vašingtonom, posebice u danima koji su neposredno prethodili Oluji.

– Imao sam – rekao mi je M. Žužul – ured u Zagrebu s četvero zaposlenih i referirao izravno predsjedniku Tuđmanu. U tom svojstvu sam u vremenu prije Oluje putovao nekoliko puta po Tuđmanovu nalogu u Vašington. Drugog i 3. kolovoza (avgusta) 1995. imao sam sastanke u State Departmentu, Ministarstvu obrane SAD i u Bijeloj kući!

Žužula sam na početku naše komunikacije upoznao s činjenicom da se, pa i u razgovorima sa mnom vezanim za ovaj serijal, neki od ključnih (u političkom smislu riječi) protagonista Oluje bitno razilaze u interpretacijama onoga što se uoči i za vrijeme Oluje stvarno dogodilo. Kao ilustraciju, naveo sam mu sasvim oprečna tumačenja geneze hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi 3. kolovoza (avgusta) 1995. od strane Vesne Škare-Ožbolt i Mate Granića – a ta je, ženevska epizoda bila u samome središtu zapleta ove naše dugometražne priče, koju smo ispričali u prva nastavka ovoga serijala.
Žužul mi je na to moje uvodno pitanje ovako odgovorio:

– SVU KONTROLU zbivanja i određivanja, i vojnog i diplomatskog, u tom trenutku vodio je predsjednik Tuđman. U vojnom smislu, on se oslanjao na ministra Šuška i operativno na generala Gotovinu. Ostale (Z. Červenka, P. Stipetića, D. Domazeta-Lošu i još par njih) uključivao je u mjeri u kojoj je on odredio i nitko nije bio u potpunosti informiran. Generali Janko Bobetko i Anton Tus bili su već umirovljeni i u tom trenutku više nisu bili aktivno uključeni. A što se diplomatskog dijela tiče, i njega je vodio izravno Predsjednik. Ministarstvo vanjskih poslova bilo je marginalno uključeno, a Mate Granić, opet, u mjeri u kojoj je to odredio predsjednik.

Miomir Žužul mi je tome još dodao da je – citiram ga – „vrijeme prije Oluje Mate Granić bio na nekom putovanju“. To me, moram priznati, pomalo zbunilo, nije mi u prvi mah bilo jasno o kakvom je to putovanju mogla biti riječ. No onda sam u Granićevoj knjizi Diplomatska Oluja (Zagreb, 2022.), na str. 100 i 101, pročitao da je on „taj vikend proveo (…) s obitelji u Baškoj Vodi“. Sintagma „taj vikend“ odnosila se – lako se to može procijeniti po smislu rečenice – na zadnji vikend uoči Oluje, tj. na 29. srpnja (jula) 1995. (subota) i 30. srpnja (jula) 1995. (nedjelja). S time da Granić u svojoj knjizi piše da je u Baškoj Vodi bio i u prvoj polovici ponedjeljka 31. srpnja (jula) 1995., tj. na dan održavanja Brijunskoga sastanka, kada ga je, upravo u stanci sastanka na Brijunima, nazvao predsjednik Tuđman, u namjeri da se s njim, kao ministrom vanjskih poslova, posavjetuje oko nekih aktualnih pitanja vezanih za Oluju (ponajprije oko toga kakve bi mogle biti reakcije međunarodne zajednice ako se Hrvatska doista odluči za tu vojnu operaciju).

* * * * * * * * * *

Prećutna saglasnost Bila Klintona za hrvatske akcije

NA MOJE SLJEDEĆE pitanje: „Kad je predsjednik RH Franjo Tuđman donio odluku o Oluji i kakva su bila njegova predviđanja o uspjehu te vojne akcije?“ – Miomir Žužul mi je odgovorio:

– Vrlo je teško reći kada je Tuđman donio definitivnu odluku o Oluji. Ta je odluka sazrijevala još od druge polovice 1994., otkako je postalo jasno da preko različitih misija Ujedinjenih naroda (Žužul je ovdje mislio na UNPROFOR i UNKRO – op. aut.) nećemo moći vratiti okupirane teritorije. Tuđman je u pravilu imao običaj – suprotno sada dominantnoj percepciji! – razgovarati o većini važnih pitanja s većim brojem osoba iz različitih područja i saslušati njihova mišljenja. Odluke je nakon takvih razgovora u pravilu donosio sam, a moj je dojam da je u vezi s Olujom, kao što rekoh, razgovarao s mnogima, no u pravom smislu riječi konzultirao se samo s ministrom Šuškom.

O TUĐMANOVOM predviđanjima uoči Oluje M. Žužul mi je rekao:

– Tuđman je bio uvjeren da ćemo Oluju obaviti brzo i efikasno, ali mu je bilo strašno bitno ne ugroziti odnose sa SAD, i to iz tri razloga. Prvo, općenito je vjerovao da su za budućnost RH važni odnosi s međunarodnom zajednicom, a to znači prvenstveno sa SAD.

Predah na putu u neizvesnost

Drugo, mi smo u tom trenutku imali dobre odnose s administracijom američkoga predsjednika Bila Klintona i potpredsjednika SAD Ala Gora, čak i prešutnu, a ponekad i eksplicitnu, podršku u operacijama prije Oluje. Tu bih prije svega spomenuo dolazak MPRI u Hrvatsku uz odobrenje administracije SAD, kao i sastanak u Londonu prije Splitskog sporazuma od 22. srpnja (jula) 1995. (Mala napomena: MPRI je američka tvrtka koju su osnovali američki ratni veterani, a koja je u vojnoj bazi za obuku u Šepurinama kod Zadra, osnovanoj 17. travnja (aprila) 1994, obučavala dočasnike HV-a s odobrenjem američkoga State Departmentu- op. aut.)

A KAO TREĆI – kako je istaknuo: najvažniji – razlog zašto Tuđman nije htio dovesti u pitanje dobre odnose RH sa SAD, M. Žužul je naveo:

– Tuđman je bio uvjeren u oslobađanje Knina, ali je bio krajnje oprezan glede vojnog rješenja Istočne Slavonije – a mi smo na sastanku u Kopenhagenu s Al Gorom načelno bili dogovorili model mirne reintegracije Podunavlja, tj. Istočne Slavonije, koji je i proveden prema tom dogovoru. I Tuđman to naprosto nije htio dovesti pitanje. U vezi s time, svrha mojega putovanja u Sjedinjene Američke Države neposredno prije Oluje (2. i 3. kolovoza, avgusta, 1995. – op. aut.) bila je obavijestiti ih da krećemo u Oluju i, po mogućnosti, dobiti podršku – što smo i uspjeli!

* * * * * * * * * *

Napad na Knin Amerikanci prihvatili kao činjenicu

U SISTEMATIZIRANJU građe za ovaj serijal, 28. i 29. lipnja (juna) 2024., bivši ministar vanjskih poslova i veleposlanik RH, Miomir Žužul mi je ovdje posebno napomenuo:

– Dokaz ovome što govorim jest da se sjednica VONS od 3. kolovoza (avgusta) 1995. (s početkom u 18 sati – op. aut.), na kojoj je formalizirana odluka o Oluji, održala čim sam se ja vratio iz SAD i izvijestio Predsjednika o razgovorima u Vašingtonu. Uostalom, na VONS sam prvo govorio ja. Ovo je sve lako provjerljivo i vidljivo iz već objavljenih transkripata, a ja to ne iznosim radi isticanja vlastite uloge, bio sam samo diplomatski izvršitelj po nalozima Predsjednika.

„Oluja“ je izazvala novu seobu Srba na kraju dvadesetog veka

To se Žužulovo tumačenje, moram ovdje istaknuti, u potpunosti slaže s interpretacijom Mate Granića, koji mi je, u našem razgovoru 4. lipnja (juna) 2024., rekao da su na sjednici VONS od 3. kolovoza (avgusta) 1995. istupila trojica glavnih diskutanata – Miomir Žužul kao prvi, on, Mate Granić kao drugi, i predsjednik Vlade RH Nikica Valentić kao treći – te da su sva trojica jednodušno podržala Tuđmanov prijedlog o pokretanju operacije Oluja.

Zamolio sam na kraju Miomira Žužula da mi objasni, odnosno komparira, odluku o Oluji donesenoj na Brijunskom sastanku 31. srpnja (jula) 1995. s odlukom VONS od 3. kolovoza (avgusta) 1995. Rekao mi je:

– BITNA JE RAZLIKA u tome što se na Brijunima razgovaralo samo o vojnim aspektima akcije, a na VONS o svima. Na VONS su sudjelovali i članovi Vlade RH i svi bitni politički akteri u državi. Svi su se po Tuđmanovu prijedlogu morali eksplicitno izjasniti. Inače, na Brijunima su se održala dva vojno pripremna sastanka, od kojih je važniji onaj od 31. srpnja (jula) 1995. Haško tužiteljstvo je pokušalo dokazati da je tada, na Brijunima, i formalno donesena odluka, no to doista nije točno i taj dio optužbe je odbačen. Formalna je odluka o Oluji, u skladu s tadašnjim ustrojstvom RH, donesena na VONS 3. kolovoza (avgusta) 1995.

Osobno, ne mogu ovdje ne primijetiti da predsjednik RH Franjo Tuđman nije zakazao, tj. otvorio tu kapitalno značajnu sjednicu VONS, toga odlučujućeg četvrtka 3. kolovoza (avgusta) 1995. u 18 sati, 11 sati prije početka Oluje, sve dok nije bio sto posto siguran u dvije krucijalne stvari.

Hrvatske jedinice ulaze u Knin

Prvo, dok mu šef hrvatskog izaslanstva na hrvatsko-srpskim pregovorima u Ženevi Ivić Pašalić nije javio, telefonom iz hrvatskog veleposlanstva u Ženevi, da su krajiški Srbi na hrvatski ultimatum odlučno odgovorili s: „Ne!“

I drugo, dok se iz Vašingtona nije vratio njegov posebni izaslanik Miomir Žužul, koji mu je prenio da je službeni Vašington na hrvatsku najavu Oluje odgovorio s barem suzdržanim „Da!“ (ili, barem, da nije rekao „Ne!“)

Taj mi je Žužulov američki info Mate Granić, u razgovoru sa mnom u njegovoj kući na Remetama 24. lipnja 2024., interpretirao ovim riječima:

– Amerikanci nam nisu dali jasno ni zeleno ni crveno, nego su prihvatili to kao činjenicu – da ćemo mi tako, tj. vojno djelovati. Mi smo iz razgovora s njima zaključili da apsolutno možemo!

(Novosti)

Tweet