У бици Трампа и „дубоке државе“ резултат је нерешен, али предсједник сад има потез

U bici Trampa i „duboke države“ rezultat je nerešen, ali predsjednik sad ima potez

29 januara 2019

Piše: Momir Bulatović

Donald Tramp je obećao da će Ameriku učiniti ponovo velikom. Na polovini njegovog predsjedničkog mandata rezultat je da je Amerika podijeljena na dva oštro suprostavljena tabora. A sve što se dijeli, postaje manje.

Tramp je pobijedio na američkim predsjedničkim izborima na kojima je morao da izgubi i samim tim probudio nadu milionima Amerikanaca koji su djelovanjem sistema bili bačeni u siromaštvo i očaj. Nagovještaj da će se Amerika „vratiti kući“, bio je dočekan sa olakšanjem i u najvećem dijelu svijeta, posebno onom koji je na svojoj koži osjećao ubilačke posljedice američkog imperijalizma.

Ali, od prvog pa do današnjeg dana, Tramp je bio meta surovih i iracionalnih napada američke „duboke države“, nevidljive ali moćne mreže superbogatih ljudi koji su osjetili da njegove politike mogu značiti slabljenje, ili kraj njihove nekontrolisane moći. Sukob je toliko veliki i obuhvatan, da po brojnim elementima (čak i po procjenama američkih medija glavnog toka) liči na građanski rat.

Donald Tramp je daleko od lidera kojeg bi poželjeli ljudi koji vjeruju u ravnopravnost i socijalnu pravdu. On predstavlja dio američkog establišmenta, ali onog koji je manje opasan od do tada vladajućeg, koji svoju moć zasniva na kreiranju novca i finansijskim špekulacijama.

Stoga se, sasvim prirodno, dvije godine kasnije ovaj sukob ispoljio u svojoj ogoljenoj formi. Izgubljena su ideološka, politička ili druga preduvjerenja. Klasične političke podjele na republikance, demokrate i pokojeg nezavisnog kandidata svedene su na jedno jedino pitanje — za ili protiv Trampa.

Zbog toga se može zaključiti da je njegova uloga, ma koliko nekome izgledala neorganizovana ili bez strategije, mnogo značajnija od njegove političke sudbine.

U tom nemilosrdnom političkom obračunu postoje teme koje su u prvom planu javnosti, ali i one koje se pažljivo kriju. Možda zbog toga što su one mnogo važnije.

Sukob predsjednika i Kongresa, koji je proizveo najdužu blokadu federalne vlade, oko izgradnje zida prema Meksiku, na naslovnim je stranama jer je u pitanju, navodno, nekih 5 ili 6 milijardi dolara o kojima Kongres vodi računa. Međutim, mnogo je važnije da je Tramp do sada bio stvarno onemogućen da makar počne sa ostvarenjem svojih izbornih obećanja. Naime, on je najavio da će biti uloženo hiljadu i sto milijardi dolara u obnovu oštećene američke infrastrukture.

U Americi ima 600 hiljada mostova od kojih je više od četvrtine strukturno nestabilno. Gotovo sva ostala infrastruktura nalazi se u sličnom stanju. Četiri hiljade brana pokazuju ozbiljne nedostatke, dok je 46 hiljada milja međudržavne željezničke pruge staro više od pola vijeka i doslovno se raspada. Svake godine se desi više od 240 hiljada kvarova u vodosnabdijevanju, a 420 hiljada područja je hemijski veoma zagađeno i nebezbjedno za zdravlje stanovništva.

Uprkos svemu, Kongres smatra da je (ne)gradnja zida prema Meksiku najvažnije pitanje za Ameriku.

U godini kada je stupio na dužnost, Donald Tramp se suočio sa činjenicom da su cijene akcija na berzi bile precijenjene za 80 odsto. Na tržištu nekretnina je 27 odsto poslova bilo u domenu poništenja prava na oslobađanje od hipoteke, korporacije su bile zaduženije nego ikad, jer je iznos njihovog duga bio 2,4 puta veći od njihovog dohotka, a 2.073 kompanija su bile na ivici bankrota.

U međuvremenu su brojevi koji opisuju američku ekonomiju postali ljepši. Ne mnogo, ali značajno, budući da su dugo vremena svjedočili o stalnom ekonomskom padu.

Donald Tramp je, po svemu sudeći, ostvario tiho primirje sa čelnicima Volstrita. Politika postepenog podizanja referentne kamatne stope, za koju se opredijelio FED (konzorcijum američkih privatnih banaka), pokazala se korisnom za povećanje zaposlenosti i cijene rada. Ovo dvoje se nesumnjivo mogu smatrati najvećim uspjehom njegove polovine mandata.

Ali i na ovom domenu rezultat ostaje neriješen, budući da je FED za ovu godinu najavio „usporavanje“ ove politike, iako su njeni efekti bili korisni za američku ekonomiju. Skeptici bi rekli da je time poslat signal predsjedniku Trampu da momci sa Volstrita mogu da budu dobri, ali i ne moraju.

Stoga se treba složiti sa Džeraldom Selenteom, jednim od najuspješnijih prognozera globalnih trendova, da se ovakvo ponašanje FED može nazvati „ekonomski jedanaesti septembar“ (aluzija ne teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u Njujorku), budući da gotovo trenutno može da izazove ekonomsku katastrofu globalnih razmjera.

Suočen sa unutrašnjim blodama i prijetnjama, Donald Tramp gotovo da nema vremena, ni prave prilike da se posveti najvažniji pitanjima. U toku su pregovori o novom trgovinskom sporazumu sa Kinom, a potreba da se uspostavi pravi dijalog sa Rusijom, svakim danom se pokazuje kao suštinska sa stanovišta mira i stabilnosti u svijetu.

Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije, odavno je pružio ruku za dogovor i saradnju. Kineska strana je već pokazala spremnost da uvaži američke argumente u pregovaračkom procesu o novom trgovinskom sporazumu.

Ostaje još da se Donald Tramp opredijeli prema ovim ponudama. Utisak je da bi, ukoliko bi ovako otpočeo drugo poluvrijeme svog mandata, njegove šanse da konačno porazi „duboku državu“ bile mnogo veće.

(Sputnjik)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Bobica says:

    Sve je to lepo ali prošle su dve godine i nije ni na vidiku da će Tramp da povrati dizgine u ruke...

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *