У БиХ не би било рата да Изетбеговић није…

U BiH ne bi bilo rata da Izetbegović nije…

28 marta 2019

Piše: Nenad Kecmanović

KAKO bi izgledala kasnija istorija BiH da Alija Izetbegović u martu ’92. nije povukao potpis sa Kutiljerovog plana koji su bili parafirali i Karadžić i Boban, a obuhvatio je i federalne ustavne principe i teritorijalno-etničku podjelu BiH?

To nije pitanje „šta bi bilo da je bilo“, kako ortodoksna nauka o istoriji diskvalifikuje djela iz tzv. alternativne istorije. Radi se o tome da u kriznim situacijama neke zemlje i narodi mogu da se nađu pred ultimativnim izborom na raskrnici između više puteva te politički akteri moraju brzo da povuku poteze sa dugoročnim posljedicama.

Procjene političke uloge A. I. sa srpskog, hrvatskog ili bošnjačkog nacionalnog stanovišta su jedno, a drugo je šta je to značilo za BiH kao cjelinu.

Prije svega, i što je najvažnije, da Izetbegović nije odustao od sporazuma, ne bi izbio građanski rat i izbjegla bi se ogromna ljudska stradanja i materijalna razaranja od kojih se zemlja ni poslije 25 godina nije oporavila.

Drugo, da je Kutiljerov plan bio zaista prihvatljiv za sve tri strane, pa i za muslimansku, potvrđuje činjenica da je Izetbegović poslije tri i po godine ratovanja gotovo isti dokument (ponovo) potpisao u Dejtonu.

Treće, plan je, kao i svi kasniji mirovni planovi podrazumijevao tri teritorijalno-etničke jedinice. Bošnjačkoj bi pripalo 44 odsto teritorije. Srpskoj takođe 44 odsto. I Hrvatima 12 odsto teritorije BiH. Dakle, Muslimani bi dobili više nego u Dejtonu. Srbi i Hrvati – manje.

Četvrto, Kutiljerov plan bio je ipak bolji i za Hrvate jer je unutrašnjom podjelom i za njih bila predviđena teritorijalno-etnička autonomija, za koju se i danas grčevito politički bore kao za treći entitet ili obnovu Herceg-Bosne.

Peto, Lisabonskim sporazumom bi se izbjegao i bratoubilački rat između Alijine Armije BiH i Babine Vojske APZB u Cazinskoj krajini, gdje su Muslimani ginuli na obje strane fronta

Šesto, BiH ne bi bila međunarodni protektorat u kome, privremeno pritajeni, visoki predstavnik i dalje iza leđa drži batinu diktatorskih bonskih ovlašćenja, nego suverena zemlja.

Najzad, građanski rat je neizbježno posijao međunacionalnu mržnju, koja je teško otklonjiva na dugi rok. Neuporedivo duži nego što će trajati materijalni i demografski oporavak BiH.

Gotovo toliko dug koliko i vrijeme poluraspada osiromašenog uranijuma.

Potpisom Lisabonskog sporazuma Srbi su se odrekli svoje prve opcije za ostanak BiH sa Srbijom u skraćenoj Jugoslaviji i prešli preko uvrede i poniženja antiustavnog skupštinskog nadglasavanja srpskih poslanika.

Upitan poslije Dejtona zašto je najprije htio, pa nije htio, a onda opet htio isto rješenje, Alija je odgovorio da je kupovao vrijeme da bi za rat pripremio paravojne zelene beretke.

Većina analitičara smatra da je presudan bio razgovor sa ambasadorom Cimermanom koji je 28. marta ’92, u intervalu između potpisivanja 18. marta i odustajanja nekoliko dana kasnije, doletio iz Beograda u Sarajevo. Sugerisao mu je unitarnu multikulturnu građansku državu, što je praktično značilo da će Bošnjaci kao većina dominirati cijelom BiH umjesto na samo 44 odsto teritorije. Izetbegović je nakon toga odbacio Kutiljerov plan, a pošto je, uprkos suprotstavljanju Srba već bio izveo građanski referendum spornog rezultata, aranžman je mogao da bude verifikovan prijemom BiH u UN.

Kutiljerov komentar glasio je: „Dejtonski sporazum je gotovo identičan Lisabonskom. Borba Alije Izetbegovića i njegovih zapadnih mentora za unitarnu bosansku državu uvela je zemlju u krvavi rat koji je mogao da bude spriječen da je prihvaćen moj plan mirne podjele teritorije na tri dijela!“

Odustajanjem od Lisabonskog sporazuma Izetbegović i njegovi „zapadni mentori“ povukli su okidač za građanski rat sa milion pobijenih, ranjenih, silovanih, prognanih iz sva tri naroda.

Ne bi bilo ni sedam negativnih političkih implikacija koje smo naveli, a postoji i osma.

Kada je poslije rata ipak realizovan Lisabonski sporazumom, samo pod dejtonskim imenom, ratom je već bio uništen kapital uzajamnog povjerenja predstavnika tri naroda. Postojao je ’90-’91, kada su SDA, SDA i HDZ u neformalnoj koaliciji pobijedili na izborima te ravnopravno podjelili vlast.

Muslimanski lider je tada pretendovao samo na „onoliko Bosne koliko njegov narod može prosperitetno kontrolisati“.

Zbunjuje što Kutiljero kao Portugalac, ispred EZ, govori o malignom miješanju „zapadnih“ mentora, ali Karington, Oven, Stoltenberg, pa čak i Vens, naknadno su „otkrili“ da su to SAD.

Na naše uvodno pitanje – kako bi izgledala savremena BiH da se Alija poslije lisabonskog parafa nije predomislio – odgovor bi naravno bio: neuporedivo bolje.

To ne znači da bi Bosna bila zapadnobalkanska oaza mira, stabilnosti, tolerancije, prosperiteta. Jer, intervencionizam supersile se nastavio, a na rušenju Dejtona i na bošnjačkoj strani mu se pridružio turski neoosmanizam i islamski svijet. Hrvati uz Vatikan imaju maticu koja je ojačana članstvom u EU i NATO-u. A i Srbi su u Putinovoj Rusiji napokon stekli zaštitnika i imaju podršku Kine.

Ipak, Lisabonski sporazum ostao je propuštena šansa za mir, a odustajanje od njega – „zločin protiv mira“.

(Sve o Srpskoj)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *