U čije ime i u čiju korist Milovan Drecun plaši Srbe na Severu Kosova

U čije ime i u čiju korist Milovan Drecun plaši Srbe na Severu Kosova

5 maja 2013

milovan-drecun01U “Politici”od 3. maja pojavio se članak pod naslovom “Poigravanje sa strpljenjem Zapada može da bude pogubno”, u kome je zabeležen kraći intervju s predsednikom skupštinskog odbora za Kosovo i Metohiju – Milovanom Drecunom.

Najpre, da se osvrnemo na sam naslov, koji je toliko sugestivan, da se teško možemo oteti utisku da je smišljen u nekoj laboratoriji za čerečenje ljudskog uma. Otkud i zašto se pojavila reč “poigravanje”? U srpskom jeziku ona ima jasnu konotaciju, da bi se nešto na kraju moglo završiti veoma loše, pa i kobno za “poigrivača”. Poigravati se, znači i nepotrebno izazivati sudbinu, tražiti đavola, biti lakomislen, ići grlom u jagode, raditi u korist svoje štete i tome slično. Dakle, poigravanje je stvar sasvim nepotrebna, jer se poigravanjem nikakva korist ne može ostvariti, ali se zato, na drugoj strani, može sve izgubiti, od materijalnog do duhovnog, pa i do nepotrebnog gubitka vlastitog života. (Na primer, neko se poigrava na otvorenoj terasi stana na desetom spratu).

Druga reč, vidimo iz pomenutog naslova, jeste “strpljenje”. Kao da nestrpljivost onoga koji se poigrava (jer da je strpljiv ne bi se poigravao) može da izvuče iz ravnoteže  i one najstrpljivije. Pogotovo one od čijeg strpljenja zavisi dokle neko sme da ide u svom poigravanju. Ali, ako u naslovu nije jasno naznačeno  ko se poigrava, sasvim nedvosmisleno se kaže da je Zapad onaj koji bi mogao da izgubi strpljenje, to jeste, mogao bi da se razulari, pobesni, pobenavi, pa da onaj koji se poigrava –valjda s njima strpljivima – jednostavno bude pogubljen.

Treća ključna reč u naslovu je prilog “pogubno”, koji asocira na gubitak nečega velikog i važnog, počev od samog života i glave, pa do drugih gubitaka, koji su, uglavnom, na neki način fatalni. U srpskom jeziku reči “gubljenje”, “gubitak” izazivaju tešku neprijatnost čak i kada se ništa nije izgubilo i na tu psihološku “kartu”, reklo bi se, zaigrali su (poigrali se) oni koji bi hteli čitavi Srbiju da pacifikuju, “denacifikuju” i pretvore u mučenike, koji od silne brige za bezbrigom nisu u stanju ništa pametno da rade, nego da idu po komšiluku i pričaju kako se boje ovoga ili onoga; te kako moraju da učine sve što mogu, da bi izbegli “neizbežnu” apokalipsu, koju pokušavaju da usade u kolektivni duh jedne socijalno “anksiozirane” i politički anestezirane nacije.

Ma koliko izgledalo čudno, nakon vraćanja filma u nazad, postaje prilično jasno da nijedna ranija “apokaliptična’” izjava srpskih političara nije izgovorena slučajno. Sve njihove ključne izjave vezane su za smrt, glad, boleštinu i rat. Ako srpski narod samo pokuša da pomisli da bi trebalo da sačuva barem zrnce svog ljudskog dostojanstva, odmah će ga saleteti brdo “opomena” iz grotla medijsko-propagandne “pećnice”, poput onih, “a šta ćeš sutra da jedeš”, “hoćeš da nam deca ginu”, “važni su ljudi a ne teritorija”, “moramo se sporazumeti”…

Na primer, poznata je Dačićeva umna protetika/patetika: “zar da naše probleme natovarimo našoj nejakoj deci na pleća”? A šta to znači? Zar današnja srpska deca nikada neće odrasti? Uostalom, kada sledeće generacije (današnja deca) dođu u priliku da rešavaju državne probleme, sigurno je da to neće biti deca, već odrasli ljudi. S druge strane, kroz svest se provlači “nemoguća mogućnost”, a to je da jedna garnitura na vlasti reši sve probleme zemlje Srbije – i to za sva vremena! Zapravo, vidimo da je to vešto smišljena bajka koju veliki procenat srpskih građana guta razjapljenih usta i razrogačenih očiju. Nedosanjana bajka –Zemlja Dembelija!

Dokle ide takva orkestrirana propaganda, možemo da vidim iz sledećih reči Milovana Drecuna, kao odgovor na pitanje kakve argumente imaju Srbi s Kosmeta:

“Pojedini od njih se maltene podsmevaju kada im se kaže da Srbija može da bude suočena sa negativnim posledicama, odnosno da može da bude kažnjena.”

I zaista, s kakvim još negativnim posledicama Srbija može da se suoči. Po Drecunu, Srbi se, eto, podsmevaju Srbima. Ako u tome ima ikakve istine, tada je potpuno jasno da takvo podsmevanje ni u kom slučaju nije moglo krenuti sa strane Srba s Kosova i Metohije. A zašto podsmevanje nije moglo od njih krenuti? Pa zato što se ti ljudi bore da ostanu u državi Srbiji, a ne da budu podanici Hašima Tačija, Haradinaja i UČK razbojnika. Pre bi se moglo reći da se ovakvim rečima Milovan Drecun podsmeva Srbima sa Kosmeta. Zapravo, Drecunova poruka srpskom narodu na Kosovu i Metohiji je jasna i ona glasi: Vi i vaša deca treba da se žrtvujete za opstanak Srbije.

U stvari, Drecun ide mnogo dalje od podsmevanja tim modernim Prometejima, kojima “međunarodna zajednica” ne samo da kljuca jetru, već im vadi sve vitalne organe i prodaje na pijaci narastajućeg ljudskog bezumlja i pohlepe. On ih naziva “neracionalnim i zlonamernim ekstremistima”, valjda ljudima koji iz vlastite pohlepe i samoljublja, ne primećuju “teške posledice” sa kojima bismo se mogli “suočiti”. Naravno, kada pominje “teške posledice” i “kažnjavanje”, Drecun misli na ovaj ostatak Srbije bez Kosova i Metohije. Na pitanje “Politike” da li misli na “teške” ekonomske posledice, Drecun odgovara:

“Prevashodno mislim na ekonomske posledice. Da li su nam potrebne teže posledice? Takođe preti opasnost od jednostrane akcije Prištine. Kad im se to kaže oni odgovaraju: Ma dajte kakva ’Oluja’. Šta će se desiti ako specijalne jedinice Rosu uđu u Dom zdravlja ili školu u Gračanici, u Štrpcu i kažu od danas nema više nastave na srpskom, primenjivaće se zakoni Kosova. Ko to može da spreči? Samo dijalogom možemo da sprečimo Prištinu da preduzme jednostrane akte. Dalje poigravanje sa strpljenjem Zapada može da bude pogubno. A naročito na severu. Istovremeno, ne uviđa se dovoljno ono što može da bude pozitivno. Premijer je rekao da se neće prestati sa finansiranjem institucija, one treba u okviru zajednice da budu preimenovane, preformatirane. Problem je jedino što bi bile u okviru ustavnopravnog okvira Prištine. To jeste problem, ali se u funkcionisanju ne menja u suštini ništa.”

Iz Drecunovih reči jasno vidimo da je sve sračunato na dalje zastrašivanje naroda “jahačima apokalipse”. Eto, kaže Drecun, Srbija je ekonomski propala, polugladna i polubosa… pa zar neko hoće da još dublje potonemo u bedu? Naravno, bedu prati boleština – i to ne treba posebno naglašavati. Iza kuge i gladi logično slede rat i smrt. Drecun novom (sada šiptarskom) “Olujom”, kobajagi, plaši Srbe s Kosmeta, a u stvarnosti on time širi atmosferu bespomoćnosti i defetizma u čitavom srpskom biću; posebno zastrašujući srpski narod u ostatku raspadajuće Srbije. I u svemu je najgore to što Drecun, po nalogu one gorepomenute evroatlantske laboratorije za čerečenje uma, tvrdi da nikako ne smemo da se suprotstavimo neprijatelju, pa čak ni onda ako bi šiptarska policija (i vojska) krenula u novi pogrom nad Srbima.

Drugi-kosovski-boj-Milovan-Drecun_slikaSve se preko noći izmenilo. Više nije hrabrost i čast da se gine za otadžbinu. Sada je hrabrost da se ne suprostavljaš neprijatelju, čak ni onda kada ti ovaj stavi nož pod grlo. Nije hrabrost da se živi u ustavnopravnom poretku Srbije, ali, eto, pravo je junaštvo povinovati se ustavnopravnom sistemu šiptarskog Kosova. I sve bi se to nekako moglo progutati, kada bismo živeli u idealnom svetu mira i pravde. Ali, nažalost, mi i dalje živimo u svetu koji se nije mnogo promenio od Drugog svetskog rata. Jedino su se glavni glumci malčice presvukli/maskirali. Drecun sigurno nije toliko naivan da ne shvata da ustavnim (dakle, de jure) gubitkom Kosova i Metohije, Srbija sebi donosi smrtnu presudu. Istorija nas je u poslednjim vekovima poučila (ili trebalo je da nas pouči) i kako se stvara i kako se rastače država.

Naime, kada jedna zemlja krene u osnaživanje svog suvereniteta i teritorijalne celovitosti, tada je to siguran znak opstajanja takve zemlje. U suprotnom, čim se dopusti rušenje jednog zida u državnoj kući, neizbežno je da će i drugi zidovi takve kuće početi da pucaju, lome se i padaju. To je prosta logika koju je nametnula istorija… i ko takvu logiku zanemari, budućnost će mu sigurno biti nevesela

(D. Gosteljski – Koreni.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *