У дукљанској Црној Гори српски је „језик у службеној употреби”, али – није у употреби | INTERMAGAZIN

U dukljanskoj Crnoj Gori srpski je „jezik u službenoj upotrebi”, ali – nije u upotrebi

12 oktobra 2017

NOVA školska godina u Crnoj Gori započela je sa novim nastavnim planom i programom za nastavni predmet crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik. Prethodno je, sredinom jula mjeseca, crnogorski parlament usvojio set zakona o obrazovanju i vaspitanju.

U dokumentu Ministarstva prosvjete „Izvještaj o sprovedenoj javnoj raspravi o Nacrtu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju”, među onima koji su dostavili svoje predloge, primjedbe i sugestije vezane za isti, nabrojano je i devetnaest „Aktiva nastavnika crnogorskog jezika”.

Kako nastavni predmet pod imenom crnogorski jezik u crnogorskim školama ne postoji, Ministarstvo prosvjete Crne Gore je ovim činom načinilo grubu grešku. Ovim postupkom urušava se sporazum iz 2011. godine između vlasti i opozicionih partija, da se dotadašnji nastavni predmet – maternji jezik preimenuje u crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost.

Ni manje ni više, urušava ga Ministarstvo prosvjete Crne Gore koje u svojim rukama drži moć obrazovanja i vaspitanja nacije. Pravo jezičke većine u Crnoj Gori koja govori srpskim jezikom, po ko zna koji put je zanemareno i uskraćeno.

Da ovo, po svemu sudeći, nije slučajna greška, već dio sistematskog plana koji se već godinama unazad sprovodi u školama Crne Gore, potvrđuju i podaci iz udžbenika.

U razgovoru za Radio Svetigoru, Veselin Matović, profesor srpskog jezika i književnosti i urednik časopisa „Slovo”, naveo je niz primjera kako se u udžbenicima za crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost istiskuje i negira postojanje srpstva, srpske književnosti i srpskih pisaca u Crnoj Gori. Da ovaj srbofobni čin bude još upečatljiviji, deklarisani srpski književnici koji su rođeni ili neko vrijeme živjeli van granica današnje uže Srbije, takođe su ostali bez nacionalnog identiteta.

„Po postojećim Čitankama, po postojećim udžbenicima, u bibliografskim podacima uz ime pisca imamo i nacionalnu identifikaciju. Dakle, svi pisci koji su rođeni na prostoru današnje Crne Gore, dakle govorim – današnje Crne Gore, su imenovani kao crnogorski pisci, dok su sa drugih prostora imenovani različito, recimo iz Vojvodine nisu nacionalno određeni. Vrlo namjerno, na primjer, jedan Miloš Crnjanski nije imenovan nacionalno, kao ni Petar Kočić. U tim čitankama, ako gledate po tim odrednicama, ne postoji ni jedan pisac koji je rođen u Crnoj Gori, a da je imenovan i kao srpski pisac. I to je ta najkrupnija i najopasnija poruka, jer ako nema srpskih pisaca u Crnoj Gori, niti ih je kada bilo, ne da ih nema danas nego ih, dakle, nije ni bilo, onda u Crnoj Gori nema ni srpskog jezika ni srpskog naroda”, kaže Matović.

On dodaje da su svi pisci, počevši od Ljubiše, Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša pa do Miodraga Bulatovića, imenovani kao crnogorski pisci, jer je primjenjen kriterijum imenovanja po mjestu rođenja, što je, po riječima profesora Matovića, „apsurdni kriterijum koji se nigdje u književnosti nije primjenjivao, ne primjenjuje, niti će se primjenjivati”.

Najčudnijim aršinima crnogorskog Ministarstva prosvjete podvrgnut je Stefan Mitrov Ljubiša, Srbin koji nikada nije živio u Crnoj Gori (poznato je da Paštrovići nisu bili u sastavu Crne Gore), dobivši status crnogorskog pisca. Titulu crnogorskog pisca ponijela je i Jelena Balšić, ćerka kneza Lazara.

Redovni profesor na Katedri za srpski jezik i južnoslovenske književnosti Filološkog fakulteta u Nikšiću, dr Jelica Stojanović, slušaoce Radio Svetigore je podsjetila na činjenicu da se u Crnoj Gori, odnosno na svim prostorima koji su danas u sastavu Crne Gore, a koji se bitno razlikuju od nekadašnjih granica, jedino govorio srpski jezik i imenovao se jedino kao srpski. Danas se to drugačije projektuje.

„Danas smo došli do situacije da se u Crnoj Gori pokušava projektovati jedna nova stvarnost i retroaktivno promijeniti cijela istorija. Da se sve pretvori u svecrnogorsko i samo crnogorsko”, kaže profesorka Stojanović.

Po Ustavu Crne Gore crnogorski jezik je službeni jezik, dok je srpski jezik, jezik u službenoj upotrebi. Da je, što se tiče srpskog jezika, pravo jezika u službenoj upotrebi samo mrtvo slovo na papiru, dokazuje i podatak da se informacije na svim zvaničnim sajtovima državne uprave i lokalnih samouprava nude samo na crnogorskom, a od stranih jezika najčešće na engleskom jeziku, što je mimo svih postojećih standarda koji definišu službenu upotrebu nekog jezika.

„Sve vodi ka tome da vještački sprovedena razlika, odnosno unošenje u Ustav imena službeni jezik i jezik u službenoj upotrebi, pokušava da se protumači da ustvari jezika u službenoj upotrebi nema u službenoj upotrebi, da samo postoji ono što su oni imenovali pod službeni jezik”, rekla je profesorka Stojanović.

Odgovarajući na pitanje novinara koja je razlika između službenog jezika i jezika u službenoj upotrebi ona je ustvrdila da razlike nema.

„Zna se da razlike između službenog jezika i jezika u službenoj upotrebi nema, jer jezik u službenoj upotrebi znači upravo – u upotrebi. Postoji mogućnost da postoji nešto kao službeni jezik, a da nije u službenoj upotrebi, da se simbolično upisuje, kao što je na primjer slučaj u Vatikanu gdje je upisan latinski jezik za koji se ne može reći da opstaje u službenoj upotrebi”, kazala je Stojanović i zaključila da „ako se ispoštuje ono što je u Ustavu Crne Gore, da je srpski jezik `jezik u službenoj upotrebi`, govornicima, to jest onima koji se opredjeljuju za ime srpskog jezika, biće uvažena sva prava jer službena upotreba podrazumijeva sve”.

U drugom dokumentu Ministarstva prosvjete „Izvještaj o sprovedenoj javnoj raspravi o Nacrtu zakona o izmjenama i dopunama Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju” navodi se da je podnešen predlog da predstavnike manjinskih naroda i drugih manjinskih zajednica u Nacionalni savjet treba da biraju odgovarajući nacionalni savjeti. U stavu obrađivača stoji sledeće: „Prijedlog se ne prihvata jer struktura u koju se biraju predstavnici manjinskih naroda i drugih manjinskih zajednica predlažu Ministarstvo prosvjete, Zavod za školstvo iz reda najboljih nastavnika iz oblasti predškolskog, osnovnog, srednjeg obrazovanja, obrazovanja odraslih i domova učenika. Kroz ove predstavnike najboljih nastavnika obezbjeđuje se i zastupljenost manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica”.

Po podacima iz prethodnog dokumenta, gdje su predmetni nastavnici crnogorskog-srpskog, bosanskog i hrvatskog jezika potpisani kao nastavnici crnogorskog jezika, postavlja se pitanje po kojim to kriterijumima i po kojoj logici Ministarstvo prosvjete i Zavod za školstvo iznalaze najbolje srpske predstavnike za Nacionalni savjet, kada se ni ovi koji bi po Ustavu trebali da predaju, između ostalih, i srpski jezik u školama, nisu smjeli tako potpisati.

Komentarišući stav obrađivača, Veselin Matović je kazao da je to licemjerje.

„Oni kažu da Nacionalni savjet za obrazovanje ne prave po nacionalnom ključu već po ključu stručnosti. Ako su ga pravili po ključu stručnosti vidimo šta je bilo sa tom stručnošću. Ispostavilo se da su prepisivali ti najbolji koje su oni delegirali u taj savjet i u radne komisije”, kazao je profesor Matović i zaključio da o ozbiljnosti rada prethodnog sastava Nacionalnog savjeta, koji predstavlja krunsko tijelo u obrazovanju, govori i činjenica da je na samo jednoj sjednici usvojeno preko stotinu nastavnih programa.

Olivera Balaban

KOMENTARI



3 komentara

  1. Kosovac says:

    @ Olivera Balaban, ….. Nema smisla da bošnjački jezik nazivaš „bosanski“. Da ako si se i ti udružila sa onima koji popravljaju kiks kada su se od lutke Muslimana izlegli leptiri Bošnjaci. Tada su oni pri izvlačenju nacije, odlučili da svoj srpski nazovu bošnjački jezik i ceo svet je to prihvatio, čak i Bi-Bi-Si. Nisu se tada setili da svoj jezik nazovu „bosanski“. Ako promene odluku kada vide da „bosanski“ ne pije vodu, pa svoj jezik nazovu Balkanski, ti ćeš verovatno i to prihvatiti. Možda ti je to neko naredio.

  2. Pastrovic says:

    Titina ekipa je odlicno uradila ZADACU. Uzivajmo u nasim jezicima, hehe!

    • zidajte na sprat says:

      Niko neće prihvatiti da mu se jezik zove po osvajacu.Crnogorski jezik je decenijama procisćavan knjigama i stampom iz Beograda.Knjizevnik pripada onome narodu o kojem pise u svom djelu.Andrić pise o bosanskom narodu za to je bosanski,Njegos o crnogorskom,ljubisa o crnogorskom,Stanković o srpskom

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *