U Evropskoj uniji najbolje se živi u – Srbiji?!

U Evropskoj uniji najbolje se živi u – Srbiji?!

27 maja 2013

Milan DinićPiše: Milan Dinić

Evropska unija ka kojoj vlasti u Srbiji (i prethodne i sadašnje) teže kao najvećem i očito jedino bitnom cilju za koji sve ostalo treba žrtvovati, ulazi u sve dublju krizu.

Dok se proteklih godina u Srbiji priča bajka o „evropskom putu“ i „evropskim vrednostima“ a ekonomska i dražavna politika se vode apsolutno suprotno upravo tim vrednostima (prekomerno zapošljavanje u javnim službama, neracionalno zaduživanje, sumnjive privatizacije, davanje novca u potrošnju, odsustvo dugoročnog nacionalnog političkog i ekonomskog plana…), u EU gledaju kako da opstanu i sačuvaju ono što je suština Unije – saradnja na osnovu ekonomske koristi i očuvanje identiteta i samostalnosti članica.

Čini se da danas, ako želite da čujete lepe i pozitivne stvari o sjaju i veličini Unije, najbolje je da živite u Srbiji jer ovde političari očito znaju i više i bolje o lepoti i smislu života u Uniji nego što je to slučaj tamo, barem ako verujemo relevantnim zapadnim izvorima…

Dok se Srbija više od decenije zamlaćuje „evropskim vrednostima“ u interpretaciji političara i predstavnika civilnog sektora koji su se sa Evropom najčešće prvi put upoznali na vikend seminarima u Budimpešti ili školama/kampovima demokratije, Evropljani koji su u Uniji sve manje uočavaju njenu pozitivnu stranu, a najsvežiji primeri pokazuju da EU ulazi u dublje faze krize.

Počnimo od geografski najbliže i po našem modelu puta u EU (kako ga sprovode naši političari, posebno u onom delu koji se odnosi na korupciju) očito najuzornije države – Bugarske.

Bugari su nedavno glasali na vanrednim parlamentarnim izborima koji su usledili posle pada vlade usled nasilnih demonstracija u toj zemlji februara ove godine.

Ova zemlja Uniji je pristupila 2007. zajedno sa Rumunijom. Već nekoliko godina unazad nije tajna da je mnogima u Briselu bukvalno muka od korupcije i problema u Bugarskoj i Rumuniji i da su se iskreno pokajali što su ih očito prebrzo pustili unutra.

Bugarska, koja ima 7,5 miliona stanovnika, najsiromašnija je od svih zemalja Unije. Prosečna plata iznosi 400 evra, 22 odsto stanovništva živi ispod granice siromaštva, zvanična nezaposlenost je 12 odsto a nezvanično se procenjuje na 18, broj stranih investicija je proteklih pet godina opao za 79 odsto, a skoro polovina velikih kompanija-investitora prestalo je sa radom (navedeno prema podacima analitičkog članka Asošijeted pres-a koji je prenet u Vašington postu i drugim uticajnim svetskim medijima).

U takvoj Bugarskoj šest ljudi ove godine se zapalilo u znak protesta zbog ekonomskih problema, a petoro je podleglo povredama.

Kap koja je prelila čašu bili su visoki računi za struju koji su doveli do izlaska velikog broja ljudi na ulice, masovnih protesta i ostavke vlade Bojka Borisova.

U toj zemlji, članici Unije koja se iz petnih žila bori da dospe na Šengen listu i uvede evro, dan uoči izbora koji su održani 12. maja, nađeno je 350.000 biračkih listića viška, i to u štampariji koja je štampala izborni materijal, a koja pripada čoveku koji je član partije doskorašnjeg premijera Borisova?!

I pored svega toga, analitičari procenjuju da će posle izbora vladu moći opet da formira partija Bojka Borisova, koji je inače bivši vatrogasac, karatista i vlasnik firme za privatno obezbeđenje (Borisov je pre dva dana saopštio da nema većinu da formira vladu, pa je mandat poveren drugopasiranim socijalsitima). Nijedna od dve vodeće partije u Bugarskoj posle ovih izbora nije u stanju da samostalno formira vladu, a šanse za dogovor su jako male procenjuju analitičari. To znači da će i ovakva Bugarska, koja je u teškoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, još dublje zaći u političku krizu.

Mnoštvo bugarskih problema je toliko da čelnici Unije, posebno od izbijanja krize, samo odmahuju rukom Bugarima i teraju ih da sami reše probleme blokirajući njihovu veću integraciju u Uniju kroz Šengen i ulazak u evro-zonu.

Kako ocenjuje Asošijeted pres, suština bugarskih problema je u sve većem raskoraku između nada i očekivanja vezanih za članstvo u EU i današnje sumorne realnosti. Čini se da bi ovde mogle da se povuku paralele sa Srbijom?!

Stvar nije mnogo bolja ni malo zapadnije od Srbije, ali ipak u regionu – u Sloveniji. Za razliku od naših istočnih suseda Bugara, Slovenci nemaju tako očitih problema sa korupcijom, ali imaju sa dugovima i sa nesolidnim bankarskim sektorom.

Američka bonitetna agencija Mudis je krajem aprila snizila kreditni rejting Slovenije na „džank“ (engleski – „junk“) što u prevodu znači – smeće.

U članku posvećenom ovom događaju britanski „Fajnenšl tajms“ je ocenio da je Slovenija privukla pažnju finansijskih tržišta zabrinutih da bi ova zemlja mogla da postane šesta članica evrozone kojoj bi trebala finansijska pomoć.

Kako je objavio „Fajnenšl tajms“ Mudis procenjuje da će ukupna cena izbavljanja Slovenije iz krize, uključujući i spas njenih banaka, dovesti do toga da zaduženost ove zemlje premaši 70 do 75 odsto bruto društvenog proizvoda!

 Zabrinutost da bi Slovenija, posle Grčke, Španije, Portugala, Irske, i (poslednjeg slučaja) Kipra mogla da bude šesta zemlja koja je došla do ivice bankrota, navela je evropske zvaničnike da se usredsrede na ovu državu i pomognu njenom oporavku.

U EU su se najviše fokusirali na odsustvo saradnje između slovenačke Centralne banke i Ministarstva finansija.

Kako se ocenjuje, budući da je najveći deo slovenačkih banaka u vlasništvu države (dakle, tamo privatizacija banaka nije bila uslov za dalje evropsko napredovanje, kao što je to bilo predstavljeno od naših političara ovde u Srbiji) i da njima treba najviše pomoći, postoji bojazan da državni organi koji nadziru te banke ne bi mogli blagovremeno i objektivno da sagledaju obim problema.

Iako Slovenija sa dva miliona stanovnika ne predstavlja toliko veliku opasnost kao mnogo veće zemlje Unije, problem je u tome što je, kako se ocenjuje, njena sudbina duboko vezana za sudbinu Španije.

Sada Oli Ren (nama poznat iz vremena kada je bio Komesar EU za proširenje), prvi čovek Unije za ekonomska pitanja, ima do kraja meseca rok da odluči da li će staviti Sloveniju pod poseban režim, piše britanski „Fajnenšl tajms“.

I na kraju, protekle nedelje obeležene su i problemima Unije na političkom planu jer u Britaniji sve više jačaju glasovi za sprovođenje referenduma i izlazak te zemlje iz EU, kao i antiimigrantski stavovi koji su se posebno pojačali od monstruoznog ubistva britanskog vojnika u predgrađu Londona.

Premijer, lider konzervativne partije, Dejvid Kameron, još ranije je britanskoj javnosti obećao referendum o EU do kraja 2017.

Proteklih dana, međutim, sve su jači glasovi da se taj referendum održi što pre.

Britanski premijer koji je u izbornoj kampanji 2010. otvoreno mahao sa evroskepticizmom, sada se optužuje da je to činio samo da bi pridobio glasače. Ipak, Kameronov flert nije bio bez posledica – nezadovoljstvo zbog sve veće ekonomske krize (rast zaduženosti i nezaposlenosti) dovelo je do toga da se na lokalnim izborima održanim 4. maja glasalo u referendumskoj atmosferi.

Tako je Partija za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), koja se zalaže za napuštanje Unije i snažnu antiimigracionu politiku, uzela 23 odsto glasova i osvojila 139 novih mesta u lokalnim skupštinama, dok su vladajući Konzervativci izgubili više od 300 mesta!

Lokalni izbori ne samo da su legitimisali i četvrtu partiju na britanskoj tradicionalno dvopartiskoj političkoj sceni, već je ta partija, UKIP, u javnosti viđena kao jedina prava opozicija.

Od održavanja lokalnih izbora 4. maja pa do danas sve je krenulo nizbrdo za Kamerona. Gotovo svakog dana u britankoj javnosti javljaju se ugledni i uticajni članovi Konzervativne partije koji traže hitno održavanje referenduma i predlažu napuštanje Unije, čak i predizbornu koaliciju sa UKIP-om, partijom koju je Kameron do pre par meseci nazvao „skupom ludaka“.

Poslanici, članovi Konzervativne partije, sve oštrije su počeli da prozivaju Uniju, pa je tako jedan poslanik izračunao da je primena novih evropskih zakona u protekle dve godine Britaniju koštalo čak pet miljardi funti (5.91 milijardi evra). Pozive na referendum i napuštanje Unije proteklih dana uputili su, između ostalih, i lord Lavson (Lawson) koji je bio kancelar u vreme Margaret Tačer, kao i Boris Džonson, gradonačelnik Londona.

Istraživanja održana krajem maja meseca u Britaniji pokazala su da bi na referendumu 46 odsto građana glasalo za napuštanje Unije, a 35 za ostanak.

Ako pogledamo kroz kakve je sve probleme EU prošla i prolazi, nameće se pitanje: da li je normalno da nam Unija bude cilj čijim dosezanjem Srbija dobija sigurnu i srećnu budućnost?

Život u ekonomskoj i političkoj zajednici poput EU podrazumeva i padove i ekonomske krize poput ovakve kroz koju sada Unija prolazi. I to ne govori ništa loše o samoj Uniji, jer ona je uvek bila takva – okrenuta ekonomskoj dobiti i zabrinuta za ekonomske probleme. U EU nema bitnijih vrednosti osim nacionalne samostalnosti, ekonomskog razvitka i profita. A to je sve ono što Srbija proteklih godina gubi.

EU nije stvorena kako bi svi živeli lepo i srećno i kako bi imali sigurna radna mesta i „evropski standard“, kako se to naivno kod nas interpretira – već da bi se zarađivalo i da bi ljudi imali šansu. Srpski put u Uniju, opterećen kreditima i orijentacijom privrede na usluge, a ne na proizvodnju, međutim, mnogo više liči na put bez šanse, u kojem je jedino važno stići negde, a šta onda – niko ne zna.

Ili se zna. Jer, takav jedan primer već postoji, zove se Bugarska. A ako bismo se merili, Srbija je mnogo bliža Bugarskoj nego Sloveniji, Španiji, ili Britaniji…

Samo što i takva Bugarska, u kojoj je kvalitet života niži od srpskih standarda, ima dva i po puta veći izvoz od Srbije!

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *