U Hrvatskoj ćirilica? Još ne

U Hrvatskoj ćirilica? Još ne

4 septembra 2013

SanjaModrićPiše: Sanja Modrić

Ovaj ustanak protiv ćiriličnog pisma, koji orkestrira ta skupina, koja se naziva Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara, očigledno je huškački i nedobronamjeran prema poratnoj ideji izgradnje međuetničkog poštovanja u tom gradu i u cijeloj Hrvatskoj.

Jučer, kad je ovaj tekst morao biti predan, ta koreografija koja se poziva na domoljublje već je bila prešla na stranu nasilja, što je krajnje odbojno za sve ljude koji vjeruju da se nesuglasice ne rješavaju razbijanjem, uvredama i prijetnjama. Ploče su, naime, već bili stukli željeznim pijukom pred nosom interventne policije.

Riječ je, osim toga, o prosvjedu usmjerenom protiv jednoga od hrvatskih zakona, koje je zakone – dok su oni na snazi – dužan poštovati svaki građanin ove republike slagao se s njima ili ne.

I na kraju, ovaj je prosvjed potpuno stranački kompomitiran iako neki koji u njemu sudjeluju moguće nisu svjesni da je to tako.

Možda će, nakon ovako postavljenog okvira, takvo rezoniranje djelovati kao kontradiktorno, ali mislim da od dvojezičnih ploča u Vukovaru do daljnjega treba odustati.

Čini se da je odgoda jedino smisleno rješenje usprkos još cijelom jednom nizu evidentnih činjenica koje su u svemu ovome također bitne.

Točno je, dakle, da je dvojezičnost, koja uključuje i paralelnu upotrebu ćirilice, zakonska obaveza i to prema zakonu koji je ostavština vlade HDZ-a i njihovog koalicijskog partnera SDSS-a.

Točno je da bi se svaki zakon u normalnoj državi morao moći provesti i da organi reda, po definiciji, moraju znati kako se nositi s osobama koje fizički sprečavaju provedbu zakona, ovoga kao i bilo kojega drugoga. Da se tako ne radi, države bi se mogle odmah raspustiti.

Točno je također da ćirilica nije nikome ništa skrivila. Za rat i ubijanje nisu krive pjesme, filmovi, način pisanja, običaji, vjerski simboli i prezimena, nego Miloševićeva osvajačka politika. Ćirilica je, uostalom, i hrvatsko povijesno pismo.

Poznavanje i upotreba ćirilice, uz latinicu, u krajevima gdje uz Hrvate živi i srpsko stanovništvo, bio bi neki znak uljudnosti, kulture i normaliteta 20 godina poslije rata, a svakako i zrelog stava da će svi u Hrvatskoj živjeti ljepše ako se i manjine u njoj budu osjećale kao kod svoje kuće. Dakle ne kao »gosti« na ograđenom imanju Ruže Tomašić.

Točno je, nadalje, da se dvojezične ploče, bez ikakvoga problema i dernjave, već ovoga časa mogu i smiju postaviti svuda gdje je HDZ na vlasti, a ne mogu i ne smiju u gradu gdje je gradonačenik SDP-ovac. U Udbini je to nedavno obavljeno bez ijedne riječi protiv.

I točno je, ovdje kao posljednje, ali ne najmanje važno, da bi odgovorni političari i mediji morali mnogo pažljivije upotrebljavati riječ »branitelj«. Jerbo, ovi prosvjedi u Vukovaru nisu primarno prosvjedi branitelja, iako su među prosvjednicima i branitelji, nego prosvjedi desne političke opcije koja se ucjenjivački odjenula u braniteljske majice.

Pa zašto onda ćirilica u Vukovaru ipak ne?

Ne jer još nema nikakvih preduvjeta. Oni će biti tu tek kad kritična masa široke javnosti Vukovara zatraži da se ukinu sramotne etnički čiste državne škole formirane na principu segregacije. I kad se većina tamošnjeg normalnog svijeta dovoljno ohrabri da otvoreno stane protiv svih onih koji njihovu djecu truju mržnjom, podjelama i strahom.

Tek kad to bude, može doći i ćirilica. Ili je onda više nitko neće ni tražiti.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *