У раљама Немачке

U raljama Nemačke

9 maja 2017

Piše: Emil Vlajki

Zanimljivo je u zoološkom vrtu gledati kako evropska boa (udav), prenesena iz Amerike, jede miša. Miš u njenom kavezu, u prvi mah, cijuče. Zmija ga pogleda i on se ukoči. Više ne cijuče, ne bježi. Nemamo načina da saznamo da li je to iz straha, ili možda miš tu situaciju drugačije doživljava. Možda je fasciniran zmijom. Možda ga je zahvatio „štokholmski sindrom“, pa zmiju počne smatrati prijateljem.

Ustvari, miš se tako i ponaša. Zmija razjapi usta i njima zahvati miša. On se i dalje ne opire, naprotiv! Čini se, da mu je u njenim raljama ugodno. Zmija (boa nije otrovna) ga  guta cijelog. Miš sve više ulazi u njenu utrobu, ali pritom ne osjeća nikakvu bol. Vjerojatno se čak  osjeća zaštićenim. I kada kiselina počne razlagati njegovo tijelo, i to ide postepeno. Miš još ima dovoljno kisika. Tijelo mu se polako raspada, a on  dalje vjeruje kako mu u stvari nije ništa. Možda u tom času misli kako bi mu bilo puno gore da ga je bila dohvatila neka grabežljiva zvijer, recimo ruski medvjed, koja bi ga rastrgla na licu mjesta.

Vladati Evropom i uništiti Srbe

Nije potpuno jasno zbog čega su, srpski vodeći političari nakon Miloševića, najvećim dijelom bili fascinirani Njemačkom. To je nelogično jer je u posljednjih sto godina, Njemačka, na razne načine, uništavala Srbe koji su joj posvuda kvarili račune, posebno u dva svjetska rata. Možda je toj fasciniranosti uzrok tome i činjenica, što je Njemačka najmoćnija zemlja Evropske unije, a srpskim političarima su u zadnjih 15 godina puna usta Evrope; barem tako pričaju.

Njemačka ima dva osnovna cilja. Prvi je zavladati Evropom (odrekla se svjetske dominacije), a drugi je uništenje Srbije i srpskog naroda. Konačno je shvatila da ove ciljeve može daleko bolje postići u miru nego preko ratova. Pored ekonomske moći i tehnološke prevlasti, posvuda je instalirala niz „humanitarnih“ i „ne-vladinih“ organizacija koje svojim „dobrotvorstvom“, u suštini služe za ispiranje mozgova.

Njemačka je postigla oba cilja. Evropom je zavladala, a srpske vlasti smješta u svoj jednjak i dozirano, svojim nedjelima, uništava sve što je srpsko. Pritom se služi sa SAD koje čine sve („… pa dobro, ne baš sve…“) što Njemačka zatraži zato jer jedino preko Njemačke mogu kontrolirati Evropu. Njemačka svoju uništavajuću ljubav upotrebljava tako vješto, da vodeći srpski političari svakih nekoliko dana, i u kontinuitetu, izjavljuju kako je ova regionalna velesila najveći prijatelj Srba! Pa da počnemo od tog zmijskog prijateljstva.

‘Danke Dojčland’

Odakle krenuti sa njemačkom „ljubavlju“ prema Srbima. Da li sa Mastrihtom, 1991., gdje je Njemačka ucijenila Evropsku zajednicu prijetivši da joj se neće pridružiti ukoliko Zajednica ne prizna secesionističke republike Hrvatsku i Sloveniju. EZ je kapitulirala i pristala na razbijanje Jugoslavije. Nakon toga, glavni muzički hit je u Hrvatskoj, kojom su tada neo-ustaše dominirale, godinama bio ‘Danke Dojčland’!

Njemačka je, među prvima priznala nezavisnu BiH 1992., i tako aminovala muslimansko-hrvatsko, antisrpsko, vezivanje zastava! Učestvovala je sa logističkom podrškom NATO-u prilikom bombardiranja snaga Republike Srpske 1995. Bila je, pored SAD, glavni snadbjevač novcem i oružjem terorističke OVK kosovskih Albanaca. Za vrijeme bombardiranja Jugoslavije/Srbije, poslala je 14  aviona tipa ‘Tornado’ koji su učestvovali u NATO zločinačkim operacijama.

„Bio sam ubijeđen da je potrebno da Nemačka aktivno učestvuje u NATO operacijama'“, piše u svojim memoarima njemački kancelar Šreder. On je prvi koji je, nakon Hitlera, poslao vojsku na jednu stranu zemlju.

Kada je NATO okupirao Kosmet 1999., Albanci su dočekali njemačke „srbofilske“ tenkove sa radošću i cvijećem. Postoji fotografija iz 1941., gdje Albanci, također sa radošću i cvijećem dočekuju njemačke okupacione tenkove. Sličnost je frapantna, kao da se radi o istoj fotografiji i istom periodu!

Njemačka je, „s ljubavlju prema Srbima“, svega dva dana nakon proglašenja takozvane ‘Republika Kosova’, priznala tu samozvanu državu, 20. februara 2008. godine

2014., njemačka kancelarka Angela Merkel bila je domaćin premijerima sa Zapadnog Balkana na Konferenciji o regionalnoj suradnji i razvoju u Berlinu. Ali tri dana prije održavanja konferencije, ona je izvijestila zemlje učesnice, da će se na završnoj konferenciji za štampu, javnosti obratiti ona i Edi Rama, albanski premijer, i nitko drugi. Ona kao predstavnica Evropske unije, i Edi Rama kao predstavnik država Zapadnog Balkana (sic). Iako se spekuliralo da će u takvoj situaciji Vučić odbiti odlazak u Berlin, to se nije desilo. Merkelova nije promijenila odluku, i na kraju te konferencije dogodilo se onako kako je ona planirala!

Đinđić, Koštunica,Tadić

To što je Đinđić bio fasciniran Njemačkom, nekako je i shvatljivo. Doktorirao je u toj zemlji i dio svog identiteta je na tome, sasvim opravdano, bazirao. Ali, kada je izjavio da će se pitanje Kosova rješavati u Beogradu a ne u zapadnim prijestolnicama, njegov njemački pedigre mu nije nimalo pomogao. „Igrom slučaja“, ubijen je odmah nakon te svoje izjave.

Koštunica, iako je bio zloupotrebljen od strane Zapada prilikom rušenja Miloševića,  nikada nije podlegao njemačkom „šarmu“ (iznimka koja potvrđuje pravilo). Niti je volio Nijemce, niti su oni njega voljeli. Napadali su ga i blatili u svakoj mogućoj prilici. Koštuničin problem je bio u tome što je on ispravno sagledavao Njemačku (i zapadnu) „ljubav“ prema Srbima, ali je sve ostajalo na tome. Sa takvim stavom „mrtvog puhala“ koji je neviđenom pasivnošću (takav je; čitavo vrijeme se krio iza pravnog legaliteta) stvorio etno-psihološke pretpostavke za uništenje Srbije, srpski ga je narod konačno dezavuirao.

Tadić je, kao i Gorbačov, bio antitalent za politiku. Bilo bi mu bolje da se držao vaterpola u čemu nije bio loš. Stvorio je institucionalne temelje za nezavisnost Kosova, za njegovu predaju Albancima. Nijemci su mu, 2008., za njegove zasluge u jačanju „srpsko-njemačkog prijateljstva“ dodijelili njihovu najprestižniju nagradu, ‘Quadrigu’, koja se dijeli svake godine na dan ujedinjenja Njemačke najznačajnijim ličnostima u svijetu! Malo je falilo da mu se dodijeli i Nobelovu nagradu kao i Gorbačovu, ali, mora se priznati, uništiti Srbiju nije ista stvar kao i uništiti SSSR.

Njemačko oduševljenje Tadićem nije bilo bez razloga. On je, naime, 2008., potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EZ SSP) koji se, kako stoji u tom dokumentu, nije odnosio i na Kosovo! Pošto Ustavni sud Srbije nije reagirao protiv tog antiustavnog sporazuma, sudbina Kosova je time, praktično, bila zapečaćena.

Vučić

Vučić je istinski pretjerao sa svojim javno ispoljenim obožavanjem Njemačke koju je identificirao sa Merkelovom. Ustvari, Vučić, fasciniran Veberom i protestantskim, kapitalističkim duhom, prenio je to svoje obožavanje na njemačku kancelarku u kojoj je, radi njene ekonomske efikasnosti, vidio reinkarniranog Vebera. Ta njegova zaslijepljenost ide toliko daleko da bi (nesvjesno) htio od srpskih pravoslavaca stvoriti srpske protestante.

Zbog svoje fascinacije, nije vidio (nije želio da vidi) da Merkelova, svojom politikom prema Kosovu, godinama potkopava srpstvo. U tom sljepilu mu je pomogla i njegova osnovna doktrina: „Dajemo Kosovo za ulazak u Evropu“, tako da je on u sebi Kosovo otpisao, mada, naravno, nije u mogućnosti da to javno kaže. Iako je pitanje Kosova za njega prošlost, podsjetimo se nekih momenata „primopredaje“ Kosova Albancima.

Kao što je rečeno, 2008., Srbija sa EZ potpisuje SSP, a u sporazumu se izričito veli, da tu Kosovo ne spada.

17. septembra2009 ,potpisan dokument Protokol o suradnji između Ministarstva unutarnjih poslova i EULEKS-a policijsko-pravosudnog tijela EU na Kosovu. Srbijanske vlasti su time priznale Kosovo, jer su priznale da postoji granica između Srbije i Kosova, a granica je ključni atribut državnosti. Sporazum utvrđuje prekograničnu suradnju Srbije i Kosova, a svaka država koja potpiše takvu vrstu sporazuma formalno priznaje da se njezin državno ozemlje proteže do granične crte odnosno da se preko te crte počinje protezati ozemlje neke druge države.

Godine 2011. Srbija je priznalaosobne iskaznice i registarske koje izdaju vlasti Republike Kosovo.

Iste godine, Srbija je priznala carinske dokumente s pečatom kosovske carine.

2012., Srbija i Kosovo su uveli „oficire za vezu“ s funkcijom ambasadora.

Krajem 2012. započela je provedba zajedničkog upravljanja državnom granicom između Kosova i Srbije.

2013., Srbija je prihvatila obvezu da neće ometati Kosovo na putu europskih integracija i da neće poticati druge da to čine.

U julu 2013., Srbija je prihvatila sporazum prema kojem je Kosovo dobilo poseban međunarodni pozivni telefonski broj od 1. januara 2015.

U augustu 2013., Srbija je prihvatila sporazum o uspostavi trajnih graničnih prijelaza između Srbije i Kosova tokom 2014.

Sve u svemu, Briselskim sporazumima (2013., 2015.), Albanci su dobili sve, a Srbi ništa.

Vučić je počeo shvaćati

Malo je reći da ga je Merkelova razočarala. Dok se držala nezavisnosti Kosova, ajde de. Ali su odnedavno Albanci počeli otvoreno govoriti o Velikoj Albaniji u kojoj bi trebalo da bude uključena i Preševska dolina, pa i malo više, sve do Niša. Albanci velikodušno poručuju Srbima: „Ostavit ćemo vam Niš (sic). A Njemačka, veliki prijatelj Srbije, šuti kao zalivena.

Vučić je u panici i revoltu: „Da sam Ja tražio stvaranje Velike Srbije, Zapad bi me istog časa kamenovao!“

Nakon toga „srbofilna“ Merkelova, aktivno podržava kvislinga Zaeva u Makedoniji, političara koji se priklonio Albancima i s njima čini većinu u makedonskom parlamentu. Drugim riječima, Merkelova, kao i čitav Zapad, podržavaju rascjep Makedonije, odnosno podržavaju stvaranje Velike Albanije. Zaev slavodobitno izjavljuje: „SAD, Brisel i NATO su uz mene!“

Sada Vučić konačno vidi da Velika Albanija nije retorička sintagma, da se stvara ubrzanim tempom, te da bi mogla doći i do Niša. Povodom (pred)građanskog rata u Makedoniji, Vučić pojačava spremnost vojske i poručuje građanima Srbije: „Nemojte se plašiti. Naša je zemlja stabilna i mirna“. Istovremeno, razočarano izjavljuje: „Od divljanja Albanaca, mene mnogo više zabrinjava šutnja Zapada.“ A Zapad, baš i ne šuti. Naprotiv.

Budućnost

Nedavno sam pitao Voju zbog čega podržava neke Vučićeve poteze koji su izrazito prozapadni, a škode Srbiji.

„Emilijuse Vlajkijuse“, rekao mi je. „Vučić je, da bi došao na vlast morao prevariti Zapad kako bi ovaj pomislio da je on njihov. Ovo on radi s vremena na vrijeme kako bi nastavio istu igru sa Zapadom.“

Dugo sam razmišljao o Vojinom odgovoru koji je bio podosta naivan. Ali ja, kao i Vučić, dosta dobro igram šah. Doduše, ponekad se i prekombiniram. Ali sam ovog puta Voji dao djelomično za pravo.

Vučić je rasni političar. Pored normalnih, ljudskih, ima naglašene crte makijavelizma, taštine, teatralnosti i autoritarnosti. Politika je prljava i nije za svece. Do sada se Vučić igrao Isusa Krista, a pomalo i Tita. Mislio je, kako je pametniji i od Zapada i od Istoka, kako će i jednog i drugog uključiti u svoju igru. Računao je i da će pametnim potezima poboljšati ekonomsko stanje Srbije. MMF, Svjetska Banka i Njemačka su ga u tome podržavali.

Ono što, ushićen zbog izvjesnih manjih uspjeha nije shvaćao, to je da ova tri igrača posebno, te tri zmije, ne žele prosperitet Srbije, već njeno rasturanje. Da žele bacanje (umanjene, i sve manje) Srbije na koljena. Da su odlučili da Balkan bude islamiziran kako bi mogao primiti na stotine hiljada, a možda i više, izbjeglica koji neće kasniti da se pojave, kako ovi imigranti ne bi ušli u Evropu.

O Vučiću može svatko misliti što god hoće, ali narod glasa za njega, i on je apsolutno legalan i legitiman predsjednik Srbije. Međutim, izabran je u najtežem historijskom trenutku za Srbiju. Pritiješnjen je uza zid. Albanski udav mu guta 20% teritorija. Zapadne aždaje mašu glavama iznad njega i prijetećim ratnim planovima šire strah i strepnju kod Srba.

Za Vučića je ovdašnji trenutak: „Biti ili ne biti“. Treba da se ostavi igranja Isusa Krista, iluzornog podređivanja Zapada i Istoka svojoj pameti, da postane otriježnjen, realan i beskrupulozan u čuvanju interesa svoje zemlje. Otvoreno mora reći da to što se događa u Makedoniji je neprihvatljivo za Srbiju. Da se Albanci okane svojih maštanja o Velikoj Albaniji. Da imperativno zahtijeva stvaranje Saveza srpskih općina na Kosovu. Da se odlučno postavi prema Berlinu, Briselu i Vašingtonu, te da ih upita zbog čega podržavaju ova posljednja antisrpska dešavanja u regiji. Pa ako ne dobije zadovoljavajući odgovor, neka se okrene Rusiji, ili samom đavlu ako je to u interesu Srbije. On to može, a rekao bih i mora.

Ako, igrajući se i dalje „mirotvoritelja“, sada popusti albanskim i Vašington-Briselskim zmijama, te pusti da Makedonija padne, Srbija je, sasvim sigurno, slijedeća na redu. Što bi rekao Isus Krist (Matej): „Ovo nije vrijeme za mir nego za mač!“.

(NSPM)

KOMENTARI



2 komentara

  1. RASPUCHIN says:

    Mislim da previše prostora dajete Vlajkiju. Prvo , bilo bi dobro da provjerite njegovo porijeklo o kojem bi vam mnogo SRBA porijeklom iz Dubrovnika moglo mnogo reći. Drugo , mislim da čovjek koji je nekoliko puta opravdavao zločinačku akciju "Oluja" a on je to u nekoliko navrata učinio nema kredibiliteta da SRBima daje bilo kakve savjete. Treće , ako V. Šešelj stvarno prijateljski razgovara sa takvim čovjekom onda je i on taj koji je pljunuo na ideju koju je promovisao i prodavao SRBima.

  2. hristina says:

    Odlicna analiza, kao i uvek, gospodine Vlajki!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *