U slučaju nove agresije, Srbiji neće pomoći politička neutralnost, pomoćiće joj samo S-300

U slučaju nove agresije, Srbiji neće pomoći politička neutralnost, pomoćiće joj samo S-300

13 decembra 2013

s-300 - CopyPiše: Goran Tešić

Povod za ovaj tekst je objavljivanje delova iz knjige Vojislava Koštunice „Politička neutralnost ili Evropska unija“ koji su objavljeni u više sredstava javnog informisanja. Opširno Koštunicino obrazlaganje ću svesti na jednu izjavu koja sublimira njegov predlog:

Koštunica: „Zato smatram da bi bilo najbolje, da bi bilo neophodno organizovati slobodni referendum o napuštanju evropskih integracija najkasnije početkom 2015. godine. Period od godinu dana sasvim je dovoljan da se u Srbiji povede odgovorna rasprava između pristalica Evropske unije i pristalica političke neutralnosti.“

Koštunicina ponuda o političkoj i vojnoj neutralnosti Srbije, u daljem tekstu – neutralnosti, nosi mnogo slabosti koje kada se sve saberu predstavljaju veoma loš spoljno politički stav koji bi Srbiji mogao da nanese velike štete. Evo zašto.

1. Potpuno je nejasno dovođenje u vezu izbora između članstva u Evropskoj Uniji i neutralnosti, jer u samoj Evropskoj Uniji postoji pet zemalja koje su neutralne, a to su: Austrija, Finska, Švedska, Irska i Malta.

Za sve neutralne države članice Evropske Unije postoji posebna odredba u kojoj se kaže da se neće prejudicirati specifičan karakter politike bezbednosti i odbrane pojedinih država članica. Tu se misli upravo na ovih pet zemalja. Ova činjenica jasno stavlja do znanja da se može biti neutralan paralelno sa članstvom u Evropskoj Uniji, tako da Koštunicino suprostavljanje članstva u Evropskoj Uniji i neutralnosti nema smisla.

A zagovornici ulaska Srbije u Evropsku Uniju bi jednostavno mogli da kažu – Pa dobro, nema problema, i mi smo za to da Srbija bude neutralna, ali i da bude članica Evropske Unije kao gore pomenutih pet zemalja i zato ne vidimo koliziju između ove dve stvari, pa je samim tim i referendum po tom pitanju iluzoran. Dakle, izbor koji Koštunica predlaže nije zasnovan na stvarnom antagonizmu, pa time ostaje samo napuštanje evropskih integracija. Međutim, tu dolazimo do tačke 2.

2. U Koštunicinom viđenju spoljnopolitičkog puta Srbije figuriraju samo dve mogućnosti: članstvo u Evropskoj Uniji i neutralnost. Iako smo u tački 1. pokazali besmislenost suprotstavljanja članstva u Evropskoj Uniji i neutralnosti, ipak ćemo prokomentarisati ovaj dvojni izbor. Zašto samo dve mogućnosti za izbor?

A gde je treća – evroazijske integracije? Evroazijske integracije su format u kome bi Srbija mogla da uđe u direktan spasonosni savez – integraciju sa Rusijom i njenim saveznicima. Zašto Koštunica iz spoljno-političkog izbora eliminiše ogroman deo populacije koji je ne samo za saradnju, već i za savez sa Rusijom u okviru evroazijskih integracija?

Evroazijske integracije imaju dve komponente: ekonomsku (Carinski Savez, budući Evroazijski Ekonomski Savez) i vojnu (Organizacija Dogovora o Kolektivnoj Bezbednosti – ODKB).

Ekonomska komponenta ne nosi direktan politički karakter, ali samo njeno postojanje ima političku konotaciju jer se odnosi na stvaranje multipolarnog sveta koje se ogleda i u ekonomiji. Postojanje političkog konteksta se najbolje vidi upravo u poslednje vreme na primeru ukrajinske krize i samita „Istočnog partnerstva“ održanog u Viljnusu koji je doživeo debakl.

U pozadini ovih događaja stoji opredeljivanje za Evropsku Uniju ili za evroazijske integracije, a za šta je dokaz da je jedna od država kandidata za potpisivanje ugovora o pristupanju Evropskoj Uniji u Viljnusu bila i Jermenija, koja je odbila da potpiše taj ugovor i opredelila se za evroazijske integracije.

Politički kontekst i u slučaju ukrajinske krize i u slučaju izbora koji je napravila Jermenija je upravo u tome da se ne može biti u isto vreme i članom Evropske Unije i Carinskog Saveza, što predstavlja pravi antagonizam, a ne Koštunicin predlog. Podsetimo pri tome da Jermenija nema zajedničku granicu sa zemljama Carinskog Saveza (kao i Srbija) i da se nalazi u ne baš prijateljskom okruženju Azerbejdžana, Gruzije i Turske.

Ali, Jermenija nije smatrala da je bolje biti neutralan kao što smatra Vojislav Koštunica, već je duboko u evroazijskim integracijama i to kao punopravni član vojnog saveza ODKB koji je štiti od mogućih napada Turske i Azerjbejdžana, a sada ulazi i u evroazijske ekonomske integracije koji su viši stepen ekonomskog povezivanja sa Rusijom i njenim partnerima u Carinskom Savezu.

Znači, Jermeniji nije bio dovoljan dosadašnji povlašćeni položaj u ekonomskoj saradnji sa Rusijom, već ide korak dalje. Zašto? Zato da bi imala još više ekomnomske koristi i da bi narod Jermenije živeo bolje. Vojislav Koštunica ne misli tako. On je za neutralnost.

Jermenija se upravo zbog okruženja u kome se nalazi obezbedila. Jermenija vrlo dobro zna da međunarodno pravo praktično ne postoji i da je umesto njega na snazi pravo koje se zasniva na sili i da je jedan od faktora odvraćanja od moguće agresije na njenu teritoriju posedovanje moćnog naoružanja. A Jermenija je upravo od Rusije kupila odbrambeni raketni sistem S-300.

Da, Jermenija ima ovaj sistem, a ne papir na kome piše – mi smo neutralni. Izgleda da Vojislav Koštunica planira da u slučaju neke nove agresije na Srbiju maše papirom na kome piše „Srbija je neutralna“.

Ne, taj papir ne pomaže. Ali pomaže S-300 i punopravno članstvo u ODKB.

Smatramo da je primer Jermenije itekako dobar za Srbiju, jer se Srbija nalazi u sličnom, pa čak možda i lošijem geopolitičkom položaju od Jermenije, jer je mnogo grabljivica koje već grabe svoj plen od slabe Srbije ili koje se spremaju da grabe.

U današnjem svetu neutralnost, nesvrstanost ili bilo koja druga nepripadajuća opcija znače samo jedno, a to je da zemlja koja ima nepripadajući status može u bilo kom trenutku biti napadnuta od strane svetskih silnika ako se nađe na putu njihovih interesa. Zar nam nedavni primeri Jugoslavije, Iraka, Afganistana i Libije nisu dovoljni?

Srbiji bi itekako odgovaralo punopravno članstvo u ODKB jer članstvo u ODKB garantuje pomoć svih članica ogranizacije zemlji članici koja bi se našla pod pretnjom napada spolja. Evo samo dva primera:

– Iz Dogovora o kolektivnoj bezbednosti (član 2):

„U slučaju pojave pretnji za bezbednost, stabilnost, teritorijalnu celovitost i suverenitet jedne ili više zemalja-članica (misli se na članstvo u ODKB) ili pretnji međunarodnom miru i sigurnosti država – učesnici (misli se u ODKB) odmah stupaju u međusobne konsultacije sa ciljem koordinacije svojih pozicija, razrađuju i primenjuju mere za ukazivanje pomoći državama-članicama sa ciljem odstranjivanja postojećih pretnji.“

Zamislite da je Srbija, to jest tada nesvrstana Jugoslavija, 1999. godine bila u ODKB, da li bi usledio napad NATO pakta. Praktično isključeno.

– 23. septembra ove godine u Sočiju na redovnom zasedanju Saveta ODKB doneta je odluka da zemlje-članice ODKB pruže vojno-tehničku pomoć pograničnim jedinicama Tadžikistana sa ciljem jačanja kontrole tadžikistansko-afganistanske granice jer se i sada, a posebno posle najavljenog napuštanja Afganistana od strane NATO trupa očekuju pojačane aktivnosti talibana u pravcu Tadžikistana koje bi mogle da dovedu do destabilizacije ove zemlje.

Zamislite da je Srbija članica ODKB i da dobije ovakvu podršku na srbsko-albanskoj granici.

Dakle, vojna komponenta evroazijskih integracija – ODKB itekako nosi politički kontekst, jer se radi o vojnom savezu nezavisnom od NATO pakta. Ali, za razliku od NATO, ODKB nije agresivna organizacija, već ima izrazito odbrambeni i odvraćajući karakater, tako da vojnici iz Srbije ne bi učestvovali u agresivnim vojnim kampanjama, već u zajedničkim manevrima sa drugim članicamam ODKB, kao u i operacijama zaštite mira na evroazijskom prostoru. Ovde je vrlo važno to da bi vojska Srbija imala i mogućnost da se obučava po ruskom modelu.

Za Srbiju bi bilo od velike važnosti da uđe u proces punih ekonomskih evroazijskih integracija, to jest da počne pregovore za pristupanje Carinskom Savezu (budućem Evroazijskom Ekonomskom Savezu) koji bi joj doneo velike mogućnosti za ekonomski oporavak i razvoj. Umesto da bude trećerezredna zemlja Evropske Unije gurnuta u novu regionalnu Jugoslaviju Srbija bi u Carinskom Savezu bila punopravni prvorazredni član.

Ulazak u Carinski Savez bi bio korak dalje za Srbiju koja već sada ima bescarinski trgovinski režim sa Rusijom, jer bi ekonomski manevarski prostor bio proširen na sve zemlje članica Carinskog Saveza i jer bi protok robe, kapitala, usluga i radne snage bio slobodan. Prema tome, integrativni nivo je viši od bilateralne ekonomske saradnje i daje veće mogućnosti za ekonomski razvoj.

Dakle, evroazijske integracije, i ekonomske i vojne su daleko bolje rešenje od neutralnosti i zato predlažemo održavanje referenduma sa pitanjem gde bi se građani Srbije opredeljivali između tri opcije: evroatlanskih integracija, evroazijskih integracija i neulaska u bilo kakve integracije.

Rok za kampanju bi bio godinu dana od određivanja datima referenduma uz uslov da zagovornici sve tri opcije imaju podjednake uslove za promociju svojih stavova u svim medijima uz mogućnost sučeljavanja stavova.

(Evroazijska Srbija)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Tandaramandara says:

    Dok mi razmišljamo šta bi to bilo najbolje za nas Srbe amerika finansira komuniste, rušitelje Srbske države,porodice, tradicije, istorije i kulture, proturaju priču o navodnom formiranju neke nove kvazi jugoslavije u koju bi ušla gle trgedije i albanija, a verovatno i nezavisno kosovo. U komentarima se već javljaju javljaju zagovornici te tragične ideje po kome drugom do po Srbe oživljavajući opet negu glupu već skupo plaćenu ideju o bratstvu i jedinstvu, jer u bivšoj sfrj koja je kako je pravljena i morala završiti kako je završila, su svi sem Srba bili pripadnici svoje nacije samo smo se mi delili na Srbe i jugoslovene. Bojim se da bi se tako nešto desilo i na referendumu, ustale bi komunjare u košuljama demokrata i presudile da nam je bolje u fašističkoj EU nego u evroazijskoj carinskoj uniji koja je i prostorno i po broju ljudi mnogo veća od EU, gde bi naši proizvodi sigurno našli svoje mesto, gde bii nam privrednii rast bio zagarantovan, gde bi pristupanjem u ODKB bukvalno fizički bili zaštićeni od vandalskih razaranja koja smo već doživeli, a da nam za to niko nije ni žutu paru nadoknadio kao ratnu štetu, ovamo bi imali potporu da pokrenemo pred međunarodnim sudom tužbu za ratnu štetu koju bi morali da nam plate. Naša najveća tragedija nije u tome što grešimo već što posle očite greške tražimo opravdanja zašto smo to morali da uradimo,a gotovo nikad nismo morali umesti da javno priznamo grešku okrenemo list i započnemo neku drugu priču koja bi bila u našu korist. I dalje su hrvati svi prvo hrvati, muslimani su muslimani, a mi prvo jugosloveni, jugonostalgičari koje rone gorke suze za propalom sfrj pa tek onda ako imamo neke koristi i Srbi. Nisu Tarabići izmislili rupu na saksiji već su samo sabrali dva i dva kad su pisali proročanstvo gde kažu da će nas ostati za pod jednu krušku ako do tad budemo imali i krušku neku našu staru sortu ako nam i ona ne bude neka hibridna ili GMO.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *