U Srbiji je važno i cenjeno ukrasti od Srbije, prevariti Srbiju, i na osnovu toga postati važan u Srbiji

U Srbiji je važno i cenjeno ukrasti od Srbije, prevariti Srbiju, i na osnovu toga postati važan u Srbiji

8 јуна 2013

DSC_4073_KordicPiše: Miloš Kordić

Zaseda državni vrh Srbije i razmatra, razmišlja. Ekonomska situacija u zemlji je u pitanju. Budžet za ovu godinu je gotovo potrošen za ovih šest meseci. Što znači da je doteralo cara do duvara. Jeste da je ovaj državni vrh tešku ekonomsku situaciju nasledio od prethodnog državnog vrha, ali je poslednji čas, a to je državni vrh napokon shvatio (to, da je poslednji čas), da se bolest zaustavi. I da počne da se leči. Jer, ruku na srce, znao je ovaj državni vrh, učestvujući na izborima, u šta se upušta. A i dobar deo ovog državnog vrha bio je i sastavu prošlog državnog vrha. Da se i to kaže.

I ne samo da zaseda državni vrh (ma što im to značilo), nego su se sastali i čelnici partija i stranaka koje čine koaliciju na vlasti. I oni su razmatrali. I dogovarali se kako da se krizi stane nogom za vrat. Jer očigledno je da državni vrh ne može tako dugo da bavi samo Kosovom i Metohijom, odnosno sada – Sporazumom, i korupcijom. A sve teži život svog naroda, sve veću nezaposlenost, sve veću inflaciju… da to ne vidi, da to ne rešava. Shvatio je državni vrh da dalje tako, to jest ovako, ne može.  

Ekonomska situacija zemlje, teška, sve teža, je u pitanju. Putnici na ovom brodu, koji se zove Srbija, sve teže spajaju kraj s krajem. I to najveći broj putnika. Najviše naroda odavno, i bez bilo čijeg poziva, steže kaiš. Prepinje. Još malo – i dalje se neće moći. Uskoro bi moglo da nestane rupa na kaišu.

I s tim je krenuo da se uhvati u koštac državni vrh. To, ipak, neformalno telo, koje će, verovatno, predložiti mere onom telu (telima, organima), koji bi trebalo da ih usvoji.

Jer narod zna, jer i državni vrh zna da to narod zna, da u zemlji Srbiji mnogi bogati, i za ove uslove – prebogati, ne plaćaju porez. Po ovome kako o porezu odgovorni pričaju, možda to bogati i ne moraju. Donose se zakoni o porezima koje narod ne razume. Osim što zna da on, narod, mora da plaća porez. I što dobro oseća da inflacija u zemlji Srbiji neprestano raste (sada je prešla 12 odsto. I zna narod da su oči državnog vrha uprte u inostrane kredite. Samo, dokle? Dokle će se uzimati novi krediti da bi se vraćale kamate starih kredita? Već odavno je prenaduvan prazni balon, u kome nema ništa. Prazno, praznina. Ništa nema, osim vazduha. Pa bi moglo da nam se desi da pukne!

Jer narod zna, i državni vrh to zna, da u Srbiji nema iole ozbiljnije borbe protiv crnog tržišta i sive ekonomije. Carinski sistem je potpuno nesređen. Vlada opšta nezaposlenost. Na sve strane niču kojekakvi, veoma sumnjivog obrazovnog kvaliteta fakulteti, univerziteti. Deca se školuju a da se ne zna ni kome ni za koga. Proces privatizacije je uništio gotovo sve što je bilo vredno od industrije. A nju su gradile generacije i generacije radnika. I sad, kad su zaposleni uglavnom isterani na ulicu, država (prethodne vlasti), koja je uzela pare od privatizacije, u stvari uzela svoj deo, nije brinula, ai daqe ne brine za sudbinu privatizovanih preduzeća, firmi, objekata, zemljišnih površina, za sudbinu radnika. Kontrole nema. Bahatost novih vlasnika prevazilazi svako normalno rasuđivanje o procesu privatizacije, o kapitalizmu. Uništeno je znanje o bilo čemu što bi trebalo da pripada zaposlenom čoveku: da za pošten rad bude i pošteno plaćen, a vlasnik da državi plati, i za svog zaposlenog i za sebe, sve što pripada državi. Kako neko može da radi, zarađuje a da ne plaća državi ono što njoj pripada!? I kako neko može da u očima ovog naroda izigrava velikog patriotu, a porez plaća u inostranstvu, nekoj drugoj državi. To je u mnogim zemljama Zapada, ka kome tako nezaustavljivo stremimo, jednostavno nezamislivo. Em se kod njih radi o poštovanju zakona, o moralu, o ljubavi za svoju otadžbinu. Ali je u ovoj zemlji, narod to zna, i državni vrh bi trebalo to da zna, odavno nestalo morala, nestalo je kulture morala, patriotizma, kulture odgovornosti prema svojoj državi svome narodu, nestalo je kulture rada, života, kulture svih vidova vaspitanja.

U Srbiji se ne stimulišu strana ulaganja u skladu s potpuno jasnim i čistim programima. (Ostavimo se političke situacije. Ona je najčešće izgovor našoj nesposobnosti.) Jer mnogo je administrativnih prepreka, dozlaboga dosadne i skroz nepotrebne papirologije.       

U Srbiji se i dalje beskrupulozno krade i vara na svakom koraku. U Srbiji je najvažnije ukrasti od Srbije, prevariti, opljačkati Srbiju. U Srbiji je najvažnije pronaći rupe u zakonu. I tako biti uspešan. I poštovan: imaš novac, vile, jahte, avione, kuće i stanove u Londonu, Parizu, na Floridi. Imaš moć. U Srbiji je najvžnije da ti kažu: To, care!

Jer i državni vrh zna, a narod to dobro oseća, da se u Srbiju samo uvozi, uvozi i uvozi. Sve i svašta se uvozi. I nad tim što se uvozi trebalo bi državni vrh ozbiljno da razmišlja i da se krsti. Jer toga, uvoza takvih roba, ni u jednoj zemlji na svetu nema. Ništa se ne preduzima da se bar nešto od toga proizvede u zemlji Srbiji. A na uvoz tog belosvetskog bofla, te belosvetske furde, idu naše devize. Dok držanje, veštačko, naravno, dinara na ovom kursu, u odnosu na evro, stimuliše upravo taj i takav uvoz.

U Srbiji se već dugo priča o zamrzavanju plata u javnom sektoru i penzija. Pa se raspravlja i o štednji. Ali je i državni vrh svestan činjenice da se tim merama neće napuniti budžet, kao što mu preporučuje Međunarodni monetarni fond. Ali je štednja neophodna: stoga bi trebalo raspraviti broj poslanika u Narodnoj skupštini (treba li nam zaista 250 poslanika?), raspraviti broj ministarstava, ukinuti nepotrebne agencije (kome li ih je toliko potrebno?!), ukinuti nepotrebne, parazitske nevladine organizacije, hitno smanjiti broj zaposlenih u javnom sektoru, ukinuti partijsko zapošljavanje itd.

I treba li uopšte nama MMF? Po onome šta oni i kako rade, jedino se može zaključiti da se tu radi o čistim zelenašima, kamatarima. I ako su oni stručnjaci za finansije, koji dođu, preslušaju, odrede, onda mi i ne trebamo ministarstvo finansija. Jer neprestano tražiti da se štedi, da se zamrzavaju plate, penzije, nije ništa drugo nego zamajavanje neozbiljnim predlozima. Grčkoj su se upravo izvinili zbog kojekakvih traženih, zahtevanih mera…

A ne shvata taj MMF, a ja verujem da državni vrh shvata, da jedino proizvodnja i izvoz vode iz krize. Pre svega – oni!. A onda sve ostalo, koje je, bez njih, bez rada, kulture i istinskog patriotizma… mlaćenje prazne slame. Jer nikoga potrošnja i štednja na ovakav način, kao i kojekakve restrikcije i zamrzavanja nisu izvela iz ekonomske krize.

I najnovija vest: zasedali čelnici stranaka i partija vladajuće koalicije i dogovorili antikrizne mere. Uskoro će ih saopštiti svom sve siromašnijem narodu. I predložiti ih onim telima koja bi trebalo da ih i usvoje.

Živi bili pa videli! Jer narod želi istinu! Istinu o sebi, o svojoj državi.  

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u