Ukinimo demokratiju, diktatura je jeftinija

Ukinimo demokratiju, diktatura je jeftinija

19 jula 2014

Dražen CigleneckiPiše: Dražen Ciglenečki

Za HDZ-ovog zastupnika Franu Matušića ovo su možda najgori dani u godini. Inače se on, naročito u inozemstvu, vjerojatno hvali činjenicom da se rodio i živi u Dubrovniku, ali kad zbog ljetne stanke završi zasjedanje Sabora, Matušić bi radije da se nastanio u nekom selu bez struje, vode i kanalizacije, samo da nije daleko od Zagreba. Naime, prije odlaska na godišnji odmor, predsjednici Sabora izvještavaju novinare koliko su na Markovom trgu potrošili državnog novca i koliko od ukupne cifre otpada na svakog zastupnika. Tako je bilo i jučer, a ni deset minuta nakon što je Josip Leko prezentirao ovogodišnje brojke, internetski portali vrištali su da je Matušić rekorder. To je već tradicionalni ritual pribijanja Matušića na stup srama. Tko mu je kriv što stanuje u Dubrovniku, pa mu država mora platiti put i boravak u Zagrebu. Još je i član saborskih izaslanstava pri nekim europskim institucijama i ta njegova putovanja, naravno, također koštaju Sabor. Uglavnom, Matušić je od početka godine spiskao već 113.639 i stoga je među zastupnicima negativac broj jedan. S druge strane, kao pozitivne primjere mediji ističu Zagrepčane poput Davora Bernardića, Ive Jelušića i Mirele Holy, koji nigdje ne putuju i nemaju dodatnih troškova.

A zapravo postoje jednostavna rješenje. Kao prvo, trebalo bi promijeniti izborno zakonodavstvo kako bi cijela Hrvatska bila jedna izborna jedinica i propisati da je uvjet za zastupnički mandat prebivalište u Zagrebu. Zatim bi nužno bilo zabraniti zastupnicima sva putovanja izvan hrvatskih granica. Kakvu država ima korist od toga što Matušić sudjeluje na sjednicama parlamentarne skupštine Vijeća Europe? Ruku na srce, nikakve. Ovim bi se, dakle, potezima bitno srezalo 5,6 milijuna kuna što ih je dosad u 2014. »požderao« Sabor.

Međutim, nije li vrijeme i za korak dalje i da se svi skupa zapitamo čemu uopće parlament. Nije tu tek riječ o tome da neki zastupnici, recimo Tomislav Karamarko, dobivaju plaće, a skoro da i ne dolaze na posao. Jednom Dragutinu Lesaru Sabor gotovo da je drugi dom, stalno tamo visi, smišlja zakonske prijedloge, amandmane i govori u sabornici. Ali, je li se zbog tog njegovog silnog aktivizma makar za milimetar poboljšao život prosječnog hrvatskog građanina? Jasno da nije. Lesarova plaća nepotreban je luksuz za osiromašenu državu. Sabor ni o čemu ne odlučuje, svakodnevno ponavljaju HDZ-ovi zastupnici.

Pa kad je tako, nema razloga da ga se ne ukine. Parlamentarna demokracije je skupa i Hrvatska nije u poziciji da ju si može priuštiti. Ne dok BDP pada šestu godinu zaredom, Hrvati kopaju po kontejnerima ili se masovno iseljavaju trbuhom za kruhom. Diktature su puno jeftinije, a i efikasnije. Uz dobrog diktatora, koji nije rastrošan, već bismo davno izašli iz krize, ako bismo ikad u nju ušli. Dovoljno je, znači, pronaći takvog čovjeka, a mediji bi sigurno pozdravili uspostavu diktature.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *