Ukrajinski i srpski problemi su zapravo nemački problemi

Ukrajinski i srpski problemi su zapravo nemački problemi

30 oktobra 2014

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

Da li je trebalo da nas začudi što je – i pre nego što je avion ruskog predsednika Vladimira Putina sredinom oktobra sleteo u Beograd – Špigl preteće uporedio današnju Srbiju sa Ukrajinom od pre godinu dana. Istina, nemački magazin nije neposredno pominjao mogućnost rata na Balkanu, nego je samo naveo sve življu i opasniju srpsku dilemu između ulaska u EU i razvijanja čvršćih odnosa sa Rusijom.

Možda bi naši ovde prisutni nemački prijatelji bolje od mene odgovorili na ovo pitanje, tek nije li današnje nemačko očajavanje nad sudbinom podeljene Ukrajine i brigom da se slično ne ponovi na Balkanu i Srbiji nešto više od brige za tzv. „regionalnu stabilnost“? Nije li ta briga zapravo projekcija sopstvenog straha? Nisu li jučerašnji problem Ukrajine i današnji problem Srbije zapravo samo sutrašnji problem Nemačke?

Istina, problem geopolitičkog raskršća Ukrajine i Srbije, ili barem curenja vremena za njegovo rešavanje (u našem slučaju), javlja se i kao rezultat njihovog dvoipodecenijskog polititičkog, ekonomskog i svakog drugog urušavanja. Sa druge strane, to opasno geopolitičko raskršće, na kome je Ukrajina pala u krv i na kome će Srbija tek da doživi svoju dramu, Nemačku suočava sa pitanjem same logike njenog postojanja. Naime, možemo samo da zamislimo užas nemačke političke elite suočene sa činjenicom da se ekonomski lider Evrope i zemlja najvećeg posleratnog rasta na Starom kontinentu u svom političkom odnosu sa SAD nije ni malo pomerila od namesničke uloge Konrada Adenauera.

SAOBRAŽAVANjE POLITIKE I EKONOMIJE

Jer logika i smisao samog postojanja nemačke države sastoje se u sasvim neizvesnom raspletu: da će u narednoj deceniji Berlin biti prinuđen da svoj ekonomski rast prilagodi niskom stepenu svoje političke suverenosti. Ostajanje u atlantističkoj paradigmi već je započelo taj proces saobražavanja: možemo da zamislimo užas nemačkih ekonomista i privrednika pred pomisli da uvlačenjem u ekonomski rat protiv Rusije ovogodišnji rast neće preći 1,5 odsto. Ali to zaista jeste povratak u prirodno stanje – prilagođavanje nemačke ekonomske težine političkoj. To isto bio bi i nemački prelazak u kontinentalističku paradigmu, s tim što bi ona tada spasavala svoj visoki privredni rast, prilagođavajući mu svoj politički status rastom stepena državnog suvereniteta. Za sada, međutim, nema naznaka da je nemačka politička klasa spremna da plati cenu za to.

Naravno, niko upućen u današnju nemačku dilemu ne veruje da je reč o privremenom problemu koji je izazvan ukrajinskom krizom i koji će proći njenim rešavanjem ili zamrzavanjem. Da nije tako, potvrđuju tajni (zašto su tajni?) pregovori o transatlantskoj trgovini između SAD i EU, prema kojima, na osnovu onoga što curi iz tih pregovora, Evropa na čelu sa Nemačkom može da se nada statusu atlantske kolonije, skoro istom onakvom kakav u odnosu prema Nemačkoj imaju zemlje južnog i istočnog oboda EU ili zemlje u evropskoj čekaonici, poput Srbije.

Brisleska EU, koja je žrtvovala mir u Ukrajini i koja definitivno ne može da bude okvir za razvoj Srbije, danas se prvi put pokazuje i kao tesan okvir za razvoj Nemačke. Ono što je još važnije – i za Ukrajinu, i za Srbiju, i za Nemačku – briselska EU ni za jednu od tih zemalja danas više nije ekonomsko, pa ni političko pitanje u užem smislu, već pre svega pitanje unutrašnje bezbednosti. I to pitanje bezbednosti aktivirano je u svakom slučaju: i u slučaju ostajanja, odnosno ulaska u briselsku EU, i u slučaju pravljenja distance prema njoj.

Razlikovanje briselske EU – koje svojim problemom, videli smo, okuplja čak i takko različite zemlje kao što su Srbija i Nemačka – i Evrope kao zajednice nacija – jedina je metodologija za razrešavanje srpske geopolitičke aporije, koja traje u kontinuitetu već četvrt veka. Naime, Srbija, kao i Rusija uostalom, u najširem kulturnom smislu jeste evropska zemlja. U političkom smislu, međutim, ona jeste, opet isto kao i Rusija, omrznuti Drugi, koga je u briselsku EU moguće integrisati samo dezintegrisanog i oborenog na kolena. Ako je to moguće pravdati makar i tako rđavim rasnim argumentima kao što su rusko i srpsko pripadanje istočnoj duhovnosti, kako onda pravdati današnji pritisak brisleske vašingtonske Evrope na Nemačku.

EVROPSKI LOGORSKI KAPO

Ta činjenica svedoči pre svega o tome da je zaoštravanje između briselske i Evrope nacija doživelo svoju najvišu istorijsku kulminaciju, koja će narednih godina biti i opasan i spasonosni trend evropske politike. Početak ozbiljne evropske reakcije na tu opasnost video se na ovogodišnjim izborima za Evropski paralment, gde se u uspehu evroskeptičnih stranaka u zemljama Zapadne Evrope mogla prepoznati reakcija na pogubnu funkciju briselske EU, a u zemljama Južne Evrope na neodrživu ulogu Nemačke kao neke vrste evropskog logorskog kapoa, koji svoje gubitke u atlentističkoj paradigmi kompenzuje u zemljama drugog prstena EU, uništvajući ih bržim tempom nego što Vašington steže konopac oko vrata Berlina.

Zbog toga Evropa ponovo postaje polje dinamičnog političkog dešavanja. Razjedinjenost i pad, koje joj obezbeđuje opstanak u atlantističkoj paradigmi, obećavaju joj novi rat. Ulazak u kontinentalističku paradigmu, istina, još joj ne garantuje mir, ali joj garantuje perspektivu. Aktuelni procesi tog tipa u Srbiji odmakli su toliko daleko da je sve manje verovatno da neće veoma bolno kulminirati u narednih godinu dana. Naravno, sasvim izvestan poraz SAD u Ukrajini, gde su one naterane na drastična rešenja – ili da stotinama milijardi dolara spasavaju Ukrajinu ili da otvoreno ratuju protiv Rusije, jer su poražene na širokom polju međurešenja između te dve krajnosti – otvara im Balkan, mesto na kome imeju gustu mrežu pete kolone, kao moguće novo žarište krize i pritiska na Evropu. Nemačka je, sa druge strane, danas veoma zainteresovana za mir na Balkanu, za koji strahuje dok njeni magazini porede Srbiju i Ukrajinu. Koliko god, međutim, bila zainteresovana za taj mir, Nemačka i svojim pozicioniranjem i u Ukrajini i u Srbiji – od Kosova i Metohije do srpske ekonomije – nije snažan faktor mira, slabeći svojom atlantističkom inercijom lokalne aktere koji mogu da stabilizuju prilike.

Na taj način pred nama još jednom oživljava Evropa od pre sto godina: kada je kontinent toliko želeo da sačuva mir i kada je toliko radio za rat.

(Izlaganje na međunarodnoj konferenciji „Nova Evropa: Pariz-Berlin-Moskva-Beograd“, održanoj 18. oktobra 2014. u Beogradu u organizaciji fonda Dostojanstvo)

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *