УОЧИ ГОДИШЊИЦЕ: Не можеш, драги Милутине, ти бити мртав, ово је само твој 125. рођендан

UOČI GODIŠNJICE: Ne možeš, dragi Milutine, ti biti mrtav, ovo je samo tvoj 125. rođendan

5 novembra 2017

Prvi svetski rat je sa sobom doneo dosta toga, ali je mnogo više odneo. Sa njim si otišao i ti, Milutine Bojiću. Ti si možda i jedini pesnik koji je živeo samo dvadeset i pet godina, čitan u dva veka, a za sobom si ostavio pesme koje će, nesumnjivo, trajati barem jedan milenijum.

U tvojim pesmama se sreće mnogo ljubavi, a najčešće je to ona prema Srbiji. Srbija je bila tvoja ljubav, tvoja muza, pa je možda i bolje što ti, kao takav zaljubljenik, nisi dočekao da ti jedinu dragu pretvore u neku drugu na koju bi sa gađenjem gledao. Dobro je što je grobnica o kojoj pevaš, kao i krv tvog vladara, plava, a ne crvena kao sve ono što je došlo iza.

Iako ti prezime liči na deminutiv borbe, ti nikada nećeš biti smatran manjim i nižim u odnosu na tvoju braću po stihu. Veliki rat sa sobom nosi velika stradanja, a veliki pesnici u duši nose velike pesme i treba da budemo srećni što si ti, Milutine, odušio i na papir preneo sve ono što je u tebi obitavalo, zarazivši tako i nas ljubavlju koju smo, u toj veličini, sretali samo još kod tvoje braće.

Ne mora se govoriti o tvojoj ljudskoj veličini, jer si ti čovek koji je najviše voleo onda kada su svi mrzeli, a to je u ratu. Ne možeš, dragi Milutine, ti biti mrtav. Ovo što se danas obeležava kao sto godina od tvoje smrti je samo tvoj 125. rođendan. Tvoje pesme su jedino što je od tebe življe, iako je umrlo sve što si ti ikada poznavao. Došlo je vreme da umiru Srbi, umire Srbija, a ponajviše umire, ako nije i izumrla, upravo ljubav. Međutim, kao što vidiš, ona samo ponegde tinja, kao što se da primetiti ovde danas, jer u ovoj prostoriji nema nikoga ko je došao, a da ne voli, bilo tebe, bilo tvoje pesme.

Lako je bilo, Milutine, voleti Srbiju tvoga doba. Danas je to dosta teže, ali mi se trudimo koliko možemo, jer znamo da je ti uvek voliš za pola srca više od nas. Ko će tebe u tome stići…

Ovo nije pesma, ali u ovome ima i bola i ponosa. Ponosa ima jer se radi o tebi, a bola ima jer nisi sa nama. Lanaca, o kojima si pisao, danas ima više nego ikad, a i Kaini su se namnožili, moj Milutine, pa prišli sa svih strana. Takva je danas Srbija, da bi tvoje srce prepuklo da nije stalo onda kada je trebalo.

Na dan kada su nas slagali da si umro, a mi im poverovali, spustili su te među tvoju braću na Zejtinliku i svi ste se obradovali. Tih dana veselije je bilo kod vas pod zemljom nego nad njom, jer dole bola nije bilo, a ponosa jeste vazda. Kada su te, posle pet godina iz tog društva digli i odneli te kod tvojih, ne znam da li su sa tobom poneli i pesme koje mora da si u zemlji pisao i rodu svome čitao.

Kao da je sudbina htela da opet stradaš sa svojom zemljom, doneli su te u Beograd u kojem si kasnije otrpeo i Drugi svetski rat, ali i ono čudo pred sam kraj milenijuma kada su opet padale bombe. Izgleda da nisi imao snage da ne budeš sa svojim narodom, i to opet u patnji, Milutine. Ne znam samo da li si više patio sa tvojim rodom, ili za njim, ali znam da si patio.

Ne misli da ne znam kog su te datuma proglasili pokojnikom. Pišem ti pet dana ranije, jer, kako ne verujem tvoju smrt, tako ne bih ni u taj datum.

I neka ovih dana, na 125 godina tvog života, vetrovi sa Kajmakčalana duvaju sveće koje mi za tebe palimo i neka se niko ne prevari da ih nazove grobljanskim, nego rođendanskim – pesniče, sapatniče i brate.

KOMENTARI



2 komentara

  1. Pastrovic says:

    Nedam sebi za pravo da ista prozborim.

  2. goran says:

    Hvala bogu da se neko setio Bojica, velikog Srbina i pesnika.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *