Urednici naših televizija kao da su aktivisti sa kijevskog Majdana

Urednici naših televizija kao da su aktivisti sa kijevskog Majdana

8 marta 2014

milorad-vucelicPiše: Milorad Vučelić

Informativne emisije naših televizija sa nacionalnom frekvencijom, na čelu sa Javnim servisom, već mesecima izgledaju kao da ih uređuju aktivisti sa kijevskog Majdana i simpatizeri ukrajinskog „Desnog sektora“.

Gotovo je neverovatno čega smo se tu sve nagledali i naslušali. Tako je, kako videsmo, izvesni Aleksandar Vasović Vaske, novinar „Rojtersa“, jedva uspevao da se užurbano preveze od B92 do RTS-a da bi učestvovao u svim centralnim Vestima i Dnevnicima, u kojima je izlagao svoja viđenja ukrajinskih problema, da bi svoj ekspertski pedigre i moć zaključivanja i predviđanja definitivno potvrdio u „Blicu“ od 24. februara („Ukrajinska skupa pobeda“). U tom komentaru Vasović kaže:

„Iako glavni gubitnik u ovom mini-ratu, Vladimir Putin će verovatno shvatiti da mu je bolje da na zapadnim granicama ima partnera nego ljutog komšiju koji može da mu priredi mnogo pakosti.“ Pored toga što je proglasio Putina gubitnikom, a što predstavlja samu krunu njegovog stručnog umeća, dotični je i ministra Vilijema Hejga proglasio britanskim premijerom. Prava slika naše informative dobija se tek onda kada se istakne da je pomenuti Vaske, sa tako snažnim anticipacijama i uvidima, bio među kvalifikovanijim novinarima.

Šta se zaista desilo na Krimu i šta se stvarno dešava u Ukrajini možete pročitati u nekoliko tekstova i u ovom broju „Pečata“, baš kao što ste to činili i tokom prethodnih nekoliko godina.

Kada je reč o žrtvama palim tokom „mirnih“ demonstracija u Kijevu, biće nemoguće mimoići presretnuti telefonski razgovor između Ketrin Ešton i estonskog ministra inostranih poslova Urmasa Paete u kojem se jasno ističe da „jača uverenje“ da snajperiste koji su pucali tokom nereda nije organizovao Janukovič, već neko iz redova nove koalicije. Estonski ministar je potvrdio autentičnost objavljenog razgovora. Iz istih „redova nove koalicije“ ukrajinskoj Vrhovnoj radi je na izglasavanje podnesen nacrt zakona koji definiše opredeljenje ove zemlje za ulazak u NATO.
Na osnovu onoga što se u srpskim medijima moglo čitati, slušati i gledati nedvosmisleno bi se moglo zaključiti da u ovoj zemlji žive ljudi koji su antiruski raspoloženi. Ne mogu da im oproste što su ih 1999. zverski bombardovali!

Ukazivali smo u prethodnim brojevima na razne krajnje neodržive i problematične paralele i analogije u vezi sa događajima u Ukrajini, ali u centralnim medijima, i među političarima, niko ne pomenu, čak i neposredno posle krimskih događaja, nezavisnost Kosova i ne ukaza na taj presedan u međunarodnom pravu. Da ne bi Vladimira Putina, taj odnos Zapada prema poštovanju teritorijalnog integriteta država bi ostao bez pomena. Amerika i Evropska unija se već dve decenije neposredno i silom bore protiv teritorijalnog integriteta Srbije uz razne izgovore poput onog o pravu naroda na samoopredeljenje do otcepljenja. Neposredno, iz dana u dan, Amerika i EU rade na okončanju tog posla. I sada naprasno osporavaju to i takvo pravo Rusima koji žive u Ukrajini i na Krimu. Ono što je dozvoljeno svima, zabranjeno je danas samo Rusima a sutra Srbima iz Republike Srpske. Koliko sutra, to će biti dozvoljeno Albancima na Balkanu. I ne samo njima.

Zapad je golom silom srušio osnovne principe međunarodnog prava i očigledno je da mu se može stati na put samo snagom koja počiva na načelima. To krimski događaji jasno pokazuju.

Evropska unija je pokazala čemu služi i u šta se pretvorila. Njeni ponuđeni sporazumi o pridruživanju postaju deo svojevrsnog zavojevačkog pohoda na Istok. Oni postaju smeša ucene, pretnje, nasilja, meke i tvrde okupacije, otimanja i otvorene pljačke. Pristalice EU je sve teže razlikovati od ekstremno desnih naoružanih profašističkih formacija, koje je nemoguće, sem brutalnom i bezočnom propagandom, pretvoriti u mirne demonstrante ili miroljubive građane koji protestuju.

Naše potpisivanje upravo takvog sporazuma dovelo je do pada vlade Vojislava Koštunice i kasnijeg nasilnog prekrajanja političke scene sa dalekosežnim posledicama. Potom i do proglašenja nezavisnosti navodne kosovske države. Privredne štete su i dosada neprocenjive a one će biti sve veće. Neposredno pred potpisivanje SSP-a državna teritorija Srbije bila je celovita. U međuvremenu Srbija se morala odreći i važeće Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti o Kosovu.

Ukrajini je takav ugovor o pridruživanju ponuđen i ona je, ionako iscrpljena i razdirana podelama, tek počela, i to krvavo, to da plaća. Pred tim ugovorom, pre nekoliko meseci, i Ukrajina je bila cela, a sada o njemu razmišlja bez dela svoje teritorije. Nalazila se pred preko 20 milijardi godišnje pomoći iz Moskve, a danas tek zaviruje u prazne pristupne fondove Brisela i humanitarnu pomoć SAD. Graničila se na jugoistoku sa pouzdanim prijateljem, a sada ima veliku silu koja je podozriva. Njena vlast je bila ne samo legalna već je imala demokratsku legitimaciju koja je danas ozbiljno narušena te se više i ne zna kako i kojim imenom nazvati ovo nasilno uzurpiranje vlasti i da li je tu uopšte reč o državi ili nekom faktičkom stanju koje se menja iz dana u dan.
Budući da je Srbija dogurala do datuma za kandidaturu za EU, njoj se demonstriraju novi zahtevi. Od Srbije se iz Brisela sve jasnije zahteva da obustavi izgradnju Južnog toka, inače jedne od najvećih investicija na svetu, i da raskine ugovor o bescarinskom izvozu robe u Rusiju. Srbija, ukoliko je namerna da ispuni ove zahteve, treba da se odrekne i podrške Rusije u Savetu bezbednosti i omogući širenje novog separatizma na štetu svoje državne teritorije. I da se odrekne Rusije kao garanta Dejtonskog sporazuma. Polako ali sigurno uporno se ponavlja zahtev da se priključimo NATO-u, na šta se neki naši visoki državni funkcioneri nimalo uvijeno odazivaju. Tako Srbija, kako bi to rekao Dragomir Anđelković, postaje deo takozvanog ukrajinskog fronta, i veoma je važno s koje će strane tog „fronta“ biti.

Izbor za onoga ko razmišlja o interesima i budućnosti našeg naroda nije previše težak. Način samog izvođenja tog izbora nije, međutim, baš lak i politička veština prilikom donošenja tako važnih odluka je, naravno, neophodna. I ona ne može biti borbeni poklič. Kad je odluka prava, malo uvijanja, ćutanja i sličnog snalaženja kod političara i državnika je dozvoljeno. Sa svakim lepo, pa ako treba − i neiskreno a samo sa svojim narodom i u njegovu korist iskreno.

(Pečat)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Kobra says:

    Sramota je i greh beogradske televizijske kuce nazivati javnim servisima kao i "televizije sa nacionalnom frenkvencijom. To su privatne prcije koje nam svakodnevno serviraju americke kriminalne i propagandne filmove uz dopunu sa nekim nasim filmom ili serijom kako bi se opravdali pred narodom. Sto se rts-a tice, inace mezimca RRR-a, to je posebna prica. Sada bas u ovo vreme pred izbore pokazala se njihova podrepacka praksa jer u svakom predizbornom bloku vucica pokazuju po dva do tri puta. Zatim slede dacic, ceda, i dinkic dok za ostale ima veoma malo mesta. A tek dnevnik i vesti, da ne zivim ovde poverovao bih da sa neba svakodnevno curi mad i mleko a po prodavnicama dele hleba badava. Oni sebe nazivaju " radio televizija srbije" sto nije tacno. Oni su samo beogradska televizija. RT Srbije bi bile udruzene televizije srbije iz svih vecih gradova i tek onda bi mogli sebe da nazivaju "javni medijski servis srbije" i od gradjana da ocekuju placanje televizije. Inace, gospodin Vucelic je ovaj put, kao i uvek do sada potpumo u pravu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *