Uspeh desničara na izborima širom Evrope – poslednja šansa za UE

Uspeh desničara na izborima širom Evrope – poslednja šansa za UE

27 maja 2014

dusan-prorokovic-vPiše: Dušan Proroković

Šta će se promeniti u EU posle izbora za Evropski parlament? Sudeći po prvim reakcijama, verovatno-ništa! Kao što se ništa nije promenilo ni posle prošlih izbora. Značajno jačanje „evroskeptika“ u najvažnijim članicama EU detektovano je još pre četiri godine. Međutim, na to niko nije želeo da obrati pažnju. Zapad živi u postpolitičkom sistemu, u kojem odlučuju korporativne elite. Volja građana iskazana na izborima samo je deo pratećeg folklora, neophodnog da bi se ceo proces mogao i dalje nazivati „demokratskim“.

Najpre, neophodno je osvrnuti se na odziv birača. Kao i u većini prethodnih slučajeva, izlaznost na izborima bila je mala, uglavnom između 30 i 40 odsto, a u Slovačkoj na primer, čak katatstrofalna-glasalo je tek 19,6 odsto upisanih birača. To govori koliki je zapravo legitimitet izabranih poslanika i institucije u celini. Građanima članica EU izgleda nije posebno jasno čemu Evropski parlament služi, a informativno-obrazovne akcije evroinstitucija po ovom pitanju ne daju nikakav rezultat. Od izbora do izbora se ponavlja ista slika, a da to nikoga preterano ne zabrinjava. Čak naprotiv, sve su prilike da ovakvo stanje i pogoduje evrobirokratiji. Evropski parlament ostaje medijski skrajnut, pa se može zabavljati raznim temama daleko od očiju javnosti i bilo kakve efikasne kontrole.

Posebnu analizu zavređuju rezultati izbora održanih od 22-25. maja. U dve od tri najvažnije članice EU pobedili su evroskeptici: Partija nezavisnosti Velike Britanije (UKIP) na čelu sa Najdželom Faražom i Nacionalni front Marin Le Pen u Francuskoj. U trećoj najvažnijoj državi EU, Alternativa za Nemačku (AfD) je posle 4,9 odsto na parlamentarnim izborima (zamalo im je izmakao cenzus) sada osvojila 6,5 odsto glasova, što pokazuje trend rasta, a gotovo neverovatno deluje podatak da će jednog poslanika u Evropskom parlamentu imati i nemački neonacisti!? Pored navedenih zemalja, antisistemska desnica je ostvarila iznenađujuću pobedu u Danskoj, a od desničarskih stranaka koje su faktički „deo sistema“, ali istovremeno i vrlo nepopularne u Briselu, Viktor Orban je očekivano potvrdio svoj visok rejting u Mađarskoj (uz to je još i ultradesničarski Jobik dobio 3 mandata), Jaroslav Kačinjski je osvojio 19 mandata u Poljskoj (koliko i vodeća partija premijera Donalda Tuska), a Gert Vilders u Holandiji i Hajnc-Kristijan Štrahe u Austriji su zauzeli solidno treće mesto, sa velikim procentom osvojenih glasova. U Grčkoj je, očekivano, prvoplasirana levičarska „Siriza“ (uz 6 poslanika Sirize u evroparlament će i 2 predstavnika Komunističke partije). Iznenađujući su i rezultati u Španiji, gde se pobednicima mogu smatrati „tvrdi“ levičari Pabla Iglesijasa i partija „Unija, progres, demokratija“ koja zagovara reforme EU, a gde su tradicionalne partije, narodnjaci i socijalisti, izgubile čak 17 mandata u odnosu na izbore 2010. godine. Poređenja radi, Španija bira ukupno 54 poslanika!

Za četiri godine, od prethodnih do upravo održanih izbora, evroskeptici su toliko ojačali, da sada postaju jedan od najvažnijih političkih činilaca u Evropskom parlamentu. To je logična posledica postojanja političkog sistema i birokratskog aparata u Briselu, u okviru kojih se o izgledu krastavaca i boji šargarepe razgovara i po nekoliko godina, ali se zato ni jedan minut ne posveti raspravi o uvođenju sankcija Rusiji ili razlozima za bombardovanje Libije. Te odluke, pošto su u interesu korporativne elite, se donose po svojevrsnom političkom automatizmu, njih institucije EU samo potvrđuju. Zbog ovoga za birače u većini država, EU postaje deo problema, a ne deo rešenja. Kako ističe Najdžel Faraž: „volim ja Evropu, ali imam problem sa EU“. EU se sve više anticipira kao otuđeni centar moći, bez ikakve kontrole i legitimiteta, koji nameće svoja rešenja i pravila igre bez konsultovanja građana, a uz to i sve više košta. Otuda i ovakvi rezultati izbora. Ono što se desilo na izborima za Evropski parlament je politički zemljotres, sa dalekosežnim posledicama. To je upozorenje da se puno toga unutar EU mora menjati, da Evropljani ne podržavaju institucionalna rešenja koja se nude i političke eksperimente koji se sprovode. EU mora odstupiti od daljeg nasilnog sprovođenja Lisabonskog sporazuma po svaku cenu i otvoriti novu raspravu o svojoj budućnosti, unutrašnjoj strukturi, mestu u svetskoj politici… Pre svega, EU mora poslati poruku o tome da li je i koliko samostalna. Džaba rasprave o krastavcima i šargarepi, ako se na spoljnom planu uvek i svuda slepo prate SAD. Šta je EU bilo potrebno bombardovanje SR Jugoslavije, ratovi u Siriji i Libiji, sukobljavanje sa Rusijom u Ukrajini?

Ipak, toga evrobirokratija izgleda ne želi da bude svesna. Očigledno preuizmajući vesti od neke zapadne novinske agencije (nije precizirano koje), Radio televizija Srbije slavodobitno navodi kako su nemački neonacisti „jedva ušli u budući saziv EP“. Ili u prevodu: sve ovo što se desilo nije za brigu. Valjda je moglo i nešto gore da se desi. U istom izveštaju se i lakonski zaključuje kako projekcije ukazuju da je uspeh evroskeptika „nedovoljan da ugrozi vođstvo velikih partija“. Evrobirokratija nastavlja svojim putem, nju rezultati izbora ne dotiču.

Zato je i dan posle izbora ključno pitanje bilo da li će novi predsednik Evropske komisije biti Martin Šulc (kandidat bloka socijalista) ili Žan Klod Junker (kandidat bloka desnog centra-narodnjaka)? Pri tome, socijalisti su ukupno osvojili 216, a narodnjaci 197 mandata, od ukupno 751 poslaničkog mesta. Dakle, u zbiru ove dve političke grupacije jedva mogu skrpiti natpolovičnu većinu u Evropskom parlamentu, ali je već otvoreno pitanje koja od njih daje „predsednika evropske vlade“. Šta je sa drugom polovinom poslanika i kakva su njihova viđenja na ovu temu, to malo koga interesuje. Svet koji odlučuje o sudbini EU ionako ne vidi dalje od Brisela, oni se već odavno ponašaju kao sovjetsko rukovodstvo početkom osamdesetih. Zbog toga je verovatno da se ništa neće promeniti u EU posle izbora za Evropski parlament. Nažalost. Jer, zbog svega, upravo održani izbori za Evropski parlament mogu se shvatiti kao poslednje upozorenje i poslednja šansa. Poslednje upozorenje birača političkim liderima evropskih zemalja. I poslednja šansa da se suštinske reforme unutar EU započnu. Ukoliko se reforme ne započnu, ukoliko se uočeni problemi u funkcionisanju i postavljanju EU ne budu rešavali kroz institucije sistema, onda će se rešavati na ulici. Moguće je, već posle narednih izbora za Evropski parlament, kroz četiri godine. A moguće je i pre toga.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *