Uticaj rusko-turskog dogovora na Balkan

Uticaj rusko-turskog dogovora na Balkan

15 децембра 2014

nebojsa-malicPiše: Nebojša Malić

U ponedeljak 1. decembra ruski predsednik Vladimir Putin obelodanio je da Rusija napušta izgradnju gasovoda Južni tok zbog opstrukcije Bugarske (tj. EU i SAD). Ali, dok su zapadne vlade i prostitutke na obe strane Atlantika likovale nad ovim činom kao „porazom Rusije“, promakao im je najvažniji deo Putinovog saopštenja tokom službene posete Ankari: Rusija namerava da nesuđeni transbalkanski gasovod zameni gasovodom kroz Tursku.

Onu istu Tursku koja je vekovima rival Rusije na Crnom moru, Kavkazu i Balkanu. Zemlju koja je od 1947. najvažniji saveznik Vašingtona u regionu i ključni igrač u svim planovima Zapada za političko i energetsko opkoljavanje Rusije na Balkanu, Bliskom Istoku i u Centralnoj Aziji. Samo zamislite izraze lica imperijalnih birokrata u Vašingtonu i Briselu kada im sine šta bi ovo moglo da znači.

Turska – taj dragulj u kruni Imperije, ključna karika u vašingtonskoj strategiji „zatvaranja“ Rusije još od prapočetaka Hladnog rata – je de facto upravo prebegla u ruski tabor. To svašta nešto može, ali ne mora, da znači: od kraja turske agitacije protiv vlasti u Damasku (koju Moskva podržava), do promene tona turskih ambicija na Balkanu i u Centralnoj Aziji, do juče neprijateljskih prema ruskim interesima a sutra možda u skladu s njima. Čak i da se ništa od toga ne desi, energetski sporazum sa Moskvom već je odlučno poremetio sve planove Zapada da kroz Tursku izgradi naftovode i gasovode kojima bi zaobišao Rusiju.

Rusko-turski detant mogao bi da promeni i političku dinamiku na Balkanu. Turska je godinama bila jedan od glavnih saveznika bosanskohercegovačkih muslimana a potom Albanaca. Ahmet Davutolu, sadašnji premijer a tada ministar inostranih dela, izazvao je skandal 2009, kada se sa nostalgijom prisetio Osmanskog carstva – koje Srbi, Grci, Rumuni i Bugari s pravom vide kao mračno doba robovanja i okupacije. Turska je takođe pokušala da prisvoji posebnu ulogu u Bosni i Hercegovini: mediji su 2012. citirali izjavu predsednika Erdogana kako mu je Bosnu kao „osmansko nasleđe“ na samrtnoj postelji „ostavio u amanet“ Alija Izetbegović.

Mnogim posmatračima tada se činilo da Ankara ima blagoslov Vašingtona da se tako ponaša. Ali, pošto od svega toga na kraju nije proizašlo mnogo, sasvim je moguće da su Turci radili po svome, a da je Vašington pokušao da ih obuzda. Frustracija „zapadnim partnerima“ sigurno bi mogla da bude jedno od objašnjenja zašto je Ankara pohrlila u zagrljaj Rusije. Ostaje da se vidi hoće li novostvoreni poslovni odnos sa Moskvom moći da prevaziđe vekove verskih i etničkih sukoba i bar donekle ublaži agresivni turski nastup na Balkanu.

Šta god bile posledice otkazivanja Južnog toka po Srbiju, Bosnu, Bugarsku ili EU, najznačajniji ishod pokušaja Vašingtona i Brisela da spreče izgradnju ovog gasovoda ipak bi mogao da bude turski izlazak iz lagera Zapada. Nema bolje ilustracije šta stvarno znači „partnerstvo“ sa Imperijom od činjenice da je Ankara njime bila do te mere frustrirana da se okrenula svom istorijskom protivniku.

Ma koliko se trudila, Imperija ne može da sakrije tu činjenicu; njena kontrola nad medijima više nije apsolutna. Narodi širom sveta mogli su da vide šta zaista donosi imperijalna „izgradnja demokratije“, od Iraka i Avganistana do Libije, Sirije i Ukrajine. „Stvore pustoš, a zovu je mir,“ kako je svojevremeno pisao Tacit. Sada je pitanje samo hoće li Imperija da sedi skrštenih ruku ili će krenuti da ruši vlast u Ankari.

Davne 1968, upozoravajući svog šefa – predsednika SAD Ričarda Niksona – da ne ruši nedovoljno poslušni kvislinški režim u Vijetnamu, Henri Kisindžer je rekao: „Poslaćemo poruku narodima sveta da je biti američki neprijatelj opasno, ali da je biti američki prijatelj pogubno“. Nije ni slutio koliko će te reči postati proročanske.

(Sivi Soko)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u