Vanredni izbori? Da, ali u HDZ-u

Vanredni izbori? Da, ali u HDZ-u

6 juna 2013

Denis_RomacPiše: Denis Romac

Karamarkova postizborna analitika je prijetvorna. Odmah po zatvaranju birališta požurio je proglasiti izborni trijumf – iako takav trijumf nije moguće prepoznati u HDZ-ovim izbornim rezultatima – ne bi li i dalje mogli zazivati izvanredne parlamentarne izbore najesen, ali samo zato da ne bi morao ispuniti obećanje o unutarstranačkim izborima.

Preuzimajući HDZ, Karamarko je lani u svibnju obećao da će odmah poslije lokalnih izbora provesti unutarstranačke izbore po načelu »jedan član, jedan glas«.

No sada, kada je HDZ ostvario »izborni trijumf«, i kada je, eto, zauzet »spašavanjem nacije« – svega godinu i pol nakon što je ta stranka naciju potpuno upropastila – tko bi se još stigao baviti takvim tričarijama kao što su unutarstranački izbori!

Karamarkov zahtjev za izvanrednim izborima potpuno je neutemeljen. U razvijenim demokracijama stranke za njim ne posežu često za tim institutom, budući da takav zahtjev mora biti utemeljen i mora imati legitimitet.

U protivnom je riječ o jeftinom pokušaju destabilizacije vladajuće većine, što birači rijetko honoriraju.

U našem slučaju, HDZ nema ni saborsku većinu koja bi opravdala zahtjev za izvanrednim izborima, niti taj zahtjev može argumentirati plebiscitarnom potporom birača na netom okončanim izborima.

Karamarkova »pobjeda« ne daje mu za pravo zahtijevati ultimativan povratak na vlast.

Njegova konzervativna, demokršćanska revolucija, na izborima je doživjela poraz.

Ponajprije u Splitu i Vukovaru, gdje su birači okrenuli leđa primitivnom izazivanju međunacionalnih tenzija i radikalizaciji političke retorike.

Pokazalo se da Karamarko uopće ne shvaća zasade moderne europske kršćanske demokracije, na koju se pozivaju ideolozi njegove stranke.

Među najveće stečevine kršćanske demokracije u Europi ubrajaju se država blagostanja i socijalna država, ali i kultura dijaloga, poštivanje demokratskih standarda i ljudskih prava.

To posebno vrijedi za poslijeratnu Njemačku, koja je baš zato, kao i zbog specifičnih povijesnih okolnosti, vjerojatno jedna od najdemokratskijih zemalja svijeta.

Nezamislivo je, naime, da njemački demokršćani, ili druge demokršćanske stranke »stare« Europe, progovore takvom ratnohuškačkom i nacionalističkom retorikom kojom su urlali kandidati HDZ-a u Vukovaru.

Europska je kršćanska demokracija taj politički prostor prepustila ekstremnoj desnici, tražeći svoje mjesto u centru, dok je HDZ na ovim izborima sklopio koaliciju s ekstremnim strankama, usvojivši i njihovu šovinističku retoriku.

Situacija u Hrvatskoj jest izvanredna, no zasad ništa ne upućuje kako Karamarkova stranka ima lijek za našu bolest.

Neprijeporno je da se Milanovićeva vladajuća koalicija teško nosi s ekonomskom krizom, no nema nijednog dokaza da bi dolazak HDZ-a na vlast donio bilo kakav napredak.

Štoviše, postoji puno indicija da bi bilo suprotno. »Novi« HDZ, Karamarkov HDZ, osim lažne demokršćanske revolucije, ne nudi odgovore na naše probleme.

Stoga je i jučerašnji dogovor Milanovićeve vlade sa sindikatima pozitivan, obećavajući signal, jer pokazuje da Vlada radi svoj posao i obnavlja socijalni dijalog.

Bizarno je, naime, da Karamarkova stranka, koja je odgovorna i za pauperizaciju hrvatskog radništva i za korupciju što je prožela sve pore javnog života, parazitira na umjetnom ratu između privatnog i javnog sektora te na nevjerojatnoj uspješnosti Milanovićeve vlade u proizvodnji neprijatelja.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *